Istorija: Argentinski tango 2004. u Atini
- August 28, 2016
- 1 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Dok sam do pre neki dan gledao košarkaški turnir na Olimpijskim igrama u Riju prisetio sam se da sam Đinobilija, Noćionija, Skolu i Delfina gledao i u boljim izdanjima. Nije ni čudo, odavno su prevalili tridesetu a sve ima rok sjaja, čak i kad su najveći majstori košarke u pitanju. Setio sam se da sam ih u najboljem izdanju gledao pre 12 godina u Atini kada su osvajanjem zlatne medalje dostigli zenit i doveli svoju Argentinu, kao prvu južnoameričku zemlju, na najviše mesto olimpijskog postolja. Ovo je sećanje na taj nezaboravni argentinski “košarkaški tango” te 2004, ali i na neke prethodne generacije jer je Argentina oduvek imala sjajne igrače.
Argentina se na svetskoj sceni pojavila 1948. na Olimpijskim igrama u Londonu. Nije se proslavila, bila je tek 15. ali je nekoliko igrača, pre svih Oskar Furlong, Rikardo Gonzales, Ruben Menini i Huan Uder, izazvalo pažnju. Dve godine kasnije na prvom Svetskom prvenstvu u Buenos Airesu Argentina je postala – prvak sveta, a Oskar Furlong MVP turnira. Na Igrama u Helsinkiju 1952. “gaučosi” su završili na 4. mestu, zvezda tima i dalje je bio Furlong a na klupi je svih tih godina bio selektor Horhe Ugo Kanavasi.
Usledio je duži rezultatski zastoj, Argentina nije bila na olimpijskim igrama sve do Atlante 1996. dok je na svetskim šampionatima beležila skromne rezultate, najbolja je bila 6. u Montevideu 1967. Prvi put sam uživo gledao Argentuinu na Mundijalu u Buenos Airesu 1990. kada su završili na 8. mestu. Najbolji igrači bili su Ektor Kampana, Marselo Milanesio, Sebastijan Uranga, Gabriel Milović, naše gore list… Mnogo godina kasnije u jednom razgovoru sa Luisom Skolom saznao sam da je on tada, kao 12-togodišnji dečak, bio brisač parketa ispod koša.Pričao mi je kako se divio Divcu koji je u to vreme već bio zvezda Lejkersa. Dvanaest godina kasnije srešće se kao rivali u finalu Mundijala u Indijanapolisu 2002…
Rekao bih da je ponovni uspon argentinskog državnog tima ka svetskom vrhu počeo na Mundijalu u Atini 1998. Došli su timom punim talenata; Marselo Nikola, Ugo Skonokini, Alehandro Montekija, Pepe Sančez, Marselo Milanesio, Huan Espil, Manu Đinobili, Ruben Volkoviski… U četvrtfinalu smo ih jedva dobili (70-62, 34-31 poluvreme). Sve do 30. minuta strepeli smo za ishod i samo je iskustvo Bodiroge (14 poena), Rebrače i Đorđevića (po 13) pomoglo da se neutrališu Espil (18), Nikola (10) i ostali.
Četiri godine kasnije u Indijanpolisu bili su na pragu revanša. I to u finalu Mundijala. Naš tim je na volšeban način uveo utakmicu u produžetrak (75-75) nadoknadivši 7 poena manjka u nekih 90 sekundi, i dobio 84-77. Argentinci su bili očajni, ali nisu klonuli duhom. Zlatna generacija ostala je na okupi i dve godine kasnije u Atini postala olimpijski šampion. U grupi nisu delovali tako moćno. Srbiju i Crnu Goru su pobedili 83-82 pogotkom Đinobilija u poslednjoj sekundi, kasnije su pobedili Kinu i Novi Zeland a izgubili od Španije (76-87) i Italije (75-76). Pravu snagu pokazali su od četvrtfinala. Prvo su eliminisali domaćina Grčku (69-64), a u polufinalu američki “drim tim” 89-81. Manu Đinobili je ubacio 29 poena (4/6 trojke), Noćioni 13, Montekija 12, Herman 11, Skola 10… Amerikanci uopšte nisu imali loš tim, ali su igrali loše. U grupi su izgubili od Portorika i Litvanije ali ih je svakako najviše zaboleo poraz od Argentine. Li Marberi (18), Lamar Odom (14), Tim Dankan (10), Alan Ajverson (10), Šon Merion (9), Lebron Džejms (3) i ostali bili su nemoćni pred razigranim Argentincima.
Finale je igrano 28. avgusta 2004, rival je bila Italija. Za istoriju su ostali zapisani akteri:
Argentina-Italija 84-69 (43-41)
28.08.2004, Atina. Dvorana: OAKA.Gledalaca: 14.500. Sudije Dos Santos (Brazil) i Voreadis (Grcka)
Argentina: Sančez 3, Ðinobili 16, Noćioni 7, Skola 25, Volkoviski 13, Montekija 17, Fernandez 1, Skonokini 2, Delfino. Nisu ulazili: Herman, Gutijerez i Oberto. Selektor: Ruben Manjano.
Italija: Buleri 5, Bazile 9, Soranja 12, Galanda 7, Markonato 6, Radulović, Poceko 12, Rigeti 3, Rombaldini 10, Kjaćig 3, Gari 2. Nije ulazio Mijan. Selektor: Karlo Rekalkati.
Italija se u prvom poluvremenu držala kako-tako, u nastavku je do izražaja došao veći kvalitet Argentinaca i veći izbor raspoloženih igrača. Bio je to zaslužen trijumf, bez i najmanje senke. Trijumf talenta, individualnih majstora koji su svoje umeće stavili u funkciju tima. Četiri godine kasnije ista generacija osvojila je u Pekingu bronzanu medalju, u Londonu 2012. stigli su do polufinala i završili na 4. mestu, u Riju su napravili još dva koraka nazad i bili šesti… Lidere te velike generacije više nećemo gledati na velikim međunarodnim takmičenjima, ali trag koji su ostavili u svetskoj košarci ostaje zauvek.
Photo: FIBA i MN press
Jesam li dobro procitao:”trojkom Đinobilija gotovo sa centra u poslednjoj sekundi”? Jedino je tacno da je bilo u poslednjoj sekundi. Bila je dvojka sa ivice reketa, toga se valjda, svi sjecamo!