![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/02\/glavonic-1024x576.jpg","width":1024,"filesize":118389},"full":{"0":"2024\/02\/glavonic.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/02\/glavonic.jpg"}})
![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/02\/glavonic-1024x576.jpg","width":1024,"filesize":118389},"full":{"0":"2024\/02\/glavonic.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/02\/glavonic.jpg"}})
Najbolji 6. igrač svake ekipe. Najčešći izgovor trenera kad izgube utakmicu. Kažem ja kad izgubim “znaš ti koliki oni imaju budžet?” Zaboravljam da je dobar trener onaj koji sa lošijom ekipom pobedi bolju i skuplju, i to često čini. Naravno da je potrebno novca za bolje igrače, ali da je isključivo budžet presudan, naravno da nije. Godinama slušamo priče da ne možemo da pariramo velikim evropskim ekipama zato što oni imaju velike budžete. Dobiše Partizan i Crvena zvezda novac za poznate i skupe igrače, vratiše po nekog domaćeg skupog i poznatog igrača, i – šta dobismo? Skoro ništa.
Dođe Zvezda nadomak F4 i u duelu protiv CSKA izgubi 3-0 (u vreme kad još nije bilo toliko novca u budžetu), dođe Partizan još blize F4 i spletom čudnih okolnosti ostade u četvrtfinalu. I to je otprilike to. Dobismo temu da naširoko raspredamo čiji je tim skuplji, dobismo pune hale navijača koji utakmicu gledaju kroz telefon, produbismo razmirice između dva naša večita rivala. A ti srpska košarko putuj i ne okreći se. Kad bi našu reprezentaciju od prošle godine pretvorili u budžet verovatno ne bi bila u borbi za medalju protiv drugih budžeta, a mi opet uzesmo srebro. Verovatno ima i neki drugi sastojak osim novca. Da je samo do novca Partizan bi 2010. godine verovatno izgubio sve utakmice u Evroligi.
Osovina koja nas je dovodila do uspeha (ako je uspeh borba za F4) je bila trener-domaći igrači-par dobro selektiranih stranaca.
Da se vratimo malo kroz istoriju. U jednom od prethodnih tekstova sam napisao da smo mi uvek bili uspešni u košarci dok smo razvijali i “pravili” igrače, a ne kad smo ih kupovali. Ne pamtim prve godine košarkaškog Kupa šampiona, ali mišljenja sam da smo bili jedini koji su taj Kup osvajali bez stranih igrača, pa i poslednja velika titula naše košarke u Indijanapolisu bila je na krilima pravila da igrači tek posle dvadesetčetvrte, a kasnije posle dvadesettreće godine mogu da napuste državu. Bilo je kasnije srebrnih medalja, ali nikad više zlatnih. Sad je verovatno nemoguće napraviti tim bez stranaca, ali baza mora biti u domaćim igračima da bi se upustili u borbu za titulu Evrolige. A to je u stvari ono što želimo, da se naše ekipe bore za titulu, a ne za FINAL FOUR.
Nekako su nas ubedili da je uspeh ta borba za plej-of Evrolige. Ako prihvatimo da smo prosek, bićemo prosek. Ako prihvatimo da stvaramo dobre timske igrače koji nisu nezamenjivi u svojim evroligaškim ekipama biće nam i srebro nedostupno. Potrebni su nam Simonović, Kićanović, Petrović, Divac, Kukoč, Bodiroga, Đorđević, Danilović…videćemo još jednom ili dvaput da li su Bogdan i Jokić zlatni kalibar.
Da zaključim , bez velike scene i borbe za titulu koju će neki novi klinci nositi na svojim leđima i voditi prvo naše klubove do evro titula, pa onda i strane (taj je redosled uvek važio) nećemo se više mnogo radovati u letnjim mesecima kada se igraju jedina takmičenja koja me stvarno zanimaju. Evropska, svetska prvenstva i olimpijske igre.
Opet da se malo ponavljam, da je isključivo do budžeta i da stranci vrede onoliko koliko ih plaćamo (čast retkim izuzecima) Partizan i Zvezda bi ekipe kao sto su Mega i Krka dobijali izmedju 80-100 razlike. Ako ne pobeđuju toliko, čemu onda svi ti novci? Ne želim da potcenim (naprotiv) ova dva kluba, samo želim da naglasim da možda oni znaju šta će sa svojim parama, a Zvezda i Partizan ne znaju. A možda su igrači negde precenjeni, a negde potcenjeni.
Na kraju, svaka čast svima, ali prodor Nikole Topića u prvom posedu posle koga postiže koš uz faul praćen erupcijom oduševljenja navijača na debiju protiv Partizana, i minuti Andreja Kostića u Nišu su jedine stvari koje ću od naših večitih zapamtiti ove sezone. Možda i neki minut Drezgića u Partizanu. Šteta što ih nije bilo više. Ova tri momka su samo primer, ima mnogo drugih, zaboravljenih.
I nije bitno za koga navijam, to su naša košarkaška deca. Koliko oni dobiju prostora u Zvezdi i Partizanu (klubovi motori razvoja naše košarke, niko drugi) toliko ćemo se radovati u nekom narednom avgustu ili septembru.
Photo: FIBA