Početna BLOG: SOULYSouly: Emir od Bosne

Souly: Emir od Bosne

od Duško Miletković - Souly
103 pregleda

Išao sam neki vikend da pročitam eventualne komentare ispod tekstova koje isporučih “KOŠ” magazinu ovu posljednju deceniju i bijah ugodno iznenađen razinom čitalačke kvalitete i iskustva. Jedan od najblistavijih komentara našao sam ispod teksta „Kraljevi odbrane”, gdje je čitatelj na prvu izvrsno nabacio ono što sam ja falija i gdje je očito da razumije materiju bolje no čovjek koji se drznuo nešto natrkeljati u pisanoj formi o umjetnosti obrane u košarci.

Radi se o tome da sam u jednom od svojih tekstova, s liste najboljih defanzivaca bivše Juge izostavio čovjeka koji skoro ni po čemu nije bio lošiji od prvoplasiranog s te iste liste – Jure(ta) Zdovca. Riječ je o stvarnoj legendi sarajevske Bosne i jugoslavenske košarke – Emiru Mutapčiću. Ako paralelno promotrimo te dvije karijere koje se sijeku otprilike u sezoni 1987-88, kada Zdovc upada, a Emir definitivno ispada iz reprezentativnih okvira, vidimo mnoge sličnosti, počev od same anatomije košarkaša, visine, pozicije na kojoj su igrali, igračke statistike, sve do stila igre koji su njegovali.

Čuo sam mnoge kako Zdovca veličaju i do najbolje petorke SFRJ svih vremena; jasno je i zašto – bio je član zadnje zlatne generacije košarkaša SFRJ (njih najbolje se sjećamo), čak legalni član prve petorke, osvajač je i Evrolige gdje je bio ključnim igračem senzacionalnog Limoža, a umalo je zaigrao i u NBA, sve to zahvaljujući svom renomeu obrambenog maestra. Za Emira Mutapčića nikad nisam čuo takvih riječi hvale, mada i on teoretski ima Kup Šampiona kao debitant s Bosnom 1979., u domaćim takmičenjima osvojio je znatno više no Zdovc s Olimpijom, i također je bio neizostavnim članom reprezentacije SFRJ – nažalost u onom tranzicijskom periodu sredine osamdesetih minulog vijeka, kad se jedna zlatna generacija već oprostila, a ona nova još nije stasala.

Svih onih godina, dok postojaše još košarkaška reprezentacija Jugoslavije, bilo je uvijek momaka u istoj koji ginuli su na onom drugom kraju terena. Onih koji čuvali su leđa, energiju i renome onih najboljih. A mi smo gledali i vidjeli, uglavnom, te najbolje koji su vladali onim prvim krajem terena, onim koji se broji u konačni rezultat megdana. I danas ima takvih košarkaša koji izgaraju u obrani, štoviše – ima ih mnogo više no ranije – danas u velikoj su većini.

Kad se repka SFRJ našla u bolnoj smjeni generacija početkom osamdesetih prošlog stoljeća, činilo se da odgovarajuće zamjene za prohujalu zlatnu generaciju – nema. Jedini relevantan košarkaš koji je tad iskočio i na kojem bazirali smo sve nade u povratak prošle slave, bio je rahmetli Dražen Petrović. Međutim, kad je ovaj predvodio reprezentaciju Juge, s njime na parketu imali smo često svega četvoricu košarkaša u obrani, tako da je njegov bekovski parnjak morao igrati za dvojicu na tom drugom kraju terena. Uz legendarnog kamikazu Zorana Radovića, kasnije i pomenutog Zdovca, jednim od takvih osigurača bješe i Emir Mutapčić.

Taj rođeni Zeničanin uskočio je u naručje domaćeg prvoligaštva u trenu kad se sarajevska Bosna penjala na krov Evrope kao prvi klub iz Jugoslavije. Osamnaestogodišnji Emir imao je priliku učiti od jednog od najvećih – Mirze Delibašića. Seniorska karijera nastavljena je domaćom titulom ’80 i Mutapčić je ubrzo nakon toga uskočio u petorku Bosne i nije se iz nje micao sve do odlaska u pečalbu. Visoki bek koji je mogao igrati obje pozicije, a u obrani čuvati i manje kršna krila, izgradio je svoju reputaciju baš na svojim obrambenim sposobnostima i umnogome je zaslužan za produžetak zlatnog perioda sarajevskog kluba. Emir je ugradio sebe u osvajanju naslova u sezoni ’83, zatim i Jugokupa dogodine, što su bili i posljednji trofeji kluba u bivšoj državi.

