Rusmir Halilović: Moto mi je uvek bio – može li bolje
- October 12, 2016
- 0 comments
- Marjan Crnogaj
- Posted in REGION, EX-YU
Koš magazin sa zadovoljstvom najavljuje još jednog vrednog saradnika. Iz Zagreba nam se javio publist Marjan Crnogaj, autor sjajne knjige o Draženu Petroviću. Našim čitaocima se predstavlja intervjuom sa Rusmirom Halilovićem, jednim od najcenjenijih trenera u nekadašnjoj Jugoslaviji. Bio je specijalista za rad sa mladim igračima, prvak Evrope sa kadetima Jugoslavije 1983. u Nemačkoj, na juniorskom prvenstvu kontinenta 1982. Jugoslavija je bila druga a 1984. u Švedskoj treća. Kroz njegove ruke prošli su Dražen Petrović, Toni Kukoč, Valde Divac, Stojko Vranković, Miloš Babić, Žarko Paspalj, Dragan Tarlać, Dalibor Bagarić, Raša Radovanović, Predrag Benaček, Jure Zdovc, Branislav Prelević, Velimir Perasović, Franjo Arapović, Zoran Sretenović. Luka Pavićević, Teoman Alibegović, Damir Mulaomerović, Slaven Rimac, Ivo Nakić, Ivica Žurić, Rajko Žižić, Slobodan Subotić. Zoran Jovanović i mnogi drugi.
Intervju: Rusmir Halilović
Košarka im je bila ispred svega!
Kako biste opisali svoju košarkašku karijeru?
– Košarku sam igrao 3 sata tjedno, a šah 3 sata dnevno. Prvu trenersku diplomu (1966.) sam dobio pet godina prije prvog trenerskog treninga. Prvi učitelji su mi bili Aleksandar Nikolić, Mirko Novosel, Branislav Rajačić, Đorđe Najšteter, Milivoje Karalejić i specijalna podrška Vukašin Vukalović. Do danas sam slušao – promatrao veliki broj dobrih i loših trenera, pamtio njihove filozofije, učio mnoge znanstvene discipline i na osnovu svog praktičnog iskustva osmišljao svoje nove sustave rada. Glavni moto mi je uvijek bio „ može li bolje?“ Kao fizičaru sve što radim mora imati egzaktnu logiku 2 + 2 = 4, a ne ‘maybe’. Sve to mi je pomoglo da uvijek imam inovativne projekte i da ostvarujem zacrtane ciljeve.
Zašto se više niste okušali u seniorskoj košarci?
– I kada sam vodio seniore uvijek sam nastojao biti aktivan i u radu sa mladima: Bosna Sarajevo, Efes Pilsen, Oyak Renault , KK JUG Dubrovnik, KK Budućnost Titograd, … Posao sa seniorima je potrošačkog a s mladima proizvodnog karaktera. Osmijeh na licima budućih košarkaša mi je vrijedniji od novca. Uživam u pronalasku vanserijskih potencijala, njihovoj edukaciji, određivanju pozicije na kojoj mogu dati maksimum i forsiranju perspektivnih na utakmicama. Dobar primjer za to su Paspalj i Kukoč na vanjskim pozicijama.
Neki od prvih igrača s kojima ste radili bili su Radovanović, Benaček, Bosiočić, Vučević, Hadžić …?
–Da, to je bila prva grupa igrača koji su više ili manje prošli kroz moje programe i završila u prvom Dream teamu s prostora Ex Yu, KK Bosni na čelu s genijalnim trenerom Bogdanom Tanjevićem i stručnjakom za fizičku pripremu Ibrahimom Krehićem, te generalnim sekretarom USD Vukašinom Vukalovićem i naravno vrijednom upravom: Morait, Pirija, Uzelac, Bešlagić…
Radili ste sa Draženom Petrovićem 4 godine u svim selekcijama KSJ, od mlađe kadetske do seniora, u njegovu rutinu ste usadili naviku pamćenja statistike na samoj utakmici, a u igru ste mu ugradili i specifični naskok u reket?
–Da bi maximalno razvio umni i fizički potencijal mladog igrača sustav rada se mora bazirati na vizionarskoj košarci koja je svakim danom u svakom pogledu zahtjevniji sport i to je neminovnost u procesu edukacije. Dražen je najambiciozniji košarkaš koga sam sreo u svojoj karijeri, sve zadaće je radio 200 % i nastojao je biti ispred drugih. Na jednom turniru u Bugarskoj je primio čak pet pehara. Izvanserijske rezultate i u igračkoj i postigračkoj karijeri postigao je Ratko Radovanović. Bio je najbolji centar u Europi i najbolji sportski direktor na ovim prostorima. Žao mi je što nije aktivan u ovo vrijeme kad u mnogim sredinama škripi baš na tom planu.
Trenirali ste desetak budućih NBA igrača i nebrojene evropske zvijezde. Znate li točan broj NBA igrača i tko je od njih najviše obećavao u omladinskim kategorijama, a tko vas je od njih najviše iznenadio?
-Svi koje sam forsirao postali su izvanserijski igrači i osvojili bezbroj medalja, osim Ivice Žurić (previše je volio žene), Zorana Jovanovića (loša škola u Americi), Ante Šundov (prijevremen odlazak iz kluba). Ostali projekti koje sam vodio proizveli su mnoge igrače za klupske i Dream timove: KK Split (Kukoč, Rađa, Sobin, Naglić, Perasović, Sretenović, Duško Ivanović, Pavićević,…) sa trenerima Maljković i Pavičević, reprezentacijama Ex Yu (Dražen Petrović, Kukoč, Divac, Zdovc, Cvjetičanin, Perasović, Paspalj, Vranković, Radovanović, Radulović, …) sa trenerom Dušanom Ivkovićem i Hrvatske iz Barcelone 92 (Dražen Petrović, Vranković, Arapović, Naglić, Kukoč, Rađa, Cvjetićanin, Perasović, …) sa stručnim timom Mirko Novosel, Petar Skansi i Aleksandar Petrović.
Rusmir Halilović sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije koja je 1982. u Bugarskoj osvojila srebro na Prvenstvu Evrope, sleva: Halilović, Dejan Srzić, Ivan Troskot, Ivo Petović, Zoran Jovanović, Dragan Lukenda, Stojko Vranković, Aleksandar Milivojša, Goran Sobin, Antonio Ozmac, Ivica Žurić, Velimir Perasović, Danko Cvjetičanin, Dražen Petrović i Nebojša Bukumirović
Uz trenera seniorske muške reprezentacije Bogdana Tanjevića bili ste jedini „full-time“ profesionalac u sastavu KSJ-a. Kako objašnjavate da je tako skromno organizirana institucija u dvorišnoj baraci ostvarila takav globalni uspjeh, te kolike je zasluge imala imala Sofija-Sonja Mladenović?
–Zasluge za neviđene rezultate treba da dobiju: Ratomir Šaper, Nebojša Popović, Mirko Novosel, Mik Pavlović, Boris Kristančić, sve odreda visoki intekektualci koji su u situacijama kada se radilo o ključnim pitanjima u košarci bili jedinstveni, košarka im je bila ispred svega. Gospođa Sofija Mladenović glavni administrator – desna ruka Bore Stankovića kada je radio u KSJ, koju su treneri od milja zvali „Baba“ krvavo je štitila kasu Saveza. Nije prezala ni od kritika gigantskim trenerima Aleksandru Nikoliću, Ranku Žeravici i Mirku Novoselu. Mene nije puno ribala, iako sam, za razliku od ranije, svaki puta prilikom formiranja nove generacije podizao svaki kamen na cijeloj teritoriji Ex Yu, ne računajući ogroman broj kontrolnih treninga i priprema. Većinu programa sam organizirao uz pomoć lokalne zajednice i klubova, pa nisam indukovao promaju u kasi. Nepravda je ne spomenuti trećeg trenera Cigu Vasojevića iz sobe 3 sa 3, koji je vodio sve ženske selekcije.
Koliko su za globalni uspjeh Yu-košarke zaslužna i vodeća novinarska pera onog vremena, poput Jovana Kosijera, Milorada Sokolovića?
-Novinari-kreatori sasvim sigurno pomažu razvoju košarke, igrača i trenera. Mnogima sam zahvalan jer su me mnogo toga naučili. Koristim priliku da ih pomenem: Danilo Šotra , Neven Bertičević, Zoran Petrović…pa današnji Tvrtko Puljić, Robert Paleka, Edin Avdić, Vladimir Radičević, Dražen Brajdić… Hvala svima kojima je košarka u srcu, a znanje na prvom mjestu.
Godine 1995. godine u Sarajevu ste pokrenuli poznatu košarkašku akademiju RiN iz koje su put svijeta otišli igrači poput Gorana Sutona i Osmana Cedi na NBA draft, Nihada Đedovića u Barcelonu, Sani Čampara u Real Madrid. Koji je bio osnovni postulat rada, u čemu je tajna proizvodnje igrača za vrhunsku košarku?
– Svaki talenat koji savlada na vrijeme racionalnu košarkašku abecedu za buduću košarku ima podlogu da postane dobar profesionalac, ako ne sjedi na klupi, igra na logičnoj poziciji gdje može dati maksimum i ima trenera koji je hrabar i dodijeli mu forsirajući tretman.
Treneri diljem svijeta slažu se u ocjeni da današnja vrhunska košarka koristi snagu kako bi prikrila manjak tehnike, agresivne kolektivne obrane kako bi kaznila individualne napadačke deficite. Koje je vaše mišljenje o toj temi?
-Dobar trener je onaj koji iz postojećeg resursa zna izvući maksimum, prepoznati dobre igračke detalje i uklopiti ih u timsku igru, a loše sakriti. Nekada su se treneri natjecali u mudrostima, a danas kažnjeničkim izmjenama nastoje iscijediti maksimum iz igrača.
Kažu da ste frazu ‘poslao ga je po ćevape’ izmislili upravo vi na turniru u Mainheimu tijekom 1980-tih?
–Kako bih ohrabrio igrače pred susrete sa Amerikom (3 generacije) ispričao sam im priču o Sarajevskoj raji, gdje su slabi išli po ćevape.
Jedan od igrača koje ste otkrili ‘preko noći’ je i Žarko Paspalj koji je mnoge ‘poslao po ćevape’ na igralištu u Podgorici. Predanje kaže da je bio neumorni hakler, igrao bi vani i prije i poslije treninga, do kasno u noć. Koliko ta igra na betonu i asfaltu, danas fali novim naraštajima košarkaša koji su prikovani za parket i ostale dnevne obaveze?
–Paspalj i Pavičević su nikli na prvom otvorenom ozbiljnom igralištu koje sam sagradio iz inata i u programima koje su vodili treneri Milatović i Brajević. More puno talenata, a seniorski bazen prazan? Osnovni problem nije u nedostatku igranja basketa nego: nestabilnost trenerskog zanimanja, neproduktivni sustavi rada, loša procjena potencijala, fizička košarka ispred mentalne, loš odabir pozicije za igru, forsiranje trenutno kvalitetnijih na uštrb potencijalnih, pohlepa roditelja i menadžera, veliki broj tjednih tekmi bez mogućnosti za trening…
Kažu da su Amerika i NBA početkom 1980-tih bile ‘mistična kategorija’. Ipak puno ste puta zajedno s reprezentacijom Jugoslavije bili na američkim turnejama. Danas kada su američke turneje europskih reprezentacija pod znakom zabrane od strane NCAA koliko ta praksa fali – da li su se Ameri uplašili da će nastavak turneja još više smanjiti razlike između vrhunske američke i europske košarke?
-Školovanje u USA forsirao je Mirko Novosel kako bi se naši igrači lakše prilagodili na sve više nadolazeću agresivnu obranu, a uz to smo zarađivali i novce za KSJ-ugodno s korisnim. Danas i da je to moguće organizirati, poteze koji vuku današnji košarkaški djelatnici, 3 tekme tjedno, to ne dozvoljavaju. Nitko ne misli o razvoju igrača, svi misle da igrače pravi sperma, ili u boljem slučaju donose rode. Kako će kad je većina ovlasti u rukama intelektualaca , a danas je to drugačije.
Reprezentacija Srbije je u nedavnom olimpijskom finalu djelovala nemoćno protiv raspoložene reprezentacije SAD-a. Da li ste više očekivali od Srbije predvođene Teodosićem, te što mislite kako bi u susretu s Amerikancima prošla reprezentacija sastavljena od najboljih igrača sa prostora ex-Jugoslavije?
