Početna EUROLEAGUEŽOC, otisak uspeha (1)

ŽOC, otisak uspeha (1)

od Vladimir Stanković
19 pregleda

Već smo objašnjavali šta znači skraćenica ŽOC, ali pošto uvek ima mladih ljubitelja košarke i novih čitalaca našeg portala da ponovim: Ž i O su inicijali Željka Obradovića, a C dolazi od „cepač“. Kao klinac je u rodnom Čačku preciznim šutem „cepao“ mrežice pa je tako postao Željko Obradovi’-Cepač, iliti skraćeno ŽOC.

Svedok sam njegove cele karijere, i igračke i naročito trenerske. Sećam se dana kada je dolazio u Huventud. Bio sam na mukama jer mi je Boža Maljković rekao da je odbio ponudu Huventuda i da im je preporučio Željka Obradovića, ali je tražio da ne objavljujem vest. Za mene nikada nije bilo gorih situacija od onih kada sam imao neku ekskluzivu a iz ovog ili onog razloga nisam mogao da je objavim…

Često se setim jedne ideje pokojnog Saše Tijanića koji je nekada davno pisao kolumne za naš štampani „Koš“. Jednom mi je predložio temu pod naslovom „Otisak nesreće“. Hteo je da piše o malerima koji prate Željka Obradovića. Od saobraćajke, zbog koje je neko vreme bio u zatvoru, do nekih peripetija sa vojnim vlastima. Na kraju nije napisao taj tekst, i dobro je što nije jer je karijera Željka Obradovića, naročito trenerska, bila i jeste samo otisak uspeha.

Nisam ovih dana razgovarao sa Željkom, ali od jeseni 1991. kada sam sa Partizanom krenuo u Španiju napravio sam sa njim na desetine intervjua, razgovora, bio na mnogim neformalnim susretima. Bio sam direktni svedok svih njegovih 9 titula prvaka Evrope, kao i na F4 turnirima na kojima nije slavio sa svojim timovima. Iz obimne dokumentacije koju čuvam kao hrčak izvukao sam za ovu priliku neke od intervjua koje sam tokom proteklih godina radio za naše i španske medije. Nastojao sam da izvučem pitanja koja su i danas aktuelna kao što su bila pre 5, 10 ili ko zna koliko godina kada smo pričali. Željko je uvek zahvalan sagovornik jer govori direktno, jasno, bez dlake na jeziku. Evo kompilacije pitanja i odgovora pa procenjujte sami…

Da počnemo od početka. Zašto košarka?

– Zato što sam iz Čačka, zato što je ovaj grad imao velike igrače poput  Radmila Mišovića i Dragana Kićanovića, i zato što sam od najranije mladosti najviše voleo košarku.

Koji su bili ključni momenti u igračkoj karijeri?

– Bilo ih je nekoliko. Debitovao sam za prvi tim sa 16 godina, ali nisam imao stalno mesto i 1978. hteo sam da odem u neki manji klub da bih više igrao. Na moju sreću, tada je u Borac, posle Svetskog prvenstva u Manili na kome je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju, za trenera došao profesor Aleksandar-Aca Nikolić. Brzo me je uverio da ne treba da idem. Poslušao sam ga, kao i kasnije mnogo puta u životu, i pokazalo se da su njegovi saveti bili dragoceni a moje odluke ispravne. Drugi važan momenat bio je prelazak u Partizan 1984, Kićanović je bio direktor kluba, zvao me je i znao sam da ako želim napred moram da odem. Sećam se da je prelazak bio komplikovan, u to vreme igrači su bili vlasništvo klubova i da nije bilo angažovanja mog pokojnog oca koji je otišao u Košarkaški savez Jugoslavije i prosto molio da mi dozvole prelazak ko zna šta bi bilo.

Obradović kao igrač čačanskog Borca

Koliko je bilo teško napustiti Čačak?

– Bio sam spreman na to, ali ja, u suštini, nikad nisam sasvim otišao iz Čačka. Od te 1984. formalno ne živim u rodnom gradu, ali koristim priliku da odem kad god mogu.Tamo su mi prijatelji, sećanje na lepo i srećno detinjstvo, tamo sam zavoleo košarku i počeo da je igram, tamo sam zasnovao porodicu…

Tamo je, na neki način, počela i trenerska karijera?

– Jeste, jer sam od najranije mladosti posle treninga zapisivao šta smo radili na trenizima. Vrlo brzo sam shvatio da me košarka zanima ne samo kao igrača, već i sa one stručne strane. Sa 22 godine trenirao sam klince od 13-14 godina iz osnovne škole koja je bila blizu moje kuće…

Koliko je važan talenat, a koliko rad?

– Talenat bez rada ne vredi ništa! Daću vam jedan primer. Pred Olimpijadu u Seulu 1988. imali smo na desetine testova, sve zapisano, napravljene analize… Pred Svetsko prvenstvu u Buenos Airesu  dodjemo na pripreme, a Kukoč ne liči na sebe od dve godine ranije. Zahvaljujući talentu? Ne, nego radu. Ako vam za ubačaj 50 trojki danas treba 80 pokušaja, a sutra 52, to je posledica rada, teškog rada… Talenat samo  znači da igrač brže i lakše može da nauči nešto.