Istovremeno, raspadom zlatne generacije, Mutapčić postaje standardnim reprezentativcem i dodaje ordenje svojoj ličnoj zbirci košarkaških trofeja. Balkanska zlata iz 1982. i 1983. godine, nadograđena su srebrom na Univerzijadi u Kanadi i mediteranskim zlatom u Kazablanci, a prvo veliko takmičenje kojeg je vidio Emir bile su OI u Los Angelesu (bronca) đe je postao prvim Zeničaninom koji je osvojio olimpijsko odličje. Igrao je i dogodine na Eurobasketu u Njemačkoj, a od najbolje vrste se nakon svjetske bronce na turniru u Španjolskoj ’86 oprostio zlatom na Univerzijadi u Zagrebu ’87. Na svim spomenutim takmičenjima Emir nije imao veću ulogu, ali bio je pouzdan i dosljedan dio rotacije – deset do petnaest minuta i 5-6 poena prosječno. Ukupno je upisao 85 nastupa samo za najbolju selekciju Jugoslavije, a meni kao najjača partija Emira Mutapčića ostaje zakodirano uzemljenje Nicka Galisa na turniru u Stockholmu sredinom osamdesetih, gdje ga je Muki (19 poena – šut 80%) potpuno razvalio u uvjerljivoj pobjedi plavih nad Grčkom.

Nakon odsluženja JNA u sezoni 1986-87, Muki više nije nastupio za repku na nekom velikom turniru, a bolno je nedostajao već na EP u Ateni 1987. godine gdje nas je dvaput urnisao baš Galis. Sarajevska Bosna iz tih kasnih osamdesetih više nije bila kremom YU prvenstva, premda je i u njojzi stasavala nova generacija talentiranih studenata. Mutapčić je još par sezona izdržao u Sarajevu, da bi ljeta ’89 zapalio put Izraela kako bi načeo svoju gasterbajtersku karijeru u Hapoelu iz Jeruzalema.

Emir je u Izraelu proveo dvije odlične sezone, predvodeći izraelsko prvenstvo s 3.8 asistencija u sezoni ’90, da bi se onda idućeg ljeta pridružio svom bivšem treneru, Svetislavu Pešiću, i reprezentativnom sudrugu, Zoranu Radoviću, u berlinskoj ALBI koja je bila na putu u elitu evropske košarke. Tamo je i završio s vrhunskom košarkom. Koliko je bio stabilnim košarkašem govore i njegove statistike. Uvijek na svojih 10-15 poena, Mutapčić je, osim što je bio finim defanzicvem i kradljivcem lopti, bio i solidnim all-round igračem koji je na igru utjecao i u drugim segmentima. Više puta vidio sam ga kako završava susret kao najbolji skakač Bosne. Igrajući za ALBU u Kupu kupova sezone ’92 Mutapčić je predvodio takmičenje s 4.4 dodavanja po susretu.

Raspad Juge u košmarnom okruženju početka devedesetih donio je Emiru mogućnost nastupa i za reprezentaciju nezavisne Bosne i Hercegovine na epskom evropskom prvenstvu 1993. godine. Tokom devedesetih, Emir je, premda je već krenuo s trenerskim dijelom životopisa, ostao vjeran svojoj domovini, isto kao što je to bio i sarajevskoj Bosni, navlačeći dres reprezentacije još godinama nakon toga. A šta radi zadnjih trideset godina – svi veoma dobro znamo.

Jednom mi je stariji prijatelj, inače priznata manga jugoslavenskog sportskog novinarstva, rekao za Emira – potpuno prosječan igrač u bivšoj državi. Nisam se složio. Gromoglasno. Problem koji je većina košarkaškog puka imala s Mutapčićem i igračima poput njega jest da mainstream pristup igri košarke uvijek preferira onoga koji ostvaruje 20 poena prosječno, a u obrani i kreaciji malo, ako uopće išta – daje. Idealnom utakmicom Emira Mutapčića bilo je 12 poena, po 5 skokova i asista, bespoštedna obrana na najboljem strelcu protivničke momčadi, slavlje Bosne, trener prezadovoljan, suigrači mahom takođe i pobjedom i premijom i svojim brojkicama. A Emir je takvih utakmica odigrao stotine, samo nije bio oboružan današnjom +/- statistikom i dronovima koji prate svaki milimetar kretnje i njutn uloženog napora na košarkaškom parketu. Zato postoje sjećanja.

Photo: Privatni arhiv

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar