Intervju: Dimitris Itudis – Profesor košarke na klupi evropskog prvaka
- May 20, 2016
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in BlogEUROLEAGUE
U prošlonedeljnom trijumfu CSKA u finalu Evrolige protiv Fenerbahčea bilo je, povrh svega, i neke pravde jer je jedna izuzetna karijera jednog izuzetnog stručnjaka okrunjena najvećom mogućom titulom. Dimitris Itudis, grčki trener, neopravdano je godinama bio predstavljan kao „pomoćnik Željka Obradovića”, ili njegov „prevodilac“. On sve to i jeste bio, i veoma je ponosan na to, ali Dimitris Itudis je, pre svega, trener i kada ga je Obradović 1999. pozvao u Panatinaikos da zajedno počnu posao koji će ih zbližiti i držati zajedno 13 godina, za njim je već bio solidan trenerski staž, fakultetska diploma i jasna vizija da u životu želi da bude samo košarkaški trener.
U dugom razgovoru za „Koš magazin“ Itudis nam je ispričao svoju životnu priču, sa mnogo zanimljivih i nepoznatih, ili manje poznatih detalja.
Za početak, otkud u košarci ?
– Za sve je kriv trener lokalnog fudbalsakog kluba u mom selu Trikala Imatijas, 35 kilometara od Soluna. Kad sam imao 13-14 godina igrao sam fudbal, ali se treneru nije svidela moja duga kosa. Pošto nisam želeo da se ošišam, promenio sam sport i, na sreću, otkrio košarku. Onda je došla 1987, trijumf Grčke sa Galisom, Janakisom, Fasulasom… na Evropskom prvenstvu, opšta euforija u zemlji. Bio je to veliki impuls za košarku u mojoj zemlji. Igrao sam za mlađe kategorije, ali još tada sam znao da želim da budem trener i takođe sam odlučio da studiram u Jugoslaviji, tamo gde se igrala najbolja košarka i odakle su bili najbolji treneri.
Kao junior u Solunu (broj 6)
Beograd je u to vreme bio pun grčkih studenata, otkud ti u Zaqgrebu ?
– U to vreme nije bilo interneta, informacije su se sakupljale kako se ko snalazio. Saznao sam da na beogradskom Fakultatu za fizičko vaspitanje nije bilo usmerenja za košarkaškog trenera. Čuo sam da je ta specijalizacija postojala u Zagrebu, na tamošnjem fakultetu koji je u to vreme, zajedno sa onim u Kelnu, važio za najbolji u Evropi. I tako odlučim da odem u Zagreb. Prvo sam svratio u Beograd, ostao 7 dana u lepom provodu sa drugarima, a onda seo u voz i otišao u Zagreb.
Šta je bilo dalje ?
– Godinu dana sam učio jezik, kad sam stigao znao sam bukvalno tri reči, a najviše me čudilo vaše „ne“ jer je na grčkom to zapravo „da“. Vredno sam učio, prošao sve kurseve i naredne godine mogao sam na prijemni ispit. Bio sam prvi od 148 kanditata.
Izvini na indiskreciji, ko je finansirao tvoje studije ?
– Moji roditelji, oni su moji heroji. Moj otac odlično svira buzuki, ali bio je farmer, najviše je gajio špargle i prodavao ih u Nemačkoj. Zahvaljujući tome mogao je da me pošalje u Zagreb. Kasnije sam počeo i sam nešto da zarađujem kao košarkaški trener, čitavih ondašnjih 100 maraka mesečno…
Gde ?
– U klubu Mladost, koja je slavila 50 godina postojanja. Moj drug sa fakulteta Igor Jukić, moj najbolji prijatelj, pozvao me je da radim u mlađim kategorijama i oberučke sam prihvatio. Igor je kasnije postao najmlađi dekan fakulteta i priznati stručnjak, na Svetskom prvenstvu u Brazilu 2014. bio je kondicioni trener hrvatske reprezentacije. Studirao sam i radio, usput igrao za veterane iako sam imao 21 godinu. Sećam se da sam igrao sa Nikolom Plećašem, Rajkom Gospodnetićem…
Itudis i Igor Jukič kao treneri juniora KK Zagreb
Sledeći korak ?
– Poziv Željka Ciglara da dođem u ženski klub Lokomotiva. Radio sam tamo godinu dana ali je klub imao dosta problema, i zato sam rado otišao u KK Zagreb kada su me Pepsi Božić i Joško Tus pozvali zajedno sa Igorem Jukićem. Trenirao sam juniore i drugu ekipu Zagreba. Dva dana pred finalni turnir juniorskog prvenstva Hrvatske u Rijeci tim su napustili Paščanović i Delić, stubovi naše igre. Otišli su u Tursku, dobili pasoše…I danas verujem da bismo sa njima bili prvaci Hrvatske.
Doći ćemo i do poznanstva sa Željkom Obradovićem, ali malo je nedostajalo da se tih godina sretnete baš u KK Zagreb ?
– Tako je. Željko je imao dogovor sa Pepsijem Božićem da igračku karijeru nastavi u Zagrebu, ali uleto 1991. stigla je ponuda Partizana da bude trener, uz uslov da završi karijeru, i to je promenilo njegov život.
Dokle u Zagrebu ?
– Diplomirao sam 1994, kažu da se moj diplomski rad, u saradnji sa Igorom Jukićem i Draganom Milanovićem, još uvek čuva na fakultetu kao jedan od najboljih. Tema je bila rad sa mladima u odnosu na motoričke sposobnosti. Dobio sam 5, to je bila maksimalna ocena. Upisao sam postdiplomske studije, ali sam više bio u Solunu, trenirao sam Filipos (A2) i Menta, manje ekipe iz Soluna.
Videeo sam te prvi put na klupi PAOK-a u martu 1996. u Vitoriji, u finalu Kupa kupova. Kako si stigao u PAOK?
– Negde 1995. pozove me PAOK. Jaka ekipa sa Banetom Prelevićem i mladim Peđom Stojakovićem. Prvi trener bio je Aleksandridis, ja pomoćnik. Prebacim postdiplomske studije u Grčku, ali još praktično nisam počeo ni da radim a Aleksandrisa smene. Na njegovo mesto došao je Kjumurdžoglu koga nisam poznavao. Na sreću, on me je ostavio kao pomoćnika.Odličan trener i sjajan čovek. Posle nekog poraza od Panioniosa on da ostavku! Meni kažu da do daljeg vodim tim. Igrali smo Kup kupova, odemo u Moskvu na meč sa Dinamom. Ja vodim utakmicu, ima i slika iz tajmauta. Meč za rusku TV komentariše čuveni Aleksandar Gomeljski. Dinamo jak, sa Bazarevičem, Dainenkom… Mi odigramo dobro, iznenadim ih zonom 1-3-1 i sa Peđom Stojakovićem na „četvorci“. Na kraju smo ipak izgubli sa malom razlikom. Posle meča prođe mi Gomeljski i kaže; „Mali, imaš budućnost“. Valjda je sudbina htela da moja samostalna trenerska karijera počne te 1995. u Moskvi u koju ću se vratiti 20 godina kasnije kao trener čuvenog CSKA… Uprava Paoka je ubrzo dovela Željka Lukajića, stigli smo do finala Kupa kupova i izgubili u Vitoriji od Taugresa u meču u kome naš Amerikanac Din Garet nije dao ni poen. Izgubili smo 81-88, Prelević (34 poena) i Stojaković (20) nisu mogli sami.
Prvi put je samostalno vodio tim 1995. protiv Dinama u Moskvi (broj 8 je Stojaković)
Kad si upoznao Željka Obradovića ?
– Mislim da je to bilo 1994, znam po tome što je on vodio Huventud. Ja sam bio pomoćnik Pepsiju Božiću u KK Zagreb, išli smo na neki turnir u Holandiju na kome je igrao i Huventud. Duda Ivković me zamolio da odnesem nešto Željku. Tada smo se upoznali, razmenili telefone i ostali u vezi.
Kako je došlo do saradnje ?
– Bila je 1999, reprezentacija Jugoslavije spremala se u Solunu za Evropsko prvenstvo u Francuskoj. Viđali smo se tih dana u hotelu „Panorama“. Željko je bio u pregovorima oko preuzimanja Arisa, ali nisu se dogovorili. Ja sam bio rastrzan na sto strana jer je otac doživeo težak infarkt i bio u krajnje kritičnom stanju. Jednog dana zove me Željko, dođem u „Panoramu“ i on mi kaže da se dogovorio sa Panatinaikosom i da hoće mene za pomoćnika. Bez razmišljanja sam prihvatio. Odem u bolnicu da kažem ćaletu, ali se usput uplašim da ga ta vest ne šokira previše. Pitam lekara smem li da mu kažem, on mi odobri jer je verovao da to može stimulativno da deluje na njegovo zdravlje. Tako je i bilo, otac se obradovao… Mislim da je bio 23. juni 1999. kad smo Željko i ja predstavljeni u Atini u prisustvu braće Janakopulos. A pamtim datum po tome što sam se na taj dan 2002. oženio, jer sam rekao da ću to uraditi ako osvojimo F4 u Bolonji na koji smo otišli kao autsajderi a vratili se kao šampioni. Željko je mojoj Mariji i meni bio kum.
I tako si postao „prevodilac“…
– Ha,ha… Iz ovoga što sam do sada ispričao o sebi vidi se da sam desetak godina „učio za prevodioca“. Naravno da je bila srećna okolnost što sam ja govorio srpskohrvatski, jer je Željko tek počinjao da uči engleski, ali pošto on jezike uči „preko noći“ brzo ga je savladao. Od prvog dana imali smo sjajan odnos, na bazi maksimalnog poverenja. Ja sam mu odmah stavio do znanja da nisam od onih pomoćnika koji informišu predsednika, ili daju informacije novinarima. Željko mi je verovao, dao punu slobodu, konsultovali smo se o svemu. Čak smo odlučili da te prve godine ne uzima drugog pomoćnika, samo je Željko doveo Seada Krdžalića kao kondicionog trenera.
I tako 13 godina… Da li si u tom periodu poželeo da negde odeš i radiš samostalno, da li si imao ponude ?
– Imao sam tri ponude, najbolja je bila od Taukeramike. Zvao me je lično predsednik Hosean Kereheta i ponudio da budem prvi trener. Prijatelji su mi rekli, uključujući i moju ženu, da prihvatim, ali nisam. Imao sam dogovor sa Panatinaikosom na još 3 godine, a i Željko je bio tu, mada bi me on razumeo. Odlučio sam da ostanem i ponosan sam na tu odluku, iako su neki govorili da nisam otišao zato što sam se uplašio. Ma kakvi, nikad se u životu nisam plašio, sa očevog traktora preko studija u Zagrebu stigao sam dokle sam stigao. Ostao sam jer sam mislio da je to korektna odluka, i prema Željku i prema klubu. Kereheti sam nedavno u Berlinu na F4 još jednom zahvalio na toj ponudi jer je on bio prvi koji je u meni video samostalnog trenera, i na tome sam mu veoma zahvalan.
Željko Obradović, Džo Dumars i Dimitris Itudis
Šta si najviše naučio od Željka ?
– Svlačionicu! Možda zvuči čudno, ali mnoge taktičke varijante mogu da se nauče iz knjiga, sa videa, na trenerskim seminarima… Željko je, za razliku od mene, bio odličan igrač, olimpijac, prvak sveta. On je poznavao svlačionicu „iznutra“, prvo kao igrač a posle kao trener. Naši rezultati zasnivali su se, dobrim delom, i na odnosu koji je gradio sa igračima. Srećan sam što sam upoznao mnogo Željkovih prijatelja sa kojima sam takođe postao prijatelj, među njima si i ti.
Da li ste u razgovorima mogli zamisliti da ćete ikada igrati jedan protiv drugog u finalu Evrolige ?
– Iskreno, nismo nikad pričali o tome, čak i kad se ukazala teoretska mogućnost… Kad je došlo do toga, nisam razmišljao o Željku nego o Fenerbahčeu.
Šta ti je Obradović rekao u zagrljaju posle finala?
– To su privatne stvari, ali ništa posebno. Čestitao mi je kao što bih i ja njemu. Mogu vam reći šta sam ja njemu rekao: Da je moj uspeh i njegov uspeh, a posle sam to ponovio i javno.
Zašto niste nastavili zajedno posle odlaska iz Panatinaikosa?