-Individualne vrijednosti američkih igrača su toliko dominantne da je svaki optimizam ludom radovanje, gotovo svim američkim selekcijama prilika za cirkusku zabavu. Ako aludirate na selektora Sašu Đorđevića, Sale nije najbolji Eu trener, ali je sasvim sigurno vrhunski.
Tko vam je bolji igrač – Bojan ili Bogdan Bogdanović?
-I jednom i drugom nedostaje racionalna individualna kreacija kojom bi svoje potencijale pretvorili u još veće vrijednosti i po tome ostali nezaboravni.
Koja je vaša vizija razvoja svjetske košarke do 2020. – da li će tricaški trend koji su uveli Golden State Warriorsi, a koji asocira na Cibonu 1980-tih, dovesti do uvođenja linije za četiri poena, da li je taj trend dobar za globalnu popularnost košarke te da li bi taj trend mogao utjecati na nedodirljivost NBA?
-Igrači sa Dinarida na sve se mogu naviknuti, pa i na pomicanje linije iza tri poena, samo ih treba naoružati mentalnom košarkom. Sjećam se SP prvenstva u Španjolskoj kad su za pogođeni šut iza centra davali nagradu Alfa Romeo. Cvjetićanin ga osvojio prvim šutem sekundu i pol prije isteka vremena i pored zabrane trenera Kreše Čosića da ne podcjenjuju protivnike.
Mnogi kažu da budućnost svjetske košarke pripada reprezentacijama poput Australije i Kanade, koje imaju brojne talente provjerene u okrilju NCAA. Da li mladim igračima s naših prostora, u ovim teškim vremenima koja ne obiluju kvalitetnim trenerima, predlažete odlazak na školovanje u SAD kao izlaz?
– Dinaridi ako ih transferi visokih igrača genetski ne opustoše kao što je to učinjeno u Crnoj Gori će još dugo godina predstavljati bitan faktor u Eu i svjetskoj košarci. Opasnost predstavlja fizička košarka koja sve više potišće mentalnu i nestabilnost trenerskog zanimanja gdje treneri moraju da forsiraju u mlađim kategorijama trenutno bolje umjesto potentnih, gdje talentima daju prljave minute, a svoje neznanje kažnjavaju kažnjeničkim izmjenama i treninzima. Dvije, a sada i tri tekme tjedno, ugovorne minute, zaštićena godišta, posudbe u niže rangove natjecanja bitno utječu na razvoj mladih potentnih igrača. Stari sustavi rada gdje jedan trener vodi brigu o svim aspektima rada: timskom, individualnom, fizičkoj pripremi, video analizi, skautingu također su smrt za igrače. Agresivni roditelji i sebični agenti koji ne investiraju u razvoj igrača također predstavljaju veliki problem i štete njegovom razvoju.
Prvi ste i najveći zagovornik ideje da Dario Šarić treba igrati kao playmaker. Kako ocjenjujete njegove šanse u NBA svijetu, u dresu Filadelfije?
-Ponavljam ono što sam ranije konstantirao – da bi na poziciji playmakera Šarić bio najkorisniji, i u fazi tranzicije i u fazi organiziranog napada, jer je na toj poziciji tri puta dotakao maksimum. Kod trenera Andreja Tesle osvojio je klupsko juniorsko prvenstvo Europe (2011.), kod trenera Danijela Lutza Prvenstvo Hrvatske a kod trenera Slavena Rimca ABA ligu.
Gledajući posljednja dva i pol desetljeća odlazaka Europljana u NBA ligu evidentno je da je veliku ulogu u njihovom potencijalnom uspjehu igrala i sredina u koju su došli. Neki nisu dobili minute, važnost, fokus medija te su se najčešće morali vratiti u Europu. Da li situacija u kojoj neki vlasnici i GM-ovi često ‘dijele karte’ prema svojim vlastitim preferencijama, mijenjaju trenere i stil igre kao ‘čarape’, pogoduje napretku igrača te napretku i razvoju vrhunske košarke?
-Pravi treneri su ‘Bog i Batina’ gdje god da rade, a oni drugi su uvijek drugi.
Photo: Screenshot