Istorija YU lige: čudne specifičnosti
- December 11, 2016
- 0 comments
- Dragan Martinović
- Posted in ISTORIJA
Od 1946. pa do danas, prosek postignutih poena po ekipi na prvoligaškim utakmicama u domaćem prvenstvu je 79,9 poena. Oni koji su se rodili tada kad je odigran prvi šampionat uspeli su da doguraju do 70 godina, odnosno nikad nisu imali više godina nego što je iznosio prosečan broj poena, i verovatno maštaju o zamrzavanju proseka a samim tim i godina.
Uslovi igre i pravila su se više puta menjali. Od 1946. do 1957. košarka se u našoj Prvoj ligiigrala pod otvorenim nebom a najveća razlika od današnjih pravila je bila u tom što nije bilo ograničeno vreme napada. Prosek datih poena po ekipi je u prvom prvenstvu iznosio svega 22,93. Već u sledećoj sezoni znatno je povećan i izosio je 41,70 po timu.
Nova rekordna efikasnost je postignuta 1952. kada je prosek iznosio 43,16 i to je bilo poslednji put da je prosek bio manji od 50 poena po utakmici. Sledeće godine je efikasnost povećana na 55,24 a to je bilo poslednji put da je efikasnost manja od 60 poena po meču. I u narednih 6 sezona efikasnost se neprekidno povećavala (dakle, osam sezona zaredom): 1954-60,43 poena, 1955- 62,19, 1956-63,24, 1957-68,84, 1958-69,23 i 1959-74,97.
Interesantno je da uvođenje ograničenog napada u prvenstvu 1958. na 30 sekundi nije skoro nikako uticalo na povećanje efikasnosti. Otprilike kao što dolazak Kevina Duranta u Voriorse, ne obećava povećanje njihovog procenta dobijenih mečeva.Tokom prvenstva 1960. nije postignut novi rekord efikasnosti, a to je opet bila i poslednja sezona da je prosek bio manji od 70 poena. Bila je to ukedno i poslednja sezona sa dopuštenim nerešenim rezultatom (remi Zadra i Partizana je poslednji u našim prvenstvima), što je našem mentalitetu išlo u prilog – mi u životu nikada ne idemo na kompromis, već na sve ili ništa, a košarka je upravo to nudila.
Od kako je prosek poena po prvi put prešao preko 75, naredne 1961 – 75,89, počelo je neverovatno doba naše reprezentativne košarke, sa beskrajnim nizom osvajanja medalja na najvećim takmičenjima. Od tada do danas samo u dva navrata, 1997/98 i 1999/2000 je prosek bio nešto niži od 75 poena.
Već 1962. prosek je bio 79,04 poena a 1963. osvojena je prva medalja na Svetskom prvenstvu i prvi put je premašena brojka od 80 poena – prosek je iznosio 86,41. Taj rekord je potrajao punih dvanaest godina. U međuvremenu se od 1967/68 igra u halama, što je teoretski trebalo da poveća efikasnost jer je eliminisan negativan faktor vremenskih uslova – ali se to na prosek nije odrazilo, kao ni ranije ograničenje napada, s tim da je od sezone 1971/72 prosek poena punih 25 godina, sve do 1996/97, uvek bio veći od 80 poena. Tokom 1974/75 premašena je i cifra od 90, prosek je iznosio 91,52 poena.
Maksimalni prosek je postignut 1977/78 i iznosi 95,75 poena po meču. Te sezone su odigrane 182 utakmice, a na njima je postignuta 131 „stotka“ (matematički, do „stotke“ se stizalo u 36% slučajeva). Među klubovima najefikasniji su bili: Partizan – 2.872 poena (prosek 110,46), Bosna – 2.669 (102,65), Borac – 2.636 (101,38), a najneefikasniji je bio Metalac sa prosekom od 87,35 poena. Na vrhu liste strelaca bili su: Kićanović 894 poena (prosek na 26 utakmica 34,38), Dalipagić 875 (33,66), Skroče 779 (29,96), B. Kovačević 717 (27,58), Delibašić 694 (26,69)…
Neobično je, a možda i logično, da se maksimalan prosek poklopio sa najvećim standardom u našoj državi – te 1978. se po statističkim podacima, u Jugoslaviji živelo bolje nego ikad. Evropa i svet su nama tada zavideli i na košarci, i na životu. Kažu da kad god se nađeš na strani većine, vreme je da staneš i razmisliš – a većina je tada mislila da je Jugoslavija jedna od najboljih država za život u Evropi. Možda zvuči neskromno i navijački, ali verujem da bi i sadašnji Evropljani izabrali baš tu „državu koje nema“ pri hipotetičkom izboru one u kojoj bi želeli da žive.
Lista sezona u kojima je postizano preko 90 poena:
1.1977/78-95,75;
2.1978/79-93,96;
3.1982/83-93,78;
4.1985/86-93,48;
5.1980/81-92,59;
6.1981/82-92,52;
7.1974/75-91,52;
8.1976/77-91,25;
9.1987/88-90,71
Uvođenje „trojke“ 1984. takođe nije uticalo na povećanje efikasnosti na utakmicama. Četvrta velika promena je bila ograničenje napada na 24 sekunde, 2000. I ona je tek delimično uvećala efikasnost, koja se sa 75 ili 76 poena popela na 80-82, ali je i to bilo kratkog veka jer od sezone 2008/09 više nijednom prosek nije bio veći od 80.
Pokazalo se (na primeru naše lige) da velike i značajne izmene pravila igre za koja je bilo logično da će povećati efikasnost utakmica – to nisu postigle. Ni ograničenje napada na 30 sekundi, ni ulazak u hale, ni uvođenje „trojki“, ni ograničenje napada na 24 sekundi, nisu davali veći broj poena. Izgleda da smo mi alergični na zakone, pravila i naredbe. Veći broj poena u našoj Prvoj ligi je godinama dolazio podizanjem nivoa kvaliteta igrača i usavršavanjem ofanzivnih sposobnosti. Kada smo dosegli do svetskih nivoa, i kada je u igri počelo da se više vodi računa o defanzivnim zadacima (u celom svetu, pa i kod nas), smanjio se broj postignutih poena. Možda više treba brinuti o tome što su smanjene plate i životni standard – ali košarka, kao i drugi sportovi i zabave, postoji baš zbog toga da bi običnom čoveku pomogla da lakše podnese svakodnevne stresove, nepravde i poraze u životu.
Zato je i teško porediti igrače raznih generacija, jer su u različitim periodima za vrhunske rezultate bili potrebni različiti kriterijumi kvaliteta. Mada je na sve to naš legendarni Ranko Žeravica umeo da kaže; „Ko zna, taj zna. Kićanović je za današnju košarku fizički preslab, ali bi on danas imao drugačije treninge i fizički bi bio jači, a taj talenat koji je nosio u sebi, imao bi i danas. Ili Daneu. Kad ga pustite da normalno igra, on da svojih 20 poena i razigra saigrače. A ako pokušate da ga onemogućite, onda se on zainati pa postigne 40 poena, a to se ne može ničim promeniti, on bi bio takav i danas.“
Šampioni ne nastaju u klubovima. Oni nastaju od onog što se nalazi u njima, od želja, snova, vizija… Šampioni se rađaju, treneri, saigrači i klubovi samo im pomažu da budu još veći.
Da smo „rođeni“ za košarku, govorio je i Duško Radović:
„Zašto se ulične korpe za otpatke ne podignu na visinu koševa za košarku? Bila bi to provokacija kojoj niko od naše košarkaške nacije ne bi odoleo. Koševi bi bili puni, a grad čist.“