Prema očekivanju, Crvena zvezda je odbranila titulu prvaka Srbije. Teže nego što su mnogi mislili, pre svega igrači novog-starog šampiona koji su počeli da slave na početku treće utakmice, pa su zasluženo kažnjeni da odigraju još jednu. U celoj finalnoj seriji su potvrdili da su naš najbolji tim. I kad se gleda cela sezona utisak je potpuno isti, trijumfovali su i u ABA ligi, jedini kiks imali su u Kupu Radivoja Koraća.
Iako volim da gledam košarku, tokom četvrte utakmice priželjkivao sam da ne bude pete iz samo jednog razloga: da se sačuva zdravlje igrača oba tima, i da se u publici neko ne šlogira. Toliko je bilo vruće i vlažno u dvorani “Aleksandar Nikolić”. Pre tačno godinu dana na ovom našem sajtu napisao sam o poslednjoj utakmici finala plejofa, rivali su bili isti kao i ishod, blog pod naslovom “Pakao Pionira”. U međuvremenu se promenilo samo ime dvorane, ali ne i rashladni sistem. Njega u toj dvorani nema, a kad su ovakve gužve kao na finalima plejofa zaposleni u hali ne mogu primeniti ni oprobani štos koji nas vraća u doba kad košarka još nije bila izmišljena, a u Evropi tek počele da se grade prve sportske dvorane. Naime, kad nije velika gužva, i kad je mnogo toplo, u “Aleksandru Nikoliću” otvore jedan od ulaza i naprave promaju. Ta ista promaja koja hara i ubija po Srbiji spasava igrače i publiku od toplotnog udara. Međutim, kad igraju “večiti” nije preporučljivo otvarati ulaz, jer bi kroz njega pohrlili navijači bez karata, dodatno napunili dvoranu i podigli ionako visoku temperaturu. Nije još smišljeno kako bez klima uređaja i bez promaje rashladiti ovu halu, ako neko od čitalaca ima ideju – neka javi na adresu SRC Tašmajdan.
U pauzama između brisanja parketa bilo je i nešto košarke. Što se ove poslednje utakmice tiče – košarke je bilo samo “nešto”, bila je jadna da jadnija se ne može zamisliti. Igrači oba tima uplašili su se što klizavog parketa, što odgovornosti za konačan ishod serije, pa su se takmičili u greškama. Nimalo nisu ličili na one koje znamo, i koje smo gledali cele sezone. To se pre svega odnosi na košarkaše pobedničke ekipe, jer Zvezda je u svemu ispred Partizana u ovom trenutku, i to je morala da ubedljivije dokaže. Nema veze, titula je slatka na koji god način da je osvojena, ali ostao je utisak da je to trebalo i moralo biti ubedljivije.
Jer, crveno-beli su kompletirani u svim linijama, dok se to za Partizan ne bi moglo reći. Ovaj tim već treću godinu zaredom nema uredno popunjen roster! Najpre su pune dve godine igrali bez plejmejkera (Tepić je bio iznuđeno, i loše rešenje), a ovu sezonu praktično bez centra. Na papiru Boža Đumić je petica, ali za onih par minuta, koliko provede na parketu, njegov učinak je najčešće statistički minus, što znači da tim sa njim u sastavu praktično ima igrača manje. Ali – ostavimo Nikoli Pekoviću i Aleksandru Džikiću da rešavaju taj problem, kao i sve ostale probleme s kojima će se susresti tokom predstojećih meseci.
Problem Crvene zvezde u finalnoj seriji, bolje reći u celoj Superligi i celom plejofu, bio je motivacija nekih igrača. Cirbes i Kinsi bi na momente bljesnuli, Miler i Štimac ni toliko. Šta je razlog – u ovom trenutku ne treba se time ni baviti, pretpostavljam da su im misli na nekoj drugoj strani (sveta). Motor ekipe bio je Stefan Jović, po meni on je MVP finala plejofa, a njemu uz rame Gudurić i Simonović. Dakle, srpski reprezentativci, i očigledno da Saša Đorđević nije pogrešio u selekciji kad je baš njih izabrao i zadržao u svojoj ekipi.
Čini se da je presudni momenat, koji je prelomio finale između Crvene zvezde i Partizana, bio ona trojka Gudurića u poslednjoj sekundi druge utakmice. Da je nije pogodio – ko zna šta je sve moglo da se tu još dogodi, i ko zna ko bi danas plaćao i kakve cehove. Ovako – momak je stvari postavio na svoje mesto, a svoju sjajnu sezonu okrunio jednim senzacionalnim pogotkom koji će se još dugo vreteti na raznim internet kanalima. Naravno, Gudura nije to pogodio slučajno. Imao je on slične pogotke i u Evroligi, on je treniran i utreniran da pogađa takve šuteve, i imaće još mnogo sličnih trojki u karijeri koja mu predstoji. Uostalom, ni Saša Đorđević nije sve one svoje čuvene trojke pogađao slučajno. Iza njih je stajao ogroman rad kao i još veći talenat, veština i samopouzdanje. Sve je to nasledio Gudurić, i on je najveći ovosezonski dobitak za našu košarku.
Photo: YouTube