Početna BLOGKariju dati odrešene ruke, a ne ,,otvoreni poziv”

Kariju dati odrešene ruke, a ne ,,otvoreni poziv”

od Mladen Slović
13 pregleda

Iza nas je turbulentno košarkaško leto sa mnogo uspona i padova, a ako pogledamo bolje, i isto takve dve-tri decenije srpske košarke. Najupečatljivija stvar iz prethodnog leta svakako je veliki uspeh A reprezentacije, bronza na Olimpijskim igrama, uz izvanredan utisak da ta medalja vredi i mnogo više, a samo je sticaj okolnosti uticao na takav poredak, ili bolje reći ,,sticaj” (da ne ulazimo ovom prilikom u teško objašnjive stvari kao što su sistem takmičenja, žreb i ponajviše suđenje za taj nivo takmičenja).

Niko ne spori da je glavni inženjer tog uspeha, kao i srebra sa Svetskog prvenstva 2023. godine, selektor Svetislav Kari Pešić. U tome je javnost ujedinjena, kako navijačka, tako i stručno-košarkaška, društveno-politička itd. E sad, sećanje je znamo, varljiva kategorija, pogotovo u Srbiji, pa se sada malo ko seća tretmana istog tog selektora Pešića pre samo dve godine, posle EP 2022. ili posle nenastavljanja saradnje sa Teodosićem u reprezentaciji, kada je pretrpeo oštru oluju srpske javnosti i proglašavan i ovakvim i onakvim, matorim, prevaziđenim…

Takođe je još jedna pojava hronična i nezdrava. Jeka postignutih uspeha 2023/24 učinila je da ogromnoj većini zagluve uši i da ne čuju odavno ponavljane reči selektora da nam košarka ide nadole i da će nam, ako iz korena ne krenemo da menjamo, ili prekomponujemo ceo sistem, i plasman na velika takmičenja biti nedostižan, a o medaljama da i ne govorimo.

Kao i uvek, uspesi su zatrpali mnogo toga ispod površine što nije dobro i što nastavlja kao takvo da postoji. Kako u poslednje dve-tri godine ovog Karijevog mandata, tako i u poslednjih 20-30 godina. Sporadično dobro leto učinilo bi da ne vidimo šumu problema. Da smo prestali sistemski da proizvodimo igrače, da smo prestali sistemski da proizvodio trenere, da je poslednji veliki trener koga smo dali – Željko Obradović, da se izgubila prepoznatljivost naših igrača i trenera, da su nam klupska takmičenja sprdnja u kojoj lige zaziru od klubova i pojedinaca i upravljaju se prema njima, umesto obrnuto. Da su povremene evroligaške euforije stečene četama stranaca i ogromnim budžetima. Da je Košarkaški savez nekada bio institucija koja se bavila inženjerskim građevinarstvom košarke za budućnost i sadašnjost, istovremeno trasirajući trendove evropske košarke za naredne decenije. A da se poslednjih decenija KSS pretvorio u telo koje referentski saopštava da su obezbeđeni uslovi za pripreme svih selekcija, i to bi bilo to, kao da je to jedini zadatak Saveza.

Jedan od retkih, da ne kažemo jedini, koji je uvek upozoravao na stanje kakvo jeste upravo je Svetislav Pešić. I kada je bilo dobro i kada je bilo loše. Njegove i analize i sinteze pokazale su se nažalost tačnim.

Od brojnih stvari na koje je skretao pažnju, izdvojimo ovde one ,,tektonske”. Pešić je podsetivši da košarka jedne zemlje počiva na četiri stuba – selekcija igrača, primenljiva metodika treninga, pravila igre i sistem takmičenja, upozorio na sledeće. Selekcija igrača nam je prevaziđena, primenljiva metodika treninga praktično ne postoji (osim u glavama još par aktivnih trenera određenog ranga poput njega i Željka Obradovića), a sistem takmičenja je – katastrofalan! Sa ABA ligom koja više ne vodi nikuda, sa domaćom ligom koja je neozbiljni cirkus, dok za to vreme razvijamo i ABA 2 ligu (?). Da sanjamo o nekom stvaranju igrača, a da je ABA jedina liga u Evropi i šire u kojoj nema ograničenja broja stranaca (a obično je 6+6, ili 5+7, domaći+stranci) i tako dalje.

Svetislava Pešića nije imao ko da čuje i reklo bi se da još uvek nema. I kada su stvari stajale slabije i zabrinjavajuće (npr. posle izostanka plasmana na OI 2021), i kada su stvari stajale slavno, posle srebra 2023. i bronze 2024. godine, Kari kao da je pričao gluvima, ili zidu. Potpuno je ignorisan, kao da je vazduh, kao potpuno nebitan. Nakon što je sa 74/75 godina pokazao da ima više vitalnosti, pameti i udarca u ruci od naše cele košarkaške organizacije, iako često ismevan i osporavan, nakon što je pokazao da mu je više stalo i da se gospodski izdigao iznad i crveno-belog i crno-belog gravitacionog polja, nakon što je upozoravao na strahovito loše inklinacije naše košarke, a apsolutno niko ga nije slušao – pa zašto bi Kari Pešić i hteo da ostane selektor? Da troši ,,zlatne” godine svog života na borbu za nešto veliko i dobro uprkos sistemu i svojoj zemlji, umesto zahvaljujući njima.

Saopštio je da više neće biti selektor i to je odjeknulo oštro i zabrinjavajuće u javnosti iako se znalo da mu ističe ugovor. A narod bi hteo uspeh i da ne brine mnogo ni o čemu. Hajde da pretpostavimo i da postoji mogućnost da je Pešić planirao da to bude taktički potez kojim će malo zategnuti relaciju sa Savezom u cilju obezbeđivanja bolje pregovaračke pozicije za buduće aktivnosti. Da time Savez dovede u poziciju da im kaže – E, ako hoćete da nastavim da budem selektor, može – ali pod uslovom da se uradi to, to i to u našoj košarci.

Čak ako je i to slučaj, u tome mu nije baš pomogao kapiten Bogdan Bogdanović, koji je u intervjuu tih dana dečački i možda previše iskreno rekao da ne veruje da će Kari ozbiljno da se povuče, baš kao i njegovi saigrači… Time je učinio medveđu uslugu Pešiću, oslabivši njegovu potencijalnu ,,pregovaračku” poziciju za budućnost, učinivši i da javnost manje ozbiljno shvata njegovo povlačenje. Istovremeno olakšavajući poziciju Savezu da se lenjo i lakomisleno postavi kao da se podrazumeva da je Pešićeva obaveza da nastavi posao, a ne imperativ Saveza da napravi srpsku košarku boljom, tako da Pešić vidi svrhu da nastavi da u njoj radi.

Novi predsednik Saveza, stupajući na dužnost, odmah je suvereno izjavio da su Pešiću otvorena vrata i uputio mu otvoreni poziv da ostane na čelu reprezentacije. Da li je Čović, sa nove funkcije, upravo osoba čija je obaveza da Pešiću pošalje najzvaničniji mogući pismeni poziv? Umesto ,,otvorenog poziva” preko medija, u najboljem spin maniru današnje politike u Srbiji. Taj ,,otvoreni poziv” trebalo bi javnosti da sugeriše sledeće – kod nas je sve u redu, a Kari neka vidi zašto hoće ili neće.

Da je sve u redu da li bi Pešić, ili bilo ko na njegovom mestu,  otišao u ovom trenutku (iako mu je istekao ugovor)? U fazi kada je jednu rastrzanu generaciju doveo do pred vrh, do zenita koji čak ni veliki optimisti nisu mogli očekivati?

Nemojte zvati trenera i čoveka kao što je Pešić ako će sve ostati isto. Ne samo da je Čoviću, s obzirom na datu situaciju, obaveza da Pešiću uputi najzvaničniji mogući dopis, već da pripremi kao paket uz to najbolju moguću ponudu. A pritom ne mislim na finansijsku kompenzaciju za selektora (koja bi trebalo da se podrazumeva). Da mu manirom dobrog prosca saopšti na koje je sve promene Savez spreman da bi naša košarka bila postavljena na bolje i zdravije noge.

Od cele naše košarke, svih relevantnih košarkaških radnika i stvaralaca Svetislav Pešić pokazao je najviše trezvenosti da sagleda situaciju, najviše vizije da pokaže put kojim se treba ići i najviše motivacije da promeni stanje koje ne valja. Uprkos onome što su na papiru pozne godine jednog čoveka za kakav veći angažman. Sve njegove analize potvrđene su košarkaškim događajima sadašnjice i događajima koje su do njih doveli. On svakako ima i dovoljno integriteta da kaže (kao nedavno) da će u interesu srpske košarke možda nekad biti potrebno i da večiti rivali ,,pojedu  …..”, uvuku rogove i gledaju opšti interes.

Nije Kari ni idealan ni sveznajući, možda ima i drugih košarkaških radnika koji mogu nešto bitno da pomognu. Ali je jedini na vidiku. Živimo u vremenu u kome svi nešto gledaju svoja posla i spremni su da ne talasaju zarad malog dobitka.

Zato Pešiću treba dati brisano polje i priliku da širu bazu stvari srpske košarke postavi na svoje mesto, a ostali neka slede.

,,Pitanje Pešić” zato nije pitanje hoće li jedan čovek ostati selektor. Već pitanje hoće li naša košarka umeti da prepozna slamku spasa koja joj se nudi. Ako ne, niko nam nije kriv.

Photo: KSS

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar