Nedavna izjava Dina Rađe o trenerima sa kojima je radio, Zoranu Slavniću, Boži Maljkoviću i Svetislavu Pešiću, bila je povod da poznati filmski kritičar Dejan Petrović, inače veliki ljubitelj sporta, napiše osvrt na film „250 stepenika“ koji govori o čuvenoj juniorskoj generaciji koja je između 1985. i 1987. košarkaški pokorila Evropu i svet.
***
Nedovoljno je danas poznato najširoj javnosti kako je pre više od trideset godina ostvaren senzacionalan i teško ponovljiv sportski uspeh jedne male zemlje (u tadašnjem slučaju – Jugoslavije) koja je te, sada već davne 1987. godine uspela da postane juniorski svetski prvak u tri najpopularnija kolektivna sporta istovremeno (fudbal, košarka, rukomet)! Nakon što je fudbalska titula čuvene „čileanske“ generacije dostojno obeležena knjigom i brojnim novinskim tekstovima, u zanimljivom dokumentarnom filmu „250 stepenika“ autora Vladimira Pajića i Vladimira Kurčubića imamo prilike da se podsetimo, a mlađi gledaoci i da po prvi put čuju, o trnovitom putu legendarne košarkaške generacije do svetskog košarkaškog trona pobedom nad velikim favoritom, selekcijom SAD .
Premijera filma održana je krajem septembra 2017. u zgradi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a prisutna je bila većina protagonista ovog filma. Nukleus te selekcije – koja je bila kadateski prvak Evrope 1985. a juniorski 1986. – dobro je poznat i onima koji nisu pasionirani zaljubljenici u ovaj sport. Četvorica među njima – Aleksandar Đorđević, Toni Kukoč, Vlade Divac i Dino Rađa – napravili su svetski uspešne karijere, jednako kao i njihov selektor Svetislav Pešić, kome je upravo ovaj turnir označio lansiranje u zvezdanu orbitu najprestižnijih stručnjaka. Neki od njih postaće standarni i zahvalni klupski igrači u tadašnjoj najjačoj nacionalnoj evropskoj ligi, poput Slaviše Koprivice, Miroslava Pecarskog, Nebojše Ilića, Samira Avdića ili Luke Pavićevića. Osnove selekcije koju je popularni Kari nasledio od Rusmira Halilovića stigle su u jugoslovensku košarku u trenucima određene krize, kada se nakon trofejnih generacija Kićanovića, Ćosića, Slavnića, Dalipagića i ostalih nekoliko takmičenja završilo bez medalja, što je bio znak za uzbunu među strukom i taj poziv na budnost se ubrzovišestruko isplatio u narednim godinama.
Film „250 stepenika“ kroz razgovore sa igračima i stručnim štabom evocira te davne dane na Staroj planini kod Pirota i potom Igmanu kod Sarajeva, gde se mlada reprezentacija pripremala u spartanskom režimu – pod budnim okom i strogom vojničkom palicom kondicionog trenera Milivoja Karalejića – za osvajanje krova sveta. Brojne su anegdote kojih se prisećaju nekadašnji asovi, od putovanja do Pirota stočnim vagonima preko maratonskog gledanja nekoliko dostupnih VHS kaseta sa snimljenim, a tada teško dostupnim, odabranim NBA utakmicama, do bizarne povrede Nebojše Ilića skakanjem na trambolini (!) uoči polufinala….
Malo je nedostajalo da se prvenstvo uopšte ne održi zbog katastrofalnih poplava u tom delu severne Italije. Ipak su se stvari ubrzo normalizovale i posle iznurujućih visinskih i taktičkih priprema sam šampionat igračima je delovao kao svojevrstan godišnji odmor, što se odmah primetilo i na samom terenu. Poznati italijanski novinar Enriko Kampana posle nekoliko trijumfalno odigranih utakmica prozvao ih je „belim harlemovcima“ a pobednički pohod ništa nije moglo da zaustavi, čak ni takve buduće zvezde NBA lige poput Gerija Pejtona ili Larija Džonsona . Za anale će ostati zabeležno da je u grupnoj fazi protiv američke selekcije Toni Kukoč trojke pogađao neverovatnih 11 od 12, dok je finalni meč prelomio centarski tandem Divac – Rađa.
U emotivno intoniranom finalu autori prate dvojicu tadašnjih igrača (Samira Avdića i Dina Rađu) kako se teškom mukom ponovo uspinju uz famoznih 250 stepenica na Igmanu podižući pehar u kojima im je njihov tadašnji savezni trener ostavio poruku „Ispričajte našu priču“. Simpatično i rutinski odrađeno televizijsko dokumentarno ostvarenje upravo u svom podsećanju na činjenice nalazi svoju najveću vrednost, a zamerku bi mu mogli pronaći u izostanku šire eksplikacije šta se kasnije zbivalo s karijerama igrača koji su na turniru u Bormiju 1987. briljirali.
„250 stepenika“ biće vredan dokument vremena o talentu, prijateljstvu, trudu i požrtvovanosti jedne šampionske grupe ljudi koja se i danas između sebe druži, za jednu zemlju koje više nema.
Letos je na festivalu dokumentarnog sportskog filma na Zlatiboru dobio prvu nagradu. Ako imate priliku, pogledajte ga. Njegove poruke daleko prevazilaze jedan (veliki) sportski uspeh a za one koji više vole pisanu reč od žive slike na istu temu postoji i knjiga Vlade Stankovića „Bajka iz Bormija“.