Moderna evroligaška košarka pretvorila se u nemilosrdnu mašineriju u kojoj se novi sadržaj proizvodi na dnevnom nivou, gde uživanja u sadašnjem trenutku i romantike gotovo da više nema, gde se sve svodi na trenutno stanje na tabeli kao jedino i ultimativno merilo svega. Sve ostalo postaje sekundarna sirovina koja se vremenom sliva u bezobličnu masu mečeva, poena i figura. Posle godinu, dve ili pet, teško je setiti se bilo čega konkretnog, jer čitavu sezonu najčešće svedemo na jednu rečenicu.
Ipak, s’vremena na vreme pojavi se utakmica koja preseče tu mentalnu maglu. Meč bez antologijskog značaja, bez šuta za pobedu, bez velike drame i bez individualnog remek dela, koji instant i organski postane takozvani klasik. Meč koji ostavi dubok trag, dobije ime, osećaj, težinu. Meč koji donese neku nemerljivu ali trajnu vrednost klubu, ne zato što su brojke bile spektakularne, već zato što su bile nebitne, s’toga se nećemo ni osvrtati na njih.
Ključan je bio kontekst i momentum u kojem se ovaj meč dogodio, delovalo je da sve protiv Zvezde i da posle niza pobeda sledi neminovni pad. Tim je preopterećen hroničnim izostancima i umorom bio suočen sa nemilosrdnim rasporedom koji praktično postoji samo u Evroligi. Manje od tri dana između puta u Dubai, iscrpljujućeg duela sa domaćinom, novih obeshrabrujućih povreda, povratka u Beograd i otvaranja narednog kola protiv, možda najtežeg rivala sezone, Monaka, koji je uz sve navedeno bio i neformalni domaćin jer im je to bio treči uzastopni meč u srpskoj prestonici. U takvim okolnostima ni najveći optimisti nisu očekivali pobedu. Imperativ je bio da se preživi i prikaže dostojan otpor, sve preko toga je bonus.
Međutim, desila se spektakularna, ubedljiva pobeda na autohtoni način, gde je preovladao najbitniji element košarke a koji statistika ne beleži: borba preko granica i igra iznad mogućnosti.
Svi u Beogradskoj areni bili su doslovno akteri meča, i oni zvanični i nezvanični, igrači na terenu, na klupi, ljudi iz kluba oko klupe, navijači, novinari. Svi su aktivno učestvovali, bodrili jedni druge, doprinosili. Desio se trenutak čistog magijskog realizma, koji se iz trena u tren širio svuda gde postoje Zvezdini navijači, u svaki grad, svaku zemlju i svaku vremensku zonu.
Sve to potvrdio je i Nikola Kalinić u izjavi za Mozzarr, čovek koji zna da prepozna trenutak:
„To je sinergija. Kada navijači vide da dajemo sve od sebe, oni to osete… Kada se podržavamo, pratimo i dajemo energiju jedni drugima, uživanje je igrati u ovakvim utakmicama.”
Amerikanci imaju savršen termin koji se ne deli i ne prosipa olako, već isključivo po zasluzi, brand of basketball. Da bi klub imao svoj brend igre, mora da bude dosledan u svom stilu, prepoznatljiv, sa jasnim potpisom i da taj stil demonstrira u kontinuitetu i bez izuzetka. Nešto što publiku asocira na tim pre nego što meč počne. Ako postoji utakmica koja može da posluži kao vodič za to šta Zvezda želi da igra, ali i šta Zvezda jeste, onda je ovo ta šifra, taj aksiom, taj kalup.
Na čelu svega, zašto biti skroman i ne reći, po mnogima jedna od najvećih legendi kluba Saša Obradović.
U trenutku rezultatske krize i krize identiteta, u momentu kada se temelji kluba ozbiljno ljuljaju, izazvani velikim tektonskim promenama sastava, Saša je doneo ono što se novcem ne može kupiti: povratak identiteta, jer šta zna srce šta su milioni.
Postoje stvari važnije od Top 8 i F4, tih kljucnih reci koji se toliko prožimaju u svakoj košarkaškoj konverzaciji poslednjih godina, koje vise kao omča oko vrata i postaju jedino merilo uspeha. Sašin povratak bio je lekovit u tom smislu i najbrži mogući put da se navijači povežu s generacijom igrača i klubom kome se identitet hitno trebao vratiti. Saša je za neverovatno kratko vreme uradio posao koji zaslužuje posebnu analizu. Koliko god da je hvaljen, ponestaje nam reči da opišemo ono što je uradio. Metafora „dirigent” deluje nedovoljno. Ono što je radio prethodnih nedelja više liči na alhemiju. Menjao je agregatna stanja igrača, vraćao im izgubljene verzije sebe, dodeljivao uloge u kojima se najkomfornije osećaju, podizao ih preko realnih mogućnosti i za kratko vreme napravio nešto što deluje kao fabrički reset.
Kada se vraćao, provlačilo se tu i tamo:
„Imamo i mi našeg Obradovića.”
Posle meča, internet lansirao možda najlepši, najspontaniji i najiskreniji kompliment koji je Saša mogao da dobije i koji najbliže opisuje kakvu ljubav trener i igrači uživaju:
„Verujem Saletu više nego ćaletu.”
Bolje od ovoga zaista ne može.