Košarkaška legenda Damir Šolman preminuo je u 75. godini. On je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio dve srebrne olimpijske medalje, prvo u Meksiku 1968, a potom i u Montrealu 1976. Sa Jugoslavijom je dva puta bio svetski prvak, a jednom vicešampion sveta. Najbolji je strelac Jugoplastike svih vremena sa 5.783 poena. Sa Jugoplastikom je u sezoni 1972/1973. igrao u finalu Kupa pobednika kupova, a dva puta je sa istim klubom osvojio Kup Radivoja Koraća. Šolman je karijeru počeo u Mladosti iz Zagreba, gde je i rođen, a nastavio u splitskoj Jugoplastici. Igrao je i u Italiji za Viđevano.

Naš bloger Duško Miletković Souly posvetio je jedan svoj post na sajtu Koš magazin upravo Damiru Šolmanu. Ovo je prilika da se podsetimo na tu priču o jednom veličanstvenom košarkašu.

***

Gospodin u žutom

Jednom će neko da napiše opsežno delo koje će da nosi naziv „Trajne YU vrijednosti“; čak moguće je da jedan autor neće moći da ga dovrši – ogroman je to posao braćo i sestre. Šta mislite o čemu će da govori? Neće biti nerazumljivih supstanci, neće biti pretjerano lijepih reči o sigurnosti pojedinca, zdravstvenom i mirovinskom sistemu, neće biti ni nesvrstanosti kao ključnog faktora prepoznatljivosti, a ni bajki o „bratstvu i jedinstvu“ i antifašističkim korijenima bivše tvorevine, nedostajaće i nekoncentrirana, romantizirana jugonostalgija, a ni priče o nobelovcima i oskarovcima neće biti presudnima. Faliće i mnogi aspekti stvarno kvalitetnih i revolucionarnih djela na polju umjetnosti kao što je jugoslavenski filmski „crni val“ ili značaj bivše tvorevine za razvoj svjetskog stripa, ne bu tu previše reči ni o prednostima putovanja u inozemstvo bez viza, odlascima na Jadransko more u jeftinim automobilima domaće proizvodnje ili o raznolikosti divote koja prostirala se od Triglava do Đevđelije…

Pa o čemu će onda te „Trajne YU vrijednosti“ da govore? Naravno, ponajviše o onim stvarčicama koje uopšte nismo dovoljno percipirali kao trajne vrijednosti ili su tek protokom vremena, svojom trajnošću i pouzdanošću, postale vrednima. Košarka je svakako bila jedan od uspješnijih proizvoda bivše Jugoslavije i jasno je da će završiti visoko na listi trajnih vrijednosti, kao i desetine vrhunskih košarkaša koji su slavu zemlje pronosili svijetom. Problemom jest baš ta divna količina nezaboravnih od basketa imena, a osobitom preprekom jest način percepcije košarkaške kvalitete nekada i sad. Danas, u dobu preterane informacijske inflacije i dominacije svakojakih tehnoloških novotarija, može da se desi da u roku od svega par mjeseci pročitate toliko pohvalnih tekstova o nekom domaćem košarkašu koliko o nekim davnim, ali stvarnim i nepatvorenim legendama nije napisano u toku njihovih sjajnih, petnaestogodišnjih karijera.

Kad malo pročeprkam po panteonu ex-YU košarke, uočavam prisustvo jednog, za današnje klince prilično misterioznog imena, na gotovo svim tim vječnim listama. Ako bacimo pogled na broj utakmica koje je neki košarkaš odigrao za najbolju selekciju Jugoslavije, vidjet ćemo da je svega nekoliko igrača nadmašilo cifru od 200 odigranih susreta. Četvrti, sa 226 nastupa za istu, jest – Damir Šolman. I pogled na ostale liste košarkaških dosega rangira ga visoko na ljestvici „trajnih YU vrijednosti“ – u broju koševa za A selekciju on je deveti sa 1.798 poena, na istoj poziciji je i u broju koševa u domaćem prvenstvu (5.799 – najbolji strelac istorije splitske Jugoplastike), dok je u prosjeku koševa u domaćem prvenstvu deseti sa 23,1 poena po utakmici.

