Daba: Priča o Predragu Bogosavljevu Bogčetu
- October 19, 2017
- 1 comments
- Žarko Dapčević Daba
- Posted in ISTORIJA
Predrag Bogosavljev, za prijatelje Bogče, Zvezdina je legenda, njen dobroćudni div koji je u voljenom dresu proveo punih 12 sezona. Rođen je 27. juna 1959. u Kikindi, kao jedinac u porodici. Otac Miodrag i majka Ružica su i najveći „krivci“ što je iz rodnog doma poneo najbolje kućno vaspitanje i radne navike.Primer pravog sportiste i kapitena koji nema ni jednu mrlju u karijeri. Porodica Bogosavljev je u Kikindi od milošte zvana „Štokman“, što u slobodnom prevodu sa lokalnog rečnika znači „porodica na sprat“, jer su mu otac, stric i i deda kojeg, na žalost, nikada nije upoznao, bili nadprosečno visoki ljudi.
Upravo ta visina ga je i preporučila da se bavi košarkom, Prvo u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ u Kikindi, gde je kod svog profesora fizičkog vaspitanja Đorđa Mladenovića igrao za školski tim, da bi potom i u Košarkaškom klubu Kikinda načinio prve ozbiljnije košarkaške korake.
Bogosavljev je imao i talenat za muziku, završio je i muzičku školu a u srednjoj je, zajedno sa školskim drugarima, imao i svoj bend. Ipak, ljubav prema narandžastoj lopti bila je jača od svih drugih interesovanja, pobedila je u tom dvoboju košarka – muzika. Kada je imao 13 godina, tokom 1972, preko leta je porastao za više od 20 centimetara!
Prvi trener u KK Kikinda mu je bio Lazar Strajnić, odličan stručnjak i pedagog koji je jednog letnjeg dana okupio 50-ak dečaka u dvorištu bioskopa „Radnički“ i već na prvom sastanku rekao im je da će posle 15 dana treniranja otpasti polovina jer će mnogi dolazeći na treninge svratiti do bioskopa. Ostaće samo oni najuporniji, a trener je rekao da će biti zadovoljan „ako makar jedan od vas postane pravi košarkaš “ . Dodao je: „Smatraću da sam svoju misiju ispunio“. Predviđanje je bilo tačno, na kraju je samo njih nekoliko ostalo da igra u Kikindi, a Bogosavljev je dogurao najdalje i zaigrao na velikoj sceni. Sa tim drugarima, tada klincima, sa kojima je počeo karijeru i do dan danas je ostao veliki prijatelj.
Vrlo mlad zaigrao je za prvi tim Kikinde. Odlične partije koje je pružao učinile su da se mnogi veći klubovi zainteresuju za njega. Njegov talenat nije promakao ni ljudima iz Zvezde. Velja Jovanović, član uprave kluba, preporučio je Bogosavljeva Strahinji-Braci Alagiću, koji je brzo napravio dogovor i Predrag je tokom sezone 1975/76 nekoliko puta dolazio na probu u Beograd.
Odigrao je u Staroj Pazovi svoju prvu probnu utakmicu za Crvenu zvezdu, konačno ubedio stručnjake kluba da je potencijal za taj tim, tako da je postignut dogovor za njegov prelazak među „crveno-bele“. Tokom zime je dolazio u Beograd i trenirao sa prvotimcima Zvezde, da bi nakon završetka školske godine i definitvno prešao u Beograd što mu je odgovaralo i zbog upisa na fakultet.
Debi u Zvezdi Bogosavljev je imao u drugom kolu u hali „Pinki“ u Zemunu, protiv Jugoplastike, a svoje prve koševe za Zvezdu postigao je u 8. kolu u Rijeci protiv Kvarnera, kada je dao 2 poena. U prvoj sezoni je odigrao 25 utakmica. Igrao je sa Kapičićem, Slavnićem, Živkovićem, Vučinićem, Koprivicom i to mu je bilo veliko iskustvo na početku karijere. Iz sezone u sezonu Bogosavljev je postajao nezamenljivi šraf u Zvezdinom timu da bi kasnije postao i njen kapiten.
Početkom osamdesetih, kada Zvezda ponovo izlazi na evropsku scenu Bogosavljev pruža odlične partije pa je zahvaljujući svojim igrama postao i drugi strelac tima kada su u pitanju evropski mečevi, odmah iza neprikosnovenog Dragana Kapičića, sa 901 poenom.
Sa Rajkom Žižićem činio je sjajan centarski par. Odlično su sarađivali kako na parketu tako i van njega, i bili veliki prijatelji sve do poslednjeg dana Rajkovog života. Bogosavljev je dao mnogo Zvezdi. Privatno, bio je tih i miran, posvećen učenju, a na parketu je bio fajter koji je davao celoga sebe. Svojim pristupom igri i ponašanjem bio je oličenje kapitena Crvene zvezde..
Bogosavljev nikada nije zapostavljao školu. U osnovnoj i srednjoj bio je „vukovac“, a tako je nastavio i na Elektrotehničkom fakultetu gde je pred početak sezone 1983/84 i diplomirao sa čistom desetkom.
Na svoju žalost, a i svih kojima je crveno-bela boja pri srcu, Predrag Bogosavljev za tih 12 sezona igranja nije uspeo sa Zvezdom da osvoji ni jedan trofej. Bio je nekoliko puta blizu, igrao je dva finala plejofa i jedno finale kupa Radivoja Koraća. Po sopstvenom priznanju, ostaće žal za onom majstoricom protiv Cibone iz 1984. kada je titula prvaka Jugoslavije izmakla Zvezdi u poslednjim sekundama meča košem Mihovila Nakića. Tada je Zvezda mogla, da je pobedila, da ode drugim putem od onoga kojim je posle išla, i godinama se oporavljala od tog bolnog poraza koji je bio sudbonosan kako za klub, tako i za većinu košarkaša iz te generacije.
Drugi bolni momenat je bilo i izgubljeno finale kupa Radivoja Koraća te iste sezone u Parizu, od ekipa Elan Orteza. Iako je Zvezda bila veliki favorit, desilo se nešto što ni dan danas nikome nije jasno. Bogosavljev kaže da su taj meč odigrali neobjašnjivo loše, i velika prilika da se uzme Žućkova levica otišla je u nepovrat.
U sezoni 1986/87 nije nastupao jer je morao na odsluženje vojnog roka. Obuku je završio u Senti, a potom je prekomandovan u Beograd. Izašao je sa značkom primernog vojnika. Na žalost, zbog afere koja je nekoliko godina ranije izbila zbog navodnih privilegija profesinalnih sportista u vojsci, ni on a ni drugi sportisti koji su tada služili vojsku nisu mogli da treniraju i koliko-toliko održavaju formu.
Posle izlaska iz armije dobio je poziv od Dušana-Dude Ivkovića da pređe u Vojvodinu, ali Zvezda ga nije pustila jer joj je kapiten bio potreban. Ipak, posle 12 punih sezona došao je trenutak kada su Zvezda i Bogosavljev morali svako na svoju stranu. Ostaće upamćeno da je u dresu Zvezde odigrao 423 utakmice, po čemu se nalazi na drugom mestu večne liste. Postigao je 4.418 poena i 7. je na večnoj listi strelaca. Poslednju utakmicu u Zvezdinom dresu odigrao je protiv Partizana, bila je to majstorica u četvrtfinalu plejofa. Dugo godina je držao Zvezdin rekord po broju odigranih evropskih utakmica, tek su ga Branko Lazić, a kasnije još neki igrači pretekli na toj listi.
Nakon poslednje sezone u Zvezdi odlazi u Švajcarsku gde je igrao za Vevej. Na žalost, tamo je zaradio i najtežu povredu karijeri – pokidao je ligamente, ali kao rođeni borac nije se predavao i iz te povrede je izašao još jači. Vraća se u Jugoslaviju i odlazi u Skoplje na poziv Zareta Markovskog, trenera Rabotničkog. Bio je najbolji igrač Rabotničkog iako je imao 31 godinu, svojim poenima i igrama pomogao je da Rabotnički uđe u elitu tadašnje Jugoslavije.
Nakon Rabotničkog vraća se u Beograd, tačnije u OKK Beograd gde mu je trener bio bivši saigrač i veliki prijatelj Rajko Žižić. Sa OKK Beogradom osvaja Kup Jugoslavije 1993. godine pobedom u finalu nad favoritom Partizanom. U OKK Beogradu je proveo tri sezone da bi svoju veliku karijeru završio u skromnom zemunskom Drvomarketu. Voleo je košarku, nije mu bilo važno gde je igra.
Za reprezentaciju Jugoslavije sakupio je 20-tak utakmica u A selekciji, ali nije igrao ni na jednom velikom takmičenju. Sa juniorskom reprezentacijom 1976. u Španiji, u Santjago de Komposteli, osvojio je evropsko zlato. Jugoslavija je u finalu pobediila tada veliki Sovjetski Savez 92-83. Po Bogčetovom svedočanstvu, to je jedna od najlepših epizoda iz njegove karijere jer su otišli na to prvenstvo kao totalni autsajderi, čak ih niko nije ni ispratio. Redom su pobeđivali Belgiju, Finsku, SR Nemačku, Izrael, Grčku, Španiju. Imali su jedan poraz u grupi, i to od SSSR-a, ali su Sovjetima u finalu vratili sa kamatom. SSSR je u svojim redovima imao igrače poput Tarakanova, Tkačenka, Lopatova, Belostenjija… MVP prvenstva bio je Rade Vukosavljević, Zvezdino čudo od deteta.
Pošto nije mogao bez košarke, nakon završetka karijere posao nije tražio u struci nego u košarci. Zaposlio se u Košarkaškom savezu Srbije u kome ostaje do 2000. godine, kada prelazi u Košarkaški savez Jugoslavije na mesto generalnog sekretara, i tamo ostaje do 2004. Potom postaje generalni direktor Evropskog prvenstva u Beogradu 2005, da bi nakon tog odlično organizovanog šampionata 2006, dobio poziv oz FIBA. Odlazi u Ženevu gde je i danas. Radi kao direktor takmičenja, svi turniri su pod njegovom kontrolom: olimpijske igre, svetska i evropska prvenstva, razne kvalifikacije. Rad u FIBA je kruna jedne velike karijere ovog tihog, skromnog i nadasve sposobnog junaka ove priče koji je zahvaljujući radu, talentu i sposobnosti prešao dug put od Kikinde do Ženeve.
Photo: MN press
Dabo moj dobri,
Tvoja pricao o Bogcetu je veoma dobra i Ti se sjetio njegovog kosarkaskog puta koji ste zajedno prolazili, a meni dozvoli da kazem takodje nekoliko rijeci o njemu.
I ja sam ga upoznao kada je dosao u Beograd i kada je poceo da nosi dres Crvene zvezde. Odmah moram kazatio da je uvijek bio jedan od najkorektnijih igraca na terenu. Kada nekadasnji sudija kaze da je bio izuzetan i po igri i narocito po ponasanju onda to ima svoju dimenziju. Bio je visok, ali nije bio bas natrocito sirok i uvijek je kao perce uspjesno lebdio medju popunjenim i odlicnim centrima nekadasnje nam fenomenalne Lige (kako su Jovan Kosijer, Miodrag Sokolovic, Danilo Sotra i mnogi drugi iz tog vremena kazivali najbolje lige na svijetu poslije NBA).
Kakav je Bogce bio – najbolje su ga oslikali kod nas u Sarajevu, tamo su govorili: “On je toliko fin momak da bi ga za zeta trebalo izabrtati”. Njegova finoca je bila evidentna u svemu, ali je on bio pravi borac koji je svuda stizao i nikada se nije predavao, a odlicnim osjecajem za prostor i inteligentnu igru, uvijek je uspijevao da nadmudri i puno onih koji su bili fizicki jaci od njega, ali i iskusniji i snazniji. No, uvijek je imao osmijeh na lici, pa cak i kada je primao laktove onih snaznijih od njega – nikada se nije predavao i cesto je izlazio kao pobjednik pod kosevima.
Kada je bio Generalni Sekretar KSJ obavljao je odlicno svoj posao, a EuroBasket 2005 je organizovao odlicno, za one koji se sjecaju sve je bilo izvrsno na tom Prvenstvu osim utakmice sa “mojim” Francuzima u Novom Sadu. Naravno, Bogce nije bio odgovoran za igre ekipe koju je tada vodio najbolji trener svih vremena Zeljko Obradovic. Sjecam se da su tada svi bili razocarani i tuzni, a Bogce je bio jedan od onih (rijetkih) najpribranijih i dosao je da cestita francuskoj delegaciji. Nije mu bilo lako, kule su mu se srusili u jednoj utakmici, ali je imao snage da izvrsi svoju obavezu.
Veoma cesto srecem Bogceta na raznim takmicenjima, a njegova sadasnja funkcija Sportskog direktora FIBA otvarala nam je saradnju veoma cesto i nikada se nije desilo da sam ga pozvao telefonom, a da se nije javio cak i kada je bio nekoj juzno americkoj zemlji ili u srcu Afrike. Dok pisem o Bogcetu sjetio sam se da sam prosle godine u vrijeme Olimpijade u srcu Brazila u Olimpijskoj dvorani trazio i pitao da li je Predrag Bogosavljev u kancelariji koju smo dijelili (on Director takmienja, a ja sam – da se jos jednom pohvalim – bio Komesar na Olimpijadi). Sve koje sam pitao gdje je niko nije znao da mi kaze gdje je jer nisu niti znali koga sam trazio. Kada sam ga opisao i rekao da je visok 210 cm i da je sada nesto puniji nego dok je igrao na poziciji centra upitali su me da li mislim na Bogceta. Naravno, niko nije znao Predraga Bogosavljeva, ali su svi znali ko je Bogce.
Ja znam da su Bogceta mnogi opsporavali kod nas, ali isto tako znam iz “milion” licnih ili primjera drugih koliko Bogce obavlja svoj posao korektno i bez zamjerke. Posebno znam da je ucinio puno toga sto je bilo u interesu mnogih od nas sa podrucja bivse nam domovine. Nikada nije zaboravio odakle je dosao (to sto mnogima cesto to nije dovoljno je druga stvar!!!).
Ja sam imao zelju da kazem ono sto znam da mnogi iz kosarkaskog svijeta znaju, ali nemaju priliku da kazu. Eto, ja jesam jer sam Bogceta uvijek cjenio kada je bio na terenu, kada smo mi sudije pricali o tome koliko je korektan, kada smo mladim generacijama govorili kako sport i fakultet mogu zajedno, ali naravno i sada kada je Bogce na izuzetnoj funkciji. Uvijek je on ostao isti. Uvijek korektan, uvijek predusretljiv, uvijek spreman da pomogne i mogu slobodno da kazem: pravi drug sa svima nama (pa makar i sa nekadasnjim sudijama)