– Sticaj okolnosti. Odlučili smo da jednu godinu pauziramo. Onda je narednog leta stigla ponuda Banvita. Bio sam na odmoru na Rodosu kad su me zvali. Odmah sam pozvao Željka. Rekao mi je da odem i vidim šta nude, šta hoće. Dali su mi trogodišnji ugovor. Proveo sam sjanu sezonu, ljudi iz kluba bili su super korektni a navijači divni. Turci, muslimani, nisu propuštali priliku da mi čestitaju pravoslani Uskrs ili Božić. Rukovodstvo kluba se fantastično ponelo prema meni kad sam im rekao da imam ponudu CSKA. Predsednik Ozkan Kilic i vlasnici, braća Omer i Turgut Gorener, su mi doslovce rekli: Što se nas tiče, slobodan si. Zaboravi ugovor. Ne znam da li bi mi to najrođeniji uradili. Jesu dobili neko obeštećenje za prevremeni raskid ugovora, ali u startu su se poneli sjajno.
Jeli tačno da si po dolasku u CSKA tražio da ostane Miloš Teodosić?
– Jeste. On je rođeni pobednik, ja sam to znao odavno. Željko i ja smo ga hteli u Panatinakosu. Pratio sam ga od Evropskog prvenstva za mlade u Gorici. Ne zaboravite da ja pripadam jugoslovenskoj trenerskoj školi koja počinje da gradi tim od pleja. Tražio sam još jednog beka i posrećilo nam se da dovedemo Nanda de Koloa. Tako je nastao sjajan tandem, rekao bih svetski, kao nekad Galis i Janakis. Teo mi je poverenje uzvratio odličnim igrama i odličnim radom. Puno se promenio. Od igre u odbrani, preko načina ishrane do spavanja. Od ovakvog Tea još mnogo koristi imaće i CSKA i srpska košarka.
U kojoj meri daješ slobodu igračima?
– Imao sam čast da upoznam profesora Nikolića kad je dolazio u Soilun da radi sa Piksijem Subotićem, i slažem se sa njegovom osnovnom filozofijom da trener mora da prilagodi igru karakteristikama igrača koje ima. Zašto bih ja zabranjivao Teodosiću ili De Kolou dodavanja iza leđa ako to funkcioniše, ako je atraktivno, ako publika uživa? I ja uživam kad naprave „back-door“! Pa šta i ako ponekad pogreše? Ne možeš da „stežeš“ igrača time što ćeš da ga ograničavaš i braniš mu pravo na grešku. Poštujem kreativnost, poštujem, do određene granice, slobodu igrača, ali uspeo sam da u igri imamo određena pravila koja se poštuju i to nas je na kraju dovelo do vrha.
Ti se, posle Barcokasa, tek drugi grčki trener koji je osvojio Evroligu. Misliš li da grčki klubovi potcenjuju grčke stručnjake i preferiaju strance?
– Ja to ne gledam tako. Bitno je ko šta donosi, koliko može da pokaže, pomogne, utiče… Kad su u Grčku došli Duda i Željko bili su kao prosvetitelji, a ne stranci. Da li sam ja stranac sada u Rusiji? Jesam, ali samo po nacionalnosti. Došao sam u jedan veliki klub prema kome osećam ogromno poštovanje i ponosam sam što sam deo njega, ponosan što sarađujem sa ljudima kakvi su Andrej Vatutin, Nataša Furajeva i mnogi drugi. Srećan sam što sam pomogao da se dođe do rezultata. Zadovoljan sam i što ruski igrači imaju zapaženu ulogu, protiv Lokomotive u Berlinu dali su 35 poena. Zvao me Andrej Kirilenko, predsednik Federacije. Bio mi je igrač, sada je prvi čovek ruske košarke. Srećan je što Rusija ima prvaka Evrope i u muškoj i u ženskoj košarci, što je u ženskom finalu Evrolige bio i drugi ruski tim i što je na F4 u Berlinu bila i Lokomotiva.
Sa predsednikom CSKA Vatutinom
Da li je tačno da ti je Andrej Vatutin, predsednik CSKA, na dan finala u Berlinu ponudio novi ugovor?
– Jeste. Bio je to izraz njegovog poverenja u mene i moj rad. Ovih dana sešćemo da formalizujemo novi ugovor, želim da ostanem i nastavim rad. Imam pred očima novi cilj – želja mi je da CSKA stigne Real Madrid, koji ima 9 titula evropskog prvaka. Mi smo sada na 7. Real Madrid je veliki klub sa slavnom istorijom, odlično organizovan, ali u životu uvek treba imati ciljeve, a naš će u narednim sezonama biti da dostinemo po broju titula tako veliki klub.
Photo: Privatni album i Euroleague