![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/02\/tibor-219224-1024x576.jpg","width":1024,"filesize":97071},"full":{"0":"2024\/02\/tibor-219224.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/02\/tibor-219224.jpg"}})
Tibor Sekulić: 2002. godina
- February 21, 2024
- 0 comments
- Tibor Sekulić
- Posted in Blog
Bilo je to davno, kad je klasik Oliver Dragojević pjevao o 2002. godini. Kasnije tu je pjesmu obradio vizionar i avangardni umjetnik Dino Dvornik. No, ovo nije tekst o doskočicama iz spomenute pjesme, već o sportskoj godini 2002, ne u Splitu i svitu, već u Zagrebu.
Tog je proljeća Cibona uzela svoju zadnju košarkašku titulu u nizu, prije no što je taj niz prekinuo KK Split, predvođen Rađom i prijateljima. U nogometu, NK Zagreb je prekinuo višegodišnju dominaciju Hajduka i Dinama.
No, ovo nije samo izlet u sportske fakte 2002. godine o dva kluba u Zagrebu, ovo je izlet u jedno zastrašujuće i nepredvidivo mjesto, moju psihu. Ja sam poklonik mnogih nogometnih klubova, no, onaj koji mi je najdraži danas spada u sportske endemske vrste, a to je NK Zagreb. U košarci, tu je stvar malo jednostavnija, jedini klub u mom životu mogao je biti KK Cibona. Zašto sam ja skakao kao lud tog proljeća 2002. godine kad je NK Zagreb, predvođen nogometnim šmekerom s klupe Cicom Kranjčarom, uzeo prvenstvo pred nosom dva velikana? Odgovor je malo prvoloptački, a taj je da sam oduvijek navijao za autsajdere. Svi moji prijatelji s Britanca, osim par poludjelih White Angela, svi su bili za Dinamo, jedino sam se ja ušuljao na zapadnu tribinu Kranjčevićeve i skakao na golove Zagreba ko mlada HDZ-ovka na govor Kolinde.
A gdje se u to autsajderstvo uklapa Cibona, možda se pitate? Nije stvar u tome je li Cibona bila autsajder, u nekoj mjeri, ona to nije ni sad, niti je ikad u svojoj povijesti to bila. Stvar je u tome da je košarka autsajderski sport u Hrvatskoj. Košarka je autsajderski sport u Hrvatskoj onoliko, koliko je nogomet autsajderski sport u Srbiji. Hrvati imaju de facto zlato s OI u Barceloni 1992. godine, jer Dream Team je izvan konkurencije, Srbi imaju pobjednika Lige prvaka, Crvenu zvezdu, iz istog razdoblja.
Gdje su danas medalje Srbije u nogometu, klupske i reprezentativne, gdje su danas medalje Hrvatske u košarci? Na ovo zadnje pitanje mi je lakše odgovoriti, one se vežu do 29 i više godina unatrag, vežu se uz Draženovog brata, uz one koji su njega i Dražena učili basketu. No, gdje je zapelo, Aco je još živ, zašto se nakon 1995. godine nijedno odličje nije ponovilo? Odgovor je vrlo jednostavan – sustav nije briga. Košarkaški sustav Hrvatske postoji pro forme, a hrvatske institucije koje imaju široku moć odlučivanja zaboli ona stvar za košarku u Hrvata. Ovo što govorim je gorka istina, a možda samo individualni osjećaj, no – pogledajte medalje i prosudite sami.
Ipak, ne mogu protiv sebe, košarka je dio mene, i ovakva, u Hrvatskoj neželjena, ona je dio mene, ja ju i dalje pratim. Pratim i pamtim. Pamtim igrače Cibone, koje sam gledao uživo, tamo negdje od 1995. do 2011. godine. Pamtim Rimca, Prkačina, Joku Vrankovića, Alihodžića, Giričeka, Sesara, Kišurina, Atkinsa, Mamića, Rozića i Warrena. Bilo je još sto igrača, poteza, legendarnih suparničkih igrača u Draženovu domu, no, neću detaljnije o tome.
Prvak AO iz ove godine, Siner, u govoru nakon finala s Medvedevom je zahvalio roditeljima koji ga nisu forsirali, koji su ga pustili da diše. Moji su otišli i korak dalje, mene su moji razmazili. No, nisu ovdje roditelji tema, i sportske kritike otupe s protokom vremena. Ostaju samo sjećanja. Opisao sam koga pamtim iz vremena mojih pohoda na tekme Cibone. Sve je stalo 2012. godine, u proljeće, jednim banalnim razgovorom nekih Franck-ovaca u Ciboni s mojim ocem i sa mnom. Razgovor je bio dovoljan da više nikad ne odem na tekmu Cibone, niti da je do danas pretjerano pratim, no, sjećanja ostaju.
A NK Zagreb? Ni Nik Praskaton i inspektor Columbo ne bi danas našli taj klub na mapi i da stoje pred njim na Kajzerici, za taj klub je NK Pongračevo danas div. No, i za njih, sjećanja ostaju. Ne mogu reći da me tektonski poremećaji u Dinamu ne zanimaju, no, hladnokrvno sam gledao propast NK Zagreba i KK Cibone, pa kako ću onda biti gorljiv prema klubu koji nikad u potpunosti nije bio moj. No, gorljiv sam prema ideji da se ugasi košarka u Hrvata. Dok je god Zupca i Šarića, ja ću pisati o njima, i boriti se da košarka u Hrvata ne propadne. To je domoljublje, kakvo bi bilo i da Srbi bdiju i bore se za bolje rezultate u nogometu, jer talent svakako imaju, zapelo je negdje drugdje.
Taj buntovni nerv, to mi je dala genetika moje majke, koja još uvijek samnom glumi lokalne Che Guevare dok lajemo na mjesec. A ljubav prema sportu, i u trenutku kad se čitav jedan sport, važan sport, u Hrvatskoj urušio, tu ljubav mi je genetika dala po strani moga oca. Mog oca više nema, on bi želio da ga pamtim, kao što pamtim naš život uz sport, po najboljem, a to je po ljubavi. Tata, počivao u miru.
Photo: X