Istorija: Slavlje u “Luna Parku” 1990.
- August 19, 2017
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Da li je bilo suđeno ili se desilo slučajno i nije bitno, ali nema sumnje da je u trijumfu
reprezentacije Jugoslavije na Mundijalu u Buenos Ajresu 1990. bilo neke simbolike. Naš tadašnji
tim popeo se na najviši stepenik pobedničkog postolja u istom gradu, šta više u istoj dvorani, u
kome je 1950. počela da se stvara naša košarkaška istorija. Nebojša Popović je na prvom
Svetskom prvenstvu 1950. postigao prvi koš u istoriji mundijala nagovestivši da u našim
redovima ima “štofa” da budemo broj jedan. To prvo učešće završeno je na poslednjem 10.
mestu, ali samo 20 godina kasnije u Ljubljani stigla je prva titula svetskog prvaka. Pre toga
osvojena su srebra u Rio de Žaneiru 1963. i Montevideu 1967. Jugoslavija je ponovo bila
najbolja na svetu 1978. u Manili a onda je na novu titulu čekala do 1990.
Moglo bi se reći da je projekcija te titule počela 1987. kada je tadašnji selektor Krešimir Ćosić
poveo na Evropsko prvenstvo u Atini četvoricu juniora: Divca, Kukoča, Rađu i Đorđevića. Prva
trojica bili su deo tima koji je naredne godine u Seulu, sa Dušanom Ivkovićem na klupi, osvojio
olimpijsko srebro, da bi zlato došlo na red na EP u Zagrebu 1989. Ekipa je, u punoj zrelosti, otišla
na dug put 1990, prvo je u Sijetlu osvojila vrlo jake igre “Dobre volje” ali je izgubila Dina Rađu
koji se povredio, došao u Buenos Aires sa nogom u gipsu i ubrzo otputovao kući. Sećam se da mi
je Dragan Šakota, Ivkovićev pomoćnik, u jednoj noćnoj šetnji u poverenju rekao da Rađa ne
može da se oporavi na vreme i da će ga zameniti Zoran Jovanović. Bio je to ozbiljan hendikep,
ali tim je bio toliko dobar i jak da je stigao do zlata i bez Rađe.
Put ka tronu počeo je u gradu Santa Fe gde su jugoslovenski iseljenici, uprkos početku političkih
previranja u zemlji, zdušno bodrili Jugoslaviju. Prvo je pobeđena Venecuela (92-84) uz 27
poena Kukoča, onda Angola 92-79 (Dražen Petrović 20) a zatim je usledio šokantan poraz od
Portorika, 75-82. Dražen je dao 23 poena, isto koliko i Pikulin Ortiz, ali Potrtoriko je imao još
jednog raspoloženog igrača, centra Ramona Rivasa koji nam je ubacio 21 poen.
Poraz nije bitno uticao na dalji tok takmičenja. Preselili smo se u Buenos Ajres i uživali u igri i
pobedama. Prvo je savladan Brazil (105-86) uprkos 34 poena Oskara Šmita, potom je pao SSSR
(100-77), zatim Grčka (77-67). Protivnik u polufinalu bila je ekipa SAD sa nekoliko vrlo
zapaženih igrača koji će ubrzo napraviti lepe karijere u NBA. Bili su dobri, ali nedovoljno da se
savlada moćna Jugoslavija. Naš tim je pobedio 99-91, Dražen Petrović je dao 31 poen, Kukoč
16, Paspalj 15, Savić 14… Kod Amerikanaca je blistao Alonzo Mourning sa 28 poena, Keni
Anderson i Kris Getling dali su po 12… U timu su još bili Bili Ovens, Tod Dej, Henri Vilijams,
Li Mejberi… Sa klupe ih je vodio Majk Kžiževski.
Onda je došao 19. avgust, dan finala. Protivnik našem timu ponovo je bio SSSR. U sastavu
Sovjeta nije bilo litvanskih igrača, ali je selektor bio – Litvanac, Vladas Garastas. Sećam se da sam
uoči finala razgovarao sa Aleksandrom Gomeljskim, čuvenim pukovnikom, koji je u Buenos
Ajresu bio TV komentator. Rekao mi je da SSSR “nemam nikakve šanse” i da treba da bude
zadovoljan ako izgubi sa manje od 20 razlike… Mislio sam da malo preteruje, ali utakmica je
pokazala da je razlika u kvalitetu bila ogromna. SSSR je imao solidan tim, sa Volkovom,
Bazarevičem, Sokom, Vetrom, Belostenjijem, Lopatovim… ali naša ekipa je bila izrazito
superiorna. Na poluvremenu je već imala prednost od 18 poena, da bi u drugom poluvremenu
rutinski održala prednost. Argentinska publika zdušno je navijala za našu ekipu, zapravo za lepu
košarku koju je Jugoslavija igrala.
Po završetku meča došlo je do čuvenog incidenta kada je Divac jednom navijaču koji je u teren
utrčao sa zastavom Hrvatske istrgao istu smatrajući da je u tom času naša jedina zastava bila
jugoslovenska. Kasnije se oko toga digla velika frka, Divac je u Hrvatskoj proglašen za “srpskog
nacionalistu” iako je uradio nešto što bi uradila velika većina onih koji su se tada još uvek osećali
Jugoslovenima. Iz Buenos Ajresa smo otišli srećni i zadovoljni, sa pogledom u Barselonu koja je
- bila domaćin Olimpijskih igara i na kojima bi ta naša sjajna generacija bila na vrhuncu, ali
Jugoslavije neće buti u Barseloni jer više nije bilo ni Jugoslavije, bar ne u dotadašnjem
sastavu…
Huan Antonio Samaran, tadašnji predsednik MOK, predao je pehar i medalje a istorija pamti ove
aktere finala:
Jugoslavija-SSSR 92-75 (52-34)
Buenos Ajres, 19. avgust 1990. Dvorana: “Luna Park”. Gledalaca: 9.000. Sudije: Karlos Alfini
(Brazil) i Visente Sančiz (Španija)
Jugoslavija: Petrović 18 (5-8), Perasović, Čutura 5 (3-4), Kukoč 14 (2-2), Paspalj 20 (2-2),
Zdovc 13, Obradović 5 (2-2), Ćurčić, Divac 6 (0-3), Komazec, Jovanović, Savić 11 (1-1).
Selektor: Dušan Ivković.
SSSR: Vetra 15 (5-5), Sok 3, Berežnoj 7 (3-4), Meleščenko 11, Lopatov 3, Tihonenko 5,
Bazarevič 7 (2-2), Volkov 15 (3-4), Suharev 2, Koroljev, Belostenji 7 (1-1), Pinčuk. Selektor:
Vladas Garastas.
U najbolju petorku izabrani su : Keni Anderson (SAD), Fiko Lopez (Portoriko), Oskar Šmit
(Brazil), Toni Kukoč (Jugoslavija) i Hose “Pikulin” Ortiz (Portoriko). Toni Kukoč je bio MVP
turnira a najbolji trelac bio je Oskar Šmit sa 34,6 u proseku.
Photo: Arhiva Koš-a