Početna BLOGIgrao sam protiv Zage Žeravice

Igrao sam protiv Zage Žeravice

od Aleksandar Ostojić
28 pregleda

Košarka je lepa, uzbudljiva, ma divna. A može biti i dodatno šarmantna ako ste muškarac, i igrate protiv – devojaka. I to ne običnih devojaka, nego višestrukih šampionki, maltene reprezentacije. Upravo to mi se događalo.

Čitajući sjajan intervju Vlade Stankovića sa Zagom Žeravicom, setio sam se da sam mnogo puta sa našim blogerom, mojim drugarom Dugim, evocirao sećanja na dane kad smo bili juniori Radničkog. Obojica bi se setili ponekog detalja, a mnogo puta smo se smejali kad bi pomenuli naše utakmice protiv ženskog tima Radničkog. Igrali smo ih ne jednom, nego više puta.

Čini mi se da je ovih dana, ili meseci, tačno pola veka od tada. Na starom stadionu Radničkog na Crvenom krstu (koji je sada pokriven i pretvoren u dvoranu), učili smo košarku koju nam je pokazivao naš trener Vladan Marković. Dugi je možda zaboravio, ali imam zapisano ko je sve bio u tom juniorskom timu Radničkog 1965, 66, 67 i 68: Cvrca, Firga, Kale, Tolja, Luka, Dugi, Miša, Aca, Miroslav, Doda, Radiša, Jakša, Neša, Ćosa, Draško, Speki, Ćira, Barala, Andrija… Najveća zvezda tog našeg juniorskog tima bio je Crvca, Mihajlo Manović, koji je čim je napunio 18 godina prešao u splitsku Jugoplastiku i tamo godinama bio plejmejker u startnoj petorci sa Skansijem, braćom Tvrdić, Prugom, Šolmanom, Krstulovićem… Strašan igrač bio je i Firga, Miroslav Stošić, koji je kasnije napisao knjigu sa šahovskim problemima, i veoma mlad umro. Naravno, najveću karijeru napravio je Dugi, godinama je bio reprezentativac Jugoslavije.

Sredinom šezdesetih bili smo klinci zbog kojih se naš trener Vladan često nervirao, a sećam se da su nas na Krstu okupili Bata Đorđević i Bora Cenić, koji su obilazili vračarske osnovne škole u potrazi za visokim dečacima. Kad smo već nešto naučili, kad smo bar hiljadu puta trčali uz i niz čuvene stepenice na stadionu Radničkog, i istrčali legendarno „tri skorz“, počeli smo da igramo i neke utakmice. Jedne od prvih bile su – protiv seniorki Radničkog, u to vreme šampionki Jugoslavije i učesnica Kupa evropskih šampiona! Vau!

Bile su to trening utakmice koje su i nama i njima služile za uigravanje. Trajale bi oko jedan sat, a sudio bi – ko stigne. Jednom su seniori Radničkog čekali da im počne trening posle naše utakmice, pa je sudio Dragutin Čermak.

Devojke na terenu nisu nas naročito impresionirale, mislili smo da ćemo ih lako nadskakati i napuniti koševima. Međutim…

Bio je to fantastičan ženski tim koji je godinama pravio i sklapao Bora Cenić. Nesumnjivo najveća zvezda bila je Milica Radovanović, u to vreme verovatno najbolja košarkašica Evrope. Bila je mršava kao trska, sva „u žili“, a oči… mislim da kasnije u životu nisam video veselije oči od Micinih. Bila je brža od najbržeg od nas, a šutirala je sa svih pozicija, i to skok-šut. U to vreme u Evropi valjda je samo desetak devojaka šutiralo skok-šut. Uz sve to, Mica je bila vrhunski kozer, dok je igrala volela je da priča, moglo je tu svašta da se čuje, najčešće šale.

Nenadmašna Milica Radovanović

Uopšte, devojke su mnogo pričale među sobom dok su igrale, za razliku od nas koji smo tek ponekad nešto doviknuli. Valjda je to taj ženski jezik… Sećam se da su najviše vikale „Boska, Boska“. U početku nisam znao na koga se to odnosi, ali brzo sam shvatio da je reč o Bosiljki Pešić, takođe reprezentativki. Ne znam zašto im je njeno ime bilo stalno na usnama.

Lopta je najviše bila kod plejmejkera, a to je bila Zaga Simić. U to vreme tako se prezivala, kasnije kad se udala za Ranka i promenila je prezime u Žeravica, pod kojim je danas znamo. Zaga je bila ozbiljna, pakovala je Milici Radovanović, a umela je često da napravi iznenadan ulaz i položi loptu. Za nas je bila jednostavno neuhvatljiva.

Ja sam, kao jedan od viših u juniorima, bio zadužen da čuvam Jelicu Kalenić, a i ona je mene u odbrani pokrivala. Bila je neverovatno jaka, a okretna i vrtela me je kako je htela. Davala je koševe na sve načine, a ja sam bezuspešno pokušavao da je fauliram. Sve se plašeći da je pritom ne povredim, ali ona moje faulove nije ni primećivala. Jednom sam joj u kontri uleteo kolenom u stomak, odmah sam bacio loptu, stao i počeo da se izvinjavam. Ona me je samo pogledala, rekla „ma, igraj!“, i otrčala. Izvinjavao sam joj se i posle utakmice, a ona mi je odgovorila da nije ni primetila faul…

Taj njihov ženski tim bio je sastavljen od samih zvezda. Pored Mice, Zage, Boske i Jelke Kalenić, tu su bile Menka Milojević, Slavenka Đurić, sestre Dragica i Zorica Ćurulić, Ljilja Manović (sestra Mihajla Manovića), Svetlana Pavlov (divna plavuša, mnogima na Krstu se sviđala)… Bile su šest puta prvakinje Jugoslavije, svrgle su sa trona onu čuvenu generaciju Crvene zvezde predvođenu Cicom Kalušević i Gordanom Baragom.

Te naše mešovite utakmice završavane su po pravili trijumfom dama. Ako smo im mi bili neki sparing-partneri, i ako smo im bar malo pomogli da se pripreme – drago mi je zbog toga, i osećam se privilegovanim. Hvala bogu, nijednu devojku nikad nismo povredili, a da smo ih puštali – pa, baš i nismo. Jedino smo ih puštali da posle utakmice odu prve u svlačionicu, onu ispod tribine iza koša, i istuširaju se. Po pravilu bi potrošile svu toplu vodu, ali je posle njih svlačionica uvek bila savršeno uredna, za razliku od nas koji smo često ostavljali haos.

Podrazumeva se da smo u tim godinama išli na sve utakmice ženske ekipe Radničkog koje su igrane na našem stadionu, i bili smo verovatno najglasniji navijači.

Često se i danas setim tih naših utakmica. Moj drug Dugi će me razumeti: da sam imao uspešnu karijeru, verovatno bih se sećao nekih drugih utakmica, ovako – ostaje mi da preturam po mislima kako je to bilo igrajući protiv devojaka. Interesantno, nikad se ne osećam neprijatno, ili poniženo što smo igrali sa devojkama, i što su nas pobeđivale. Baš suprotno: osećam se ponosno što sam upoznao Micu, Zagu, Jelku, Bosku, Menku i ostale veličanstvene košarkašice, i što sam jednim malim, maleckim promilom, doprineo da bar ostanu u formi u vreme kad smo igrali jedni protiv drugih. Divna sećanja na jedno divno vreme. Neprocenjivo.

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

2 komentari

Milos March 1, 2018 - 21:38

“Hvala bogu, nijednu devojku nikad nismo povredili, a da smo ih puštali – pa, baš i nismo.” Barem iskreno. 🙂 Bravo! Igrati se mora, sa svima i protiv svih. 😀

Odgovori
dugi March 2, 2018 - 09:59

Životne istine su uvek negde sa strane i daju smisao postojanju i lepotu u sećanjima.Sa njima sam počeo i hvala ima svima i velikom dobrom čoveku Vladanu Markoviću.
P.S. D li se neko seća trening utakmica protiv ženske seniorske reprezentacije kad Radiša nikako nije mogao da stigne slatku Kaću Buljan iz Zagreba u kontri.Na Vladanovo nerviranje Radiša izgovori veliku istorisku rečenicu kao opravdanje:Pa ,Vladane ,lepše je videti nju ispred mene.Moje dupence nije baš za gledanje.Morao sam ,kao mlađi ,da se okrenem da ne bi videli kako se smejem.Siroti Vladan nije imao komentar.

Odgovori

Ostavite komentar