Ne verujem ni da bi moj prijatelj Muta Nikolić, povodom ovoga što radi Crvena zvezda u Evroligi, smeo da ponovi svoju čuvenu frazu da je „sve to normalno“. Možda i jeste normalno da „crveno-beli“ pobede u Vitoriji jer su to već (u)radili 3 puta u 4 poslednje sezone, ali nije normalno da naš prvak onako nadigra Baskoniju, da u vodi i sa 28 razlike! Nije normalno, ali je lepo! Za gledanje, za uživanje, za izlive zadovoljstva zbog toga što rad i talenat, ili talenat i rad, „gaze“ legiju skupo plaćenih stranaca.
Odakle početi ? Ili od koga početi ? Od 23 poena najefikasnijeg Marka Simonovića ? Od 18 Stefana Jovića , njegovih 12 asistencija i indeksa 29 ? Od Dženksinsove 4 lopte bukvalno otete iz ruku protivnika ? Od Kuzmićevih 11+6? Od Voltersovih vezanih 5 poena u prvom delu kad se razlika stvarala ? Ili od klupe sa koje mirni čovek Dejan Radonjić maestralno vodio svoj spremni tim ? Odgovor je samo jedan: svaka polazna analiza Zvezdinog evropskog čuda mora da pođe od-tima. Jeste da tim čine pojedinci, ali oni-čak i kad odlučuju utakmice poslednjim košem-nisu ništa drugo nego deo tima. A tu je Zvezda jaka kao zemlja…
Prošle sezone sam u nekoliko navrata kao najveću slabost Zvezde isticao gubljenje dobijenog, strah od pobede koji je bio veći od straha od poraza. To je boljka koja se leči samo pobedama jer samo one donose samopouzdanje, veru u sebe, sigurnost da se na teren izađe sa devizom „neka oni misle o nama“. Naučiti pobeđivati nije lako, to nije samo stvar kvaliteta, mnogo je više reč o glavi, mentalitetu, nervima, psihologiji…Zvezda je kroz svoja ne brojna učešća u Evroligi sticala iskustvo, učila i naučila da pobeđuje. Šest vezanih trijumfa u ovakvoj konkurenciji svedoče ne samo o formi i kvalitetu već i o rastućim ambicijama. Sada već, kakvi smo, ne postavljamo pitanje da li će Zvezda u plejof već sa koje će pozicije, koga sve do kraja trke može da prestigne. Navijačima i ljubiteljima košarke to je dozvoljeno, Zvezdinim igračima i rukovdostvu još uvek nije. Njihovo je da idu korak po korak, od meča do meča kao i do sada, da pobeđuju kad mogu i koga mogu i da barjak srpske košarke podignu što više. U četvrtak je novi spektakl, Panatinakos stiže u Beograd, Evroliga je tu utakmicu proglasila za „Game of the week“ a moj prijatelj Frank Lawlor, urednik sajta Evrolige i komentator utakmice nedelje na Euroleagu TV oduševljeno mi kaže da se raduje povratku u Beograd jer je nedavno prvi put bio u dvorani „Aleksandar Nikolić“ i izašao iz nje ošamućen atmosferom koju je doživeo i onim što je video.
Zvezda u ovoj sezoni radi veliki posao pre svega za sebe, ali takođe i za srpsku košarku. Isto tako i za Ligu koju predstavlja dokazujući da je odluka o učešću prvaka ABA lige opravdana i da, možda, u budućem širenju –do koga će pre ili kasnije doći, mada ne za narednu sezonu-možda može da se računa na još jednog predstavnika regiona.
Da se vratim utakmici u Vitoriji. Prvo poluvreme je najbolje koja ja pamtim od kada Zvezda igra Evroligu. U dve prve četvrtine ubacila je po 25 poena, primila 15 i 12. Bolje , valjda, ne može, ili bar ne u ozbiljnom takmičenju. Ta rapsodija u crveno-belom izvedena je na bazi čelične odbrane, raznovrsnog napada (šut, skok, kontra), preciznog šuta, 9 osvojenih lopti i kolektivnog pobedničkog duha…Englezi su odavno rekli da „ništa ne uspeva kao uspeh“, Zvezda to još jednom dokazuje u praksi a taj uspeh dolazi iz samopuzdanja zasnovanog na kvalitetu.
Bacih pogled na digitalna izdanja španskih medija, u „Asu“ videh naslov koji tačno opisuje razvoj događaja u Buesa areni: Zvezda pojela Baskoniju“. Naslov u „Marki“ je sličan: Crvena zvezda rasturila Baskoniju. U ovdašnjoj štampi retkost je da rival španskih timova bude u naslovu, uvek su u prvom planu domaći klubovi, kad pobeđuju naslovi su euforični, kad gube traže se reči utehe ili opravdanja. Zvezda je uspela da se „ugura“ u naslove i da izazove respekt ne samo u Španiji nego i u celoj košarkaškoj Evropi.
A možda Muta Nikolić ima pravo, možda je sve to normalno .Iskreno, sumnjam, ali se radujem.
Sada bez preterivanja mogu da kazem, da NIKADA nisam video da ekipa igra bolju odbranu u kontinuitetu i to protiv kakvih masinerija od timova. Mislim da je sa povratkom Djenke i narocito sa dolaskom Kuzme, kliknulo to nesto u Radonjinoj masineriji. I naravno, sad vec 3-4 sezone uigranosti izlazi na povrsinu… Ne bih da preterujem sad sa top8 ili ne daj Boze final four-om, neka bude kako biti mora. Najdraze od svega mi je sto mislim da je posle ove cudesne serije, Radonjic konacno izgradio status kakav zasluzuje i to skromno i gospodski, bez pompeznih jednocasovnih konferencija za stampu i pricanja o novcima i cudima (a ovo svakako jeste). Naprotiv, on govori kako je verovao u ovo jos pre pocetka sezone kada niko nije. I sto mi ie jos neverovatnije, na prosloj konferenciji protiv Makabija, u jednom momentu kaze “moze to mnogo bolj, narocito u odbrani” !!! PA NAKLON DO PODA!!!