Ako ima poraza koji manje bole – ovo je jedan od tih. Gruzija se, kao jedan od domaćina predstojećeg Evrobasketa, automatski kvalifikovala za to takmičenje, tako da je ostalo da se izmedju Srbije, Finske i Švajcarske nadju još dve reprezentacije koje će na Prvenstvo Evrope 2021. Niti je realno, niti će se to u stvarnosti dogoditi da Srbija u ovoj grupi zauzme poslednje mesto, pa zato poraz od Gruzije (90-94) ne boli previše. Mada žulja…
Rezultat jasno govori šta je bio ključ ove utakmice: odbrana. Naša je bila malo slabija od gruzijske, primili smo 94 poena i sa tako napunjenim košem nismo ni mogli da pobedimo. Do kraja naši momci nisu pronašli način da zaustave gruzijski dvojac Šermadini (23 poena, 11 skokova, 31 minut u igri) i Mekfaden (33 poena, 36 minuta na parketu). Ova dva veterana na kraju nisu mogli da dišu od umora, ali su uspeli u onom što je zamislio njihov trener Ilijas Zuros – da odigraju simultanku sa čitavom našom reprezentacijom. Kad se ovome doda da je Gruzija izvodila slobodna bacanja sa NBA procentom 27 od 29 (93,1 odsto) jasno je da su Šermadini i društvo mogli samo da dobiju ovu utakmicu.
Srbija je igrala tačno onako kako je selektor Igor Kokoškov nagovestio u razgovoru sa novinarima pre nekoliko dana: taktika je prilagodjena igračima koje je Kokoškov imao. A kako većina njih nije spremna za neki ubistveni tempo, selektoru nije preostalo ništa drugo nego da neprestanim izmenama pokuša da održi ritam utakmice. U najvećem delu meča uspevao je u tome, Srbija je vodila i sa dvocifrenom razlikom (41-30), i izgledalo je da će rešiti gruzijski rebus. Medjutim, kako je utakmica odmicala postajalo je sve više jasno da u našoj reprezentaciji nema dovoljnog izbora centara (Raduljica i Kravić), da smo na “četvorkama” svedeni na veterana Veličkovića (povremeno ga je odmenjivao Simonović), i da sve zavisi od bekova. Oni su pošteno odradili svoj posao (Avramović 27 poena, Jaramaz 23), ali nije bilo raspoloženog visokog igrača da im se pridruži. To nikako nije greška Igora Kokoškova, jer on je sastavio reprezentaciju od onoga što mu je FIBA ponudila, a to je bilo škrto i nedovoljno. Po ko zna koji put dokazala se sva besmislenost ovakvih kvalifikacija u kojima ne igraju najbolji igrači, ali to je tema kojom smo se toliko puta bavili i dovoljno je da je sada samo pomenemo.
Najkraći rezime posle dve kvalifikacione utakmice koje smo odigrali (Finska i Gruzija) je da smo ipak mnogo toga dobili. A to su dva mlada igrača koja su se nametnula – Ognjen Jaramaz i Aleksa Avramović. Bez njih se više ne može zamisliti ni širi ni uži spisak reprezentativaca kad budu svi na broju, a ovom tandemu mogu se pridodati Rade Zagorac i Nikola Rebić, ne zbog onoga što su pokazali u ove dve utakmice, nego zbog onoga što znamo koliko vrede. Nije to mali dobitak.
Photo: FIBA