A motivacija? U Španiji vlada teorija da su naši igrači bili uspešni zato što su naporno radili da bi jednog dana otišli u inostranstvo i zaradili mnogo više nego u zemlji?

– To nije sasvim tačno, niko nije počinjao da igra košarku da bi se obogatio nego zato što je voleo basket. I svi su imali dovoljno da sačekaju 28 godina i odu napolje. Danas je situacija drugačija, roditelji žele da „unovče“ svoju decu već sa 15 godina i to nije dobro, čak ni kad je reč o super-talentima. Ako mlad igrač zaradi veliki novac velika je šansa da zaboravi na rad. Imali smo mnogo slučajeva da talenti odu u NBA, dobiju 10 miliona za 3-4 godine i zaborave na rad jer su „uspeli“, a nemaju nikog oko sebe da im kaže da nisu, i da mogu mnogo više i bolje ako i dalje budu naporno radili.

Na početku trenerskog posla put se ponovo ukršta sa profesorom Nikolićem?

– Da, to je bila moja velika sreća, ali on je radio samo popodne dok sam ja morao sve sam na prepodnevnim trenizima i putovanjima. Naučio sam mnogo od njega, i to ću uvek isticati i biti mu  doživotno zahvalan.

Željko Obradović i Aleksandar Nikolić na treningu Partizana 1992.

U čemu je bila njegova veličina?

– Danas je trenerima lako da dođu do informacija, internet je dostupan svima, DVD sa bilo koje utakmice dobijete za tili čas. Nekada se do informacije dolazilo samo ličnim iskustvom. Profesor je putovao u SAD da bi učio na izvoru. Mnogo pažnje poklanjao je detaljima, i insistirao na bezbrojnom ponavljanju taktičkih  vežbi. Tvrdio je da igrači nikada nisu umorni i da ih treba terati da rade.

Jednom mi je rekao da će do kraja života učiti od igrača jer genijalci uvek nadju način da neku vežbu izvedu van zadatih šablona. Verujete li u to?

– Apsolutno! I ja učim od igrača. Učim i od drugih trenera, ne stidim se da „skinem“ neko rešenje ako mi se čini dobrim za moju ekipu.

Čega se još sećate iz prvih trenerskih dana?

– U celoj sezoni 91/92  izgubili smo dve utakmice, jednu od Rabotničkog i jednu od Bosne u Sarajevu. Posle meča u „Skenderiji“ Mirza Delibašić je rekao da ćemo biti prvaci Evrope. Pomislio sam: „Bože Mirza, šta pričaš…“ Pokazalo se da je bio u pravu. Možda je video nešto što ja u tom trenutku nisam. Postali smo prvaci Evrope sa najmladjim timom u istoriji Evrolige. Tada mi je Aca Nikolić rekao da ću osvojiti još mnogo titula, a ja sam u sebi mislio: „Ovo se desilo sada pa ko zna kad…“. Profesor je, na sreću, opet bio u pravu.

Uvek si u timovima imali zvezde, od Djordjevića i Danilovića u Partizanu, preko Viljakampe i Tompsona u Huventudu, Sabonisa i Arlaukasa u Realu do Bodiroge i Dijamantidisa u Panatinaikosu… Koliko je za trenera bitno da ima ekstra-igreača na terenu?

– Mnogo, ali veličina ekstra-igrača i jeste u tome što će se uvek podrediti ekipi i što će uvek raditi ono što je najbolje za tim. Oni se ne nameću imenom, nego autoritetom znanja i rada. I ni jedna od mojih zvezda nikada nije imala neke privilegije, niti ih je tražila.

Djordjević i Bodiroga su mi tokom F4 turnira u Barseloni  2012. rekli, nezavisno jedan od drugog, da ti igraš šah sa protivnicima?

– Možda ima nekih sličnosti, ali u šahu sam vučeš poteze, dok u košarci tvoje poteze sprovode igrači. Zato ja uvek kažem da su igrači najvažniji. Sa njima dvojicom mi je bilo lako, bio je dovoljan pogled da se razumemo. I uvek ću im biti zahvalan za ono što su učinili za mene.

A treneri? Kakva je ta famozna  jugoslovenska ili srpska trenerska škola o kojoj se već decenijama priča u Evropi?

– To nije škola sa knjigama, ne možeš da kupiš skripta i naučiš trenerski posao. Naši treneri su učili jedni od drugih. Ako danas pogledate snimke utakmica od pre 30 godina, videćete da su svi timovi igrali jako slično. Kopirali su jedni druge. Vidiš na TV neku utakmicu, dopadne ti se neka ideja i pokušaš da je skineš. Mi smo nesumnjivo talentovana nacija za košarku, i uopšte kolektivne sportove, ali naša snaga došla je iz kretivnosti. Pamtim reči Kreše Ćosića koji je govorio: „Ne ubijajte vaše igrače, pustite ih da igraju“. Našu košarku uvek su karakterisali šut i dobro vodjenje lopte… Treneri su se vremenom usavršavali i svojom kreativnošću doprinosili uspesima svojih timova.

