Sećanja na Indijanapolis, i Svetsko prvenstvo 2002, ne prestaju da se obnavljaju. Najčešće su pred očima (ili na Jutjub snimcima) dramatični momenti četvrtfinala sa Amerikancima, ili finala sa Argentinom. Ali – sve je to lako moglo i da izostane! Zavisilo je od samo jedne utakmice, pomalo zaboravljene, odigrane 3. septembra 2002. Meč Jugoslavija-Brazil bio je za našu reprezentaciju biti il’ ne biti. U doslovnom smislu te reči.
Posle četiri odigrane utakmice u Indijanapolisu izabranici Svetislava Pešića imali su mizeran skor 2-2. Pobeđeni su slabašna Angola i na jedvite jade Kanada, a porazi su zabeleženi protiv Španije (u prvoj fazi) i Portorika (u drugoj). Naročito je bio bolan ovaj drugi poraz, jer je doveo u pitanje plasman u četvrtfinale.
Ta utakmica protiv Portorika odigrana je 2. septembra, pretrpljen je neočekivan poraz (83-85), a još više je zabrinjavala blada i nezainteresovana igra celog našeg tima. To veče, bio je da ponovim 2. septembar, video sam kasno noću trenera Svetislava Pešića kako luta pustim ulicama Indijanapolisa. U ruci je nosio putnu torbu, pa sam čak u jednom trenutku pomislio da je popularni Kari, iznerviran, odlučio da napusti reprezentaciju i ode iz grada! Na sreću, nije bilo tako, selektor je samo pripremao taktiku za ono što će doći 24 sata kasnije, a to je bio odlučujući meč sa moćnim Brazilom.
„Karioke“ su imale sjajan tim: Tijago Spliter, Anderson Varežao, Marselinjo, Leandro Barbosa, Rođerio Klafke… Do utakmice sa nama bili su neporaženi, imali su skor 3-0, savladali su, između ostalih, i našeg “krvnika“ Portoriko. Pobedom protiv Jugoslavije teoretski bi betonirali mesto u četvrtfinalu, pogotovo što je pre naše utakmice sa Brazilom onaj isti Portoriko napravio još jednu senzaciju: savladao je Španiju (73-65). Tako da bi, u slučaju našeg neuspeha, prva tri tima u grupi bili sigurno Portoriko, Brazil i Španija, a Jugoslavija bi u poslednjem kolu morala da se bori za pobedu sa jakom Turskom, i da kao četvrta u grupi ide na prvog iz one druge skupine, što bi – kasnije se ispostavilo – bila Argentina.
Utakmica odluke odigrana je 3. septembra u mamutskom RCA domu, koji prima 54.000 gledalaca (za utakmice američkog fudbala). Dvorana je bila pregrađena velikom zavesom, ali ipak je delovala avetinjski prazna jer se okupilo samo oko dve hiljade ljudi. Bili su svedoci neverovatnog preporoda jedne ekipe. Jugoslavije.
Neka „nova“ Jugoslavija izašla je na parket, kao i neki „novi“ selektor Svetislav Pešić. Bila je to najava onog što će se dogoditi narednih dana. Jugoslavija je krenula furiozno, prvu četvrtinu dobila 26-14, a na poluvremenu vodila 46-28. Utakmicu je otvorila petorka: Vujanić, Stojaković, Gurović, Koturović i Divac. Tadašnji „plavi“ nisu stali ni u drugom poluvremenu. Do kraja su samleli protivnika, i mirnije ušli u meč sa Turskom, koji su na talasu novog optimizma lako dobili (110-78). Ipak, Jugoslavija je zauzela treće mesto u grupi, i u čevtrfinalu igrala protiv drugoplasiranog iz one druge grupe. A to su bili – Amerikanci, koji su pretrpeli senzacionalan poraz od Argentine. Bila je to nama nova prilika za ispisivanje istorije. Iskorišćena je, kao što svi dobro znamo.
Indijanapolis, 3. septembar 2002, dvorana RCA dom
Jugoslavija-Brazil 90-69
Sudije: Picilkas (Grčka) i Raš (SAD)
Jugoslavija: Bodiroga 10, Koturović 2, Čabarkapa 4, Rakočević 10, Stojaković 19, Radmanović, Jarić 2, Drobnjak 5, Divac 7, Vujanić 10, Tomašević 6, Gurović 15.
Brazil: Marselinjo 15, Garsija 4, Mazukini 9, Spliter 4, Sandro Varežao 12, Ferasiju 4, Rubens Garsija, Anderson Varežao 6, Đovanoni, Barbosa 2, Klafke 11, Arauho 2.
– Konačno smo počeli kako treba. Kada se igra dobro i agresivno u odbrani, onda funkcionišu i svi ostali elementi igre. Mi smo danas imali i dobar skok, a izveli smo puno kontranapada, što nije bio slučaj u meču sa Portorikom – rekao je posle pobede zadovoljni selektor Pešić.
– Mislim da smo danas igrali po pobedničkom receptu. Puno smo skakali, imali smo dosta kontranapada i svi su bili požrtvovani. Nadam se da ćemo i ubuduće igrati na tom nivou – dodao je Predrag Stojaković.
Photo: Flickr