Ako promislim o najboljim krilnim igračima sa ovih prostora, u kategoriju Damira Šolmana ulazi ih svega nekolicina. Kukoč i Bodiroga, ako ih uopšte možemo smatrati klasičnim krilnim igračima, te Dalipagić i Peđa Stojaković. Bilo je još gomila sjajnih i odlikovanih krilnih igrača (Paspalj, Varajić, Skroče, Kapičić…), ali niti jedan od njih nije imao konstantu karijere kao Šolman, a bogami ni eleganciju. Damir je sa repkom SFRJ osvojio 7 medalja, od čega su 3 zlata, na najprestižnijim takmičenjima, a ta zbirka mogla je biti još i bogatija za koje zlato da Šolman iz određenih razloga nije propustio neka natjecanja. Sa splitskom Jugoplastikom osvojio je sve, ili gotovo sve šta se dalo osvojit na evropskoj sceni, ostao je samo jedan koš, jedan posjed lopte kratak za naslov evropskog klupskog šampiona. Osim toga, isticao se uzornim držanjem na terenu i van njega, pa o njem gotovo da nemam materijala za neke kuloarske, poročne pričice, osim naivnih anegdota parfemskog tipa i brojnih pogleda lipih žena što prolaze kroz grad.

Legenda o Damiru Šolmanu počinje na otvorenim terenima zagrebačke Mladosti, gdje je ovaj rođeni Zagrepčanin započeo svoju briljantnu karijeru u prvoj polovini šezdesetih. Mladost je tih godina tavorila u drugoj jakosnoj skupini Yu-košarice, a svoju šansu za dane neke veće slave prokockala je u drugoj polovici šezdesetih kada je prodala Nikolu Plećaša gradskom rivalu, Lokomotivi, a nešto kasnije i Šolmana, splitskoj Jugoplastici, u onom čuvenom trejdu u kojem se pominje da je Damir u Split došao za pola tuceta košarkaških lopti. Zamislite kakav bi to ofanzivni duet bio – Plećaš i Šolman – usuđujem se reći – najefikasniji duo hrvatske košarke. Nije se desilo, ali Damir je već za vrime svog drugoligaškog boravka u Mladosti ostvario značajne stvari i bio među najboljim igračima domaćih prostora. Član srebrnih juniorskih reprezentacija sa prvenstava ’66 i ’68, Šolman je za najbolju selekciju Juge debitirao već sa 17 godina i odmah je (1967. u Tunisu) osvojio mediteransko zlato. Iste godine, bio je i član A selekcije na EP đe je SFRJ završila tek deveta. Još prije upisa za Jugoplastiku, tinejdžer je učestvovao na svojim prvim Olimpijskim igrama u Meksiku ’68 i započeo je svoju nisku velikih reprezentativnih medalja srebrom, prvom košarkaškom medaljom koju je Juga osvojila na OI.

Transfer Šolmana u Jugoplastiku bio je pravim pogotkom i za njega i za splitski tim i tako, u stvari, počinje priča o slavnim danima dalmatinskog kluba. Tim je godinama pametno slagan i temeljen na dvojici vanserijskih igrača, bastiona pod koševima, Petru Skansiju i bekovskom doajenu Rati Tvrdiću. Dolazak Šolmana učinio je od Jugoplastike moćan tim, jedan od najboljih u Evropi sedamdesetih godina. „Niklovani“, kako ga prozvaše kasnije u Jugoplastici, odmah je bio među najefikasnijim i najatraktivnijim igračima lige. Sjajan skok-šut, brza i ubitačna kontra, solidne atletske i skakačke sposobnosti, donijele su Damiru konstantne prosjeke od 22,8, 22,6 i 23,6 poena po sezoni prvenstva, a u ovoj posljednjoj, sezoni 1970-71 Jugoplastika je na krilima ovog terceta osvojila svoju premijernu titulu u domaćem prvenstvu. Slična, uspješna priča dešavala se i u reprezentaciji Jugoslavije – trio velikih osvojio je evropsko srebro u Italiji ’69 i ono antologijsko zlato dogodine u Ljubljani. Šolman, Tvrdić, Skansi – svi su bili u početnoj petorci repke na tom šampionatu. Određene kontroverze izazvalo je odsustvo ove trojice sa EP ’71 u Njemačkoj, u godini upamćenoj kao politički nemirnoj na domaćim prostorima. Reprezentacija je i bez njih došla do novog srebra

Sljedećih 5-6 sezona bile su vrhuncem Šolmanove karijere – sezona ’72 donijela mu je titulu MVP prvenstva, dok je on svoj prosjek koševa podigao na 25,3 po kolu. Jugoplastika osvaja domaći Kup, ali gubi majstoricu za prvaka protiv Crvene zvezde. Pomalo baksuznu godinu obilježilo je finale Kupa šampiona, di je Jugoplastika prodrla kao prvi ex-Yu tim. Damir, koji je igrao sjajno celo takmičenje, u gustom finalu protiv imperije iz Varezea nije došao do prilike za posljednji šut na tekmi u prilično dvojbenim okolnostima same završnice, i splitski tim gubi finale za pola koša. Prije toga Damir je ubacio svojih standardnih 20 poena. Godina je bila obilježena Šolmanovim drugim učešćem na Olimpijskim igrama, iz Minhena se vratio bez medalje ovaj put. Domaća sezona 1972-73, jedna od jačih i zanimljivijih u istoriji prvenstva Juge, donijela je „Niklovanom“ njegovu jedinu titulu najboljeg strelca šampionata; kako je Skansi otiša u Skavolini, Šolmanova potrošnja je porasla a on je pouzdano isporučio preko 30 koševa po susretu, uz 56 jedne subotnje večeri kao svoj lični rekord domaćeg prvenstva. Jugoplastika je ponovo odigrala značajnu ulogu na evropskoj sceni, plasiravši se u finale Kupa pobjednika kupova, a tamo je uvjerljivo poražena od strane lenjingradskog Spartaka iako je Šolman bio standardno najefikasnijim u redovima žutih sa 24 postignuta poena. Damir, čiji je reprezentativni prosjek usled iznimne konkurencije (Cvetković, Kapičić, Dalipagić, Varajić…) i brojnih odbrambenih zadaća, iznosio relativno skromnih 8 poena, tog je ljeta odigrao svoje ponajbolje reprezentativno takmičenje. Juga je osvojila svoje premijerno Evropsko prvenstvo u Španiji ’73, a Šolman je bio trećim strelcem repke sa 9,6 koševa prosječno. Na kraju godine Damir Šolman je izabran za najboljeg košarkaša Jugoslavije za 1973.

Sljedećih nekoliko godina protekle su u istom ritmu, Jugoplastika je uvijek u vrhu ali u prvenstvu je iznova i iznova druga (trijumf u domaćem Kupu ’74), u evropskim takmičenjima na korak do finala, tako da se u narodu za splitski tim rađa ime „Drugoplastika“. Šolman, kao i uvek, bez oscilacija, već pomalo dosadno kvalitetan, ostaje jednim od stupova državnog tima. Na Svjetskom prvenstvu ’74 u Portoriku, Niklovani dodaje srebro svojoj kolekciji medalja, a dogodine, prilikom uspješne obrane evropskog naslova na domaćem terenu, Damir je ponovo na svojih standardnih 7-8 reprezentativnih poena po susretu. Nakon odsluženja JNA u sezoni 1975-76 slijedi i oproštaj od reprezentacije Jugoslavije na njegovoj već trećoj Olimpijadi – tamo Šolman mijenja Dalipagića koji je u međuvremenu postao prvim krilom bivše države.

Iako se Damir, sa svega 27 godina, ali nakon pune dekade, oprostio od državne selekcije, on je sezonu ’77 odigrao na najvišem nivou – to mu je bila najzrelija godina karijere. Rato Tvrdić se te godine opraštao od aktivnog igranja, težište momčadi sada je bilo na visokoj liniji Jerkov – Krstulović – Macura, a na Šolmanu je bila realizacija, što je on rutinski ispunio sa preko 24 poena prosječno u prvenstvu i gotovo 27 u Kupu Radivoja Koraća. Jugoplastika te sezone ostvaruje antologijski uspjeh – kao prvi košarkaški tim Juge ona osvaja trostruku krunu u sezoni 1976-77. U finalu domaćeg Kupa pred žutima uvjerljivo pada Kvarner, a Damir je sa 33 poena najefikasnijim imenom susreta. Jugoplastika uspješno brani i titulu u Kupu Koraća koju je osvojila lani, dok je Damir služio JNA. U incidentnoj utakmici protiv Fortituda iz Bolonje, odigranoj 5. aprila 1977. u Đenovi, Željko Jerkov dominirao je utakmicom sa 34 koša i više od pola skokova Jugoplastike, dok je Niklovani dodao 19 punktića za trijumf Splićana 87-84. Jedna od najčuvenijih predstava elegantnog gospodina u žutom odigrala se u majstorici za prvaka Jugoslavije, samo par dana nakon trijumfa u Đenovi. Tamo se Jugoplastika srela s novom snagom Yu-košarke, sarajevskom Bosnom, nakon što su oba tima regularni dio sezone završila sa identičnim skorom od 23 pobjede i 3 poraza – četa Boše Tanjevića slavila je u Splitu, da bi Jugoplastika uzvratila u Sarajevu.

Sama majstorica, odigrana u Beogradu zbog neutralnosti terena, spada među najčuvenije i najnapetije utakmice istorije domaćeg prvenstva. Svega nekoliko minuta prije kraja Bosna je vodila s komotnih 8 razlike, da bi Jugoplastika stigla tu prednost do zadnje minute susreta. Šolman, koji ni odigral ništa posebno za njegove visoke standarde, gađao je penale tek 3-10, a iz igre je bio nešto bolji, 13 pogodaka iz 28 pokušaja, za ukupnih 29 poena. U anale ulazi njegov posljednji šut uz zvuke sirene, šut koji je odlučio pobjednika majstorice. Jugoplastika slavi sa 98-96 i kompletira trostruku krunu.

Bilo mi je dosta žao što nakon ove sjajne sezone Šolmana nisam više vidio u repki koja se istog ljeta okitila svojim trećim uzastopnim naslovom na evropskoj sceni, ali Damir je sebi utjehu pronašao u inostranstvu, đe je otiša uzet malo šoldi nakon ove sezone – u dve godine u talijanskom Vigevanu isporučio je standardno – 21 poen prosječno u prvenstvu Italije. I to nije bio kraj! Premda je zašao u tridesete, izgledalo je da se ništa sa Niklovanim ne menja kad se vratio svojoj Jugoplastici. Sezona 1979-80 donosi Splićanima još jedno drugo mjesto u prvenstvu, a Šolman je sa 21 košem prosječno još uvik u gornjem domu Yu strelaca. Jedna od najtužnijih priča vezanih za „žute“ jest ispadanje iz najvišeg ranga takmičenja u sezoni ’81. Pogođeni odlascima pola momčadi u JNA, Šolman i Željko Poljak ostaju jedinim relevantnim igračima pomlađenog tima, a pokazalo se biti nedovoljnim za opstanak u društvu najboljih iako je Niklovani utrpao prosječno 22,3 poena po susretu ( 5. u prvenstvu ). Jedan od posljednjih hajlajta njegove karijere desio se te sezone u Kupu Koraća, gde je Damir stavio 44 koša solunskom Arisu u pobjedi Jugoplastike u Splitu.

 Krajnje pošteno, Šolman je odlučio pomoći splitskome timu da se vrati pod okrilje Prve Savezne lige, tako da je u sezoni 1981-82 igrao drugoligaško takmičenje nakon punih 13 godina. Jugoplastika se, u najjačem sastavu koji je ikad složen za drugoligaško takmičenje (Šolman, Poljak, Jerkov, Krstulović, Matulović, Dukan, Vučica, Sobin, Perasović…), prošetala drugim rangom natjecanja, čak je učestvovala u plejofu za prvaka. Šolmanovom posljednjom sezonom u karijeri bila je sezona ’83. To je ujedno bila i njegova uvjerljivo najslabija sezona – prvi put u domaćem prvenstvu prosjek koševa bio mu je ispod 20! Na sve ove brojke kojima nas je Niklovani opskrbio, dodao bih još 15 do 20 odsto da je Damir imao mogućnost koristiti šut za tri poena jer ostaje mi zakodiran kao jedan od najvećih šutera distance sa ovih prostora. Kraj njegove igračke karijere nekako je simbolizirao i kraj zlatne generacije YU košarkaša – svoje karijere te godine su okončali Ćosić i Marović u domaćem prvenstvu, te Delibašić, Slavnić, ubrzo Jerkov i Kićanović u inostranstvu.

Znam, sva ova fakta, brojke, trofeji kojih dosegao je Damir Šolman nisu možda na nivou današnjih 7 poena prosječno u Evroligi, jer sad mnogo brža i zahtjevnija jest igra, pravila unapređena su bitno, minutaža i broj šuteva pojedinca daleko je manji, ne postoje više košarkaši koji igraju isključivo napad, novo je ipak novo, a cijeli svemir košarkaške igre i onih igara oko nje – potpuno je drugačiji. Nisam imao nameru uspoređivati različite košarkaške epohe, glavnim motivom bila mi je frustracija da dosad na internetu nisam naišao na članak u vezi Šolmana koji bi zadovoljio bazične potrebe njegovih trajnih vrijednosti. Čak ni na domaćim portalima. Ni ja nisam učinio nešto posebno mnogo ovom mojom pisanijom elementarnog podsjećanja na trajne Yu vrijednosti, ali neka…

Kandidat najboljih referenci za Top 20 jugoslovenske košarkaške istorije, Damir Šolman imao je fenomenalnu karijeru začinjenu brojnim klupskim i reprezentativnim trofejima, vrhunskim brojkama, a imao je posebnog stila i šmeka kao košarkaš, vjerujem i ka čovik. Kako ja volim da tražim dlake u jajima (to sigurno znate), nameće se pitanje Šolmanovih nedostataka kao igrača. Iz današnje perspektive, rekao bih da mu je najvećim minusom to što nije imao određenih ambicija superuspješnosti kao neki drugi igrači naših prostora, nije težio preteranom isticanju svojih kvaliteta, bio je nedovoljno bezobrazan, što je danas temeljnom filozofijom košarkaškog svijeta. U očima mnogih. Znate, nekako kontam da kada ste natprosječno visoki, zgodni, fino odgojeni i kad svoj posao iz utakmice u utakmicu, iz godine u godinu odrađujete konstantno briljantno – pa koji će vam još neka alava ambicija više?

Photo: Privatna arhiva