Gde je tu odbrana? Profesor Nikolić je govorio da bi tim dao koš prethodno treba da uzme loptu, a to se postiže odbranom… I da je najgori naćin da se dođe do lopte primljeni koš.

– Odbrana dolazi kasnije, jer niko ne izlazi na košarkaški teren da bi zauzeo odbrambeni stav zato što to nije prirodno. Šta radiš sa loptom? Pokušavaš da je ubaciš u koš, da napraviš neki ulaz, neku fintu, neki pokret. Sve to je napad. Odbrana se uči, kao i sve drugo.

Kažu da je jedna od osnovih razlika naših trenera u odnosu na druge individualni rad?

– Verujem da je to tačno. Ja od prvog dana trenerskog posla insistiram na individualnom radu, i takodje danas bar 3-4 treninga počinjem individualnim radom. Ne znam ni jednog velikog igrača koji je to postao radeći samo sa ekipom. Osim toga, za individualni rad vam ne treba trener nego volja i neko da vam vraća lopte posle šuta, ili eventualno još tri drugara da vežbate „dva na dva“. Individulni rad je posebno važan u predsezoni. Jel’ neko misli da je ona trojka Saše Djordjevića u Istanbulu pala s neba? Naravno da nije, on je mnogo radio na sebi a na treninzima smo hiljade puta ponovili ono: trči u kontru, stani, trojka iz skok-šuta…

Veruješ  li u „mentalitet nacija“? U Evropi vlada mišljenje da su naši igrači uspešni zato što imaju poseban pobednički duh?

– Ne verujem u to… Nema kolektivnog pobedničkog mentaliteta, nema superiornih nacija. Sve je individualno, i sve je stvar rada. Trenirao sam igrače svih mogućih nacionalnosti i ne prihvatam da je neko bolji zato što je Srbin, Litvanac ili ne ne znam ko. Kvalitet odredjuju rad, talenat i „hemija“ grupe.

Koliko je u životu važna odlučnost, spremnost na rizik? Imali ste nekoliko teških odluka u životu i sve su se pokazale opravdanim. Kako čovek može da zna koja je odluka prava?

– Teško pitanje… To je, valjda, neko šesto čulo, nešto što čovek nosi u sebi. Rizikovao sam, doduše ne mnogo, kad sam iz Borca otišao u Partizan, ali sam znao da ako hoću da napredujem kao igrač to moram da uradim. Još više sam rizikovao kada sam prihvatio ponudu da budem trener ali sam shvatio da mi Partizan daje šansu koja se neće ponoviti. Kada smo osvojili triplu krunu ja sam jedini ostao bez premija, ali nisam se bunio jer sam imao dovoljno i bilo mi je najvažnije da radim i učim. Kada smo postali prvaci Evrope dobio sam odlične ponude, ali sam sve odbio jer sam hteo da ostanem još jednu sezonu uz profesora Nikolića, da još učim… Kada me je 1993. pozvao Huventud još uvek nisam bio siguran da treba da odem, ali su mi Kićanović, Savović i sam profesor Nikolić rekli da moram da prihvatim, da mi je to nova velika šansa za napredak. Čovek mora da bude spreman na izvestan rizik, ali mora i da veruje u sebe. I iznad svega-mora stalno da uči.

Ko su najvažniji ljudi u vašem životu?

– Uz moje roditelje i porodicu, na košarkaškom planu uvek ću reći da su mi najviše pomogli profesor Aca Nikolić, zatim Dragan Kićanović, Duda Ivković, Milenko Savović i Vlada Androić. Sa ovom trojicom sam vezan i kumstvom. I dan-danas kad imam neku dilemu konsultujem se sa Androićem, sa kojim sam nekada delio sobu dok smo igrali u Borcu i pravili velike planove…

Često kažete da treba uživati u životu. U Barseloni ste stavili na muke mnoge novinare koji nisu razumeli poruku iz svojevremnog španskog hita „Solo se vive una vez“ („Samo jednom se živi“)  u interpretaciji „Asukar moreno“.

– To je moja filozofija – u životu treba uživati koristeći svaki trenutak za uživanje. Ja uživam sa  porodicom, prijateljima kad igramo „macu“ ili  „ne ljuti se čoveče“, na plaži, u restoranu, na bilo kom mestu gde mi je prijatno. A kad još radiš posao koji ti pričinjava zadovoljstvo, kao što je moj slučaj, onda je sve još lakše i lepše. Zato i kažem da treba uživati svaki trenutak, živi se „solo una vez“ …

Osećaš li umor?

– Ma kakvi…. Leti, kad uzmem mesec odmora, drugog dana se pitam šta ću sa sobom, i onda sa nekim počnem da pričam o košarci. Volim svoj posao, obožavam da radim sa igračima, to me čak odmara, i dok se budem tako osećao neću ni pomisliti na pauzu u radu ili nekakvu penziju.

(Nastaviće se)

Photo: Euroleague, YouTube printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar