Međunarodna košarkaška federacija (FIBA) osnovana je 1932. a već 1935. organizovala je prvo Evropsko prvenstvo u Ženevi. Godinu dana kasnije košarka je već bila olimpijski sport. Za Igre u Berlinu prijavile su se 24 zemlje, ali su učestvovale 22 jer je Španija odustala zbog građanskog rata, a Mađarska iz razloga kojih se više niko ne seća. Turnir je trajao od 7. do 14. avgusta, a prvu utakmicu odigrali su Estonija i Francuska (34-29). Loptu je na početku utakmice podbacio Džejms Najsmit, izumitelj košarke 1891, koji je tada imao 74 godine.
FIBA, na žalost, nema sačuvane zapisnike sa turnira pa se ne zna ko je bio autor prvog koša u istoriji olimpijskih turnira, ali uz pomoć raznih izvora moguće je delimično rekonstruisati celo takmičenje a sa pojednih utakmica postoje „glave“, odnosno strelci. Zna se ko su bili strelci na toj prvoj utakmici, ali ovde nije reč o prvom meču nego o finalu igranom 14. avgusta 1936.
Pre priče o finalu uvod o američkom timu koji je došao u Berlin. Američka amaterska federacija organizovala je u aprilu u Njujorku izborni turnir na kome je učestvovalo 8 ekipa. Pet su bile sa koledža, jedan tim su činili igrači YMCA (Young Men´s Christian Association) a dve su bile pod patronatom firmi, rafinerije MekPirson Glob i Universal Pictures iz Holivuda. Ova dva poslednja tima našla su se u finalu izbornog turnira, „filmadžije“ iz Holivuda pobedile su 44-43 a za Olimpijske igre odabran je tim od 14 igrača: 7 iz pobedničkog tima, 6 iz ekipe MekPirson i centar Ralf Biop sa Univerziteta Vašington. Selektor je bio Džejms Nidles, trener Univerzal studija.
Amerikance je po dolasku u Berlin dočekalo nekoliko izneđenja. Na licu mesta su saznali da je FIBA zabranila učešće svim igračima višim od 6,3 stope (192 centimetra). Gotovo svi američki igrači bili su viši od te propisane granice. Amerikanci su uložili protest koji je usvojen. Sa drugim problemom nije bilo tako – FIBA je odredila da utakmicu mogu da igraju najviše sedmorica igrača. Kad pravilo nije pormenjeno, američki stručni štab podelio je svojih 14 igrača u dva tima. U jednom je bila ona sedmorka iz MekPirsonove rafinerije, među njima i Sem Balter, jedini igrač jevrejskog porekla. Drugi tim činila je šestorka iz Holuvida, plus student Bišop. Amerikanci su za svaku utakmicu izvodili druigi tim, Estoniju su pobedili „uljari“ sa 52-28 a „filmadžije“ Filipine (56-23). Na putu do finala nadigran još Meksiko (25-10) a onda je pred finale sa Kanadom trebalo odlučiti ko će igrati. Izbor je pao na 4 košarkaša iz MekPirsona, 2 iz Univerzala, plus Bišop.
Bilo kako bilo, tog 14. avgusta 1936. na zemljanom teniskom (!) terenu „Reichssportfeld Tennisplatz“ u 18,00 protagonosti su bili:
SAD-Kanada 19-8 (15-4)
SAD: Frensis Džonson 2, Džek Ragland 2 , Vilijam-Bil Vatlej 5, Džoe Fonterberi 8 (svi iz MekPirsona), Karl Noules 2, Karls Si (Universal ) i Ralf Bišop (Univerzitet Vašington). Selektor: Džejms Nidles.
KANADA: Dag Piden 1, Art Čepmen 2, Malkolm Vajseman 1, Jan Alison 4, Džejsm Stjuart, Čak Čepmen, Gordon Atčison. Selektor: Gordon Fuler.
Američki reprezentativci u Berlinu 1936.
Jedan od sudija bio je Tomas Suvong iz Kine, drugog nisam uspeo da pronađem.Gledalaca je bilo 870.
Utakmica je kasnila 25 minuta zbog – kiše. Ceo turnir igran je na otvorenom, i to na adaptiranom teniskom terenu jer Nemci nisu mnogo znali o košarci i nisu se mnogo ni trudili oko turnira u „nepoznatom“ sportu“.
– Igrali smo pred 500 kišobrana – rekao je mnogo godina kasnije Bil Vatlej, jedan od učesnika utakmice.
Teren je bio mokar, blatnjav, kožna lopta teška i klizava. Bilo je nemoguće voditi loptu ili driblati, svi su gledali da je se što pre reše tako što će je poslati saigraču. I u takvim uslovima Amerikanci, tehnički i taktički daleko ispred ostalih, uspeli su da nametnu ritam i sigurno pobede. Odlično su koristili centra Fonterberija (6,8 stopa – 207 centimetara). Kanađani su u oba poluvremena uspeli da ubace samo po 4 poena.
Amerikanci su po povratku kući svedočili da se „Nemačka sprema za rat“. Svakog jutra kroz olimpijsko selo marširalo je 1000 vojnika u nacističkim uniformama, a bat njihovih čizama najavljivao je zlo koje se spremalo.
U utakmici za treće mesto Meksiko je pobedio Poljsku 26-12 (23-8). Prvi strelac turnira bio je Džoe Fonterberi koji je na dve utakmice ubacio 29 poena i ostvario prosek 14,5. Drugi je bio Estonac Heino Veskila sa 39 poena na 3 utakmice, ali mu je prosek bio 13,0 a najviše poena, 44, dao je Italijan Livio Frančeskini, ali je odigrao 4 utakmice pa mu je prosek bio 11,0. Isti prosek imao je i Amerikanac Fren Lubin koji će će tri godine kasnije, kao Lubinas, biti protagonost jedne od prvih afera u istoriji košarkaškog sporta, jer je pod imenom Pranas Lubinas pomogao Letoniji, iz koje su poreklom bili njegovi roditelji, da dođe do zlata na Evropskom prvenstvu u Kaunasu 1939. ali o tome smo imali posebnu priču.
Photo: USA Basketball, privatna arhiva

