![]({"full":{"0":"2017\/01\/curtis-2.jpg","1":680,"2":360,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2017\/01\/curtis-2.jpg"}})
![]({"full":{"0":"2017\/01\/curtis-2.jpg","1":680,"2":360,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2017\/01\/curtis-2.jpg"}})
U skolskom autobusu na putu za utakmicu osećala se tenzija, distanca do protivničke škole iako kratka uzela je neobično dugo vremena da se savlada. Treneri su sedeći napred razrađivali tehničke detalje, dok su igrači nervozno sedeli pozadi i klimali glavama u ritmu muzike koju su slušali na telefonima. Curtis je bio na svom mestu na zadnjem sedištu u nekom svom svetu.
Pošto smo zakasnili zbog saobraćaja igrače smo odmah oterali u svlačionicu i požurivali da što pre poćnu zagrevanje. Domaćini naravno nisu imali razumevanje za naše kašnjenje, i već su postavili 25 minuta na semaforu za zagrevanje upravo kad smo ušli u školu. Prednost domaćeg terena, ili šta već, tek dočekala nas je zaključana svlačionica i druge manje smicalice, tako da smo konačno počeli zagrevanje u relativno punoj hali samo 13 minuta pre početka utakmice.
Osmotrivši gledalište nisam primetio NCAA skauta, i pomalo zabrinut poslah mu poruku sa znakom pitanja. Minut pred početak videh ga kako zauzima mesto odmah iza naše klupe! Odlično, pomislih. Curtisu namignem da je stigao, zgrabim ga za ramena, protresem i kažem ” Here it is your chance, this is what we been working for, cmon son” (Evo ti šansa za koju smo se borili, hajde sine).
Spiker prozva našu petorku, Curtisa kao kapitena zadnjeg, a on izlete do pola terena i viknu tako da ga cela dvorana čuje i pokaza veliko srce na dresu, što naiđe na negodovanje domaće publike. Spreman je, pomislih.
Utakmica je bila sjajna, veoma izjednačena, na poluvremenu smo vodili 8 razlike, Curtis najbolji sa 18 poena! Jaki ulazi uz zakucavanje, koš plus faul, njegovi majka i familija glasniji nego cela dvorana. Skačem do neba i stalno gledam u “naduvenka” koji ipak počinje da zapisuje nešto u svesku, maši se za telefon.
Na poluvremenu Curtis me pita “Was that good? I got more, just getting started baby” (Je li dobro? Mogu još, tek se zagrevam). Klimnem glavom i kažem “Primetio te, jos tvrđe, ali počni da šutiraš, sve ti je na ulaz”.
Drugo poluvreme totalno izjednačeno, strašan presing protivnika, brzi su kao metak, zamaramo se i naši klincu počinju da greše. Curtis se viteški bori sa njihovim bekovima, ali primećujem da je pri kraju snaga. Ima 28 poena i mnogo skokova, gurka se sa protivnicima, promašuje zakucavanje.
Nekako dogurasmo do produžetka.
U dodatnih pet minuta izgoresmo, klinci zakazali i izgubismo 2 razlike. Curtis završio meč sa 39! Uz zvuk sirene pade ispod koša kao pokošen. “Naduvenko” mi klimnu glavom i uz osmeh reče – zvaću te sutra.
U svlačionici tuga i tišina, kao da smo izgubili finale, svi gledaju u pod, trener jedva govori od promuklosti. Zagrlih Curtisa i rekoh da će biti OK, i da je skaut zadovoljan. “Damn I could of done better” (Mogao sam bolje) reče on, i pođe ka drugarima koji su ga čekali na ulazu. “Imas li za prevoz” upitah, promrmlja nešto i nestade u noći sa ortacima.
Jutros vidim propušten poziv od “naduvenka”. SMS poruka uz pohvale da je odličan atleta, brz, jak, ali nije šutirao. Ipak mu se sviđa, “videće” šta može da uradi, čućemo se uskoro, reče.
Okrenuh Curtisa – nedostupan, valjda je stigao u školu jutros, videćemo se na treningu.
Nadam se da sreća ipak prati hrabre.
Photo: NCAA