Početna BLOGTim moje ulice – Radivoj Korać

Tim moje ulice – Radivoj Korać

od Gradimir Milošević
148 pregleda

Šezdesetih godina prošlog veka po školama i mesnim zajednicama omladina je ”davljena” marksističkim obrazovanjem. Nikome od mladih nije padalo na pamet da prisustvuje tim predavanjima. Aktivistima mesne zajednice je bilo teško da za te sastanke navataju više od dva omladinca. To je bio apsolutni promašaj.

Ja sam znao da je svima nama interesantno bavljenje sportom i da će svi klinci, ako se malo gurnu na tu stranu, biti maksimalno aktivni i angažovani. Krajem šezdesetih godina u Beogradu je organizovano takmičenje košarkaša. Zvalo se ”Tim moje ulice”. Nije svaka ulica imala svoj tim, ali je učestvovao ogroman broj ekipa.

Moja ulica, Južni Bulevar, je mala. U timu su mogla da igraju i dva aktivna košarkaša. Imali smo sreće da u našoj ulici žive braća Damnjanović, Dugi i Toma zvani Šempa, koji je takođe igrao u Radničkom, kasnije u Partizanu. Dugi je kasnije bio reprezentativac Jugoslavije, a za mlađeg Šempu su govorili da je izuzetan talenat. Naravno, pobedili smo i bili prvi u gradu.

Ja sam košarku mogao da igram samo za mesnu zajednicu, nikad nisam bio košarkaš. Sa Dugim sam igrao fudbal na male golove, ali i tu je bio bolji. Igrao je fudbal, kao i košarku, a bio je tako obdaren i vešt, da mislim da bi u svakom sportu došao do reprezentacije.

Organizovao sam sastanke omladinaca iz komšiluka u vešernici u zgradi u ulici Južni Bulevar 20, u kojoj sam stanovao. Posle dva sastanka bilo je preko 50 klinaca i prostorija nam je bila tesna. Klinci su me nadglasali, jer sam ja bio za fudbal a oni za košarku, i prihvatio sam odluku većine.

Radivoj Korać nam je bio komšija, i njegova majka Zagorka se složila da klubu damo

Žućkovo ime. Klub zvanično postoji od 1972. godine, ali su osnivačkoj skupštini predhodile mnoge aktivnosti. Više nisam mogao da držim sastanke u vešernici, jer je pola klinaca ostajalo u hodniku. Zbog toga sam otišao u mesnu zajednicu i zatražio prostoriju za sastanak. Kad je došlo preko 60 omladinaca, ljudi iz mesne zajednice su me pitali da mi budemo i omladinska organizacija mesne zajednice, jer nisu imali svoju omladinsku organizaciju.

Prihvatili smo.

Ja sam bio predsednik kluba i omladine, a sekretar kluba Pule je bio i sekretar omladine, blagajnik kluba Mili i blagajnik omladinske organizacije i tako dalje. Kao omladina mesne zajednice dobili smo dva termina nedeljno u sali sportskog centra Vračar i pristup fiskulturnim salam škola na teritoriji mesne zajednice. U SC Vračar smo mrežom delili salu na dva dela. U jednom smo mi igrali fudbal, a na drugom su košarkaši imali trening. Za dve godine takmičenja smo preskočili tri ranga takmičenja, dva puta smo bili prvaci, a jedanput su nas , zahvaljujući reorganizaciji,  prebacili u viši rang takmičenja. Sa OKK Beogradom, čiji je košarkaš bio Radivoj Korać, imali smo vrlo dobre odnose. Pred moj odlazak u vojsku pozajmili su nam trenera Vladu Đurovića, koji je trenirao njihove pionire. Znali su 1973. godine da će Vlada biti vrhunski trener, a to se kasnije i pokazalo.

Da sam imao klub u SAD pravio bih milione dolara, ovako sam imao samo troškove, ali i uživanje u uspesima kluba. SOFK – savez organizacija za fizičku kulturu, finansirao je tada klubove. Bile su to smešno male pare. Jedva smo mogli da pokrijemo troškove sudija. Klubovi našeg ranga iz manjih mesta su menjali svoje ime, da bi od firme, čije ime nose dobijali pare. Tako je i danas, iza MTS ili NIS ćete naći imena velikih klubova.

Mi nismo hteli da menjamo ime, tako je i danas, mi smo Radivoj Korać.

Prvih godina smo, uglavnom Rade Miličković-Pule svojom ladom i ja citroenom vozili 8 igrača na gostovanja, ostali su se snalazili za prevoz na razne načine. Sećam se jedne utakmice u Mladenovcu, protiv Seltersa. Bilo je pred kraj sezone i već smo imali dovoljno bodova da budemo prvaci. Na ulazu u Mladenovac, Pule i ja smo snimili jednu kafanu koja obećava. Dogovorili smo se da posle utakmice tu odvedemo igrače na pljeskavicu u lepinji. Prvo poluvreme smo završili sa 20 razlike za nas. Od starta drugog poluvremena su sudije počele da nas kradu. Čim neko uhvati loptu svira mu se dupla ili koraci. Svaki kontakt sa protivničkim igračem je bio faul za njih. Iz publike sam psovao sudije, a oni su davali tehničku grešku našoj klupi. Izgubili smo, i nekako sporo, utučeni, spremali se za povratak.

Naravno, u povratku smo otišli na pljeskavicu u lepinji. Tu nas je čekalo iznenađenje. Za velikim stolom su sudije sa rukovodstvom Seltersa čerečili pečeno jagnje. Kad se u niskom rangu takmičenja u košarci tako radi, mogu samo da zamislim kako je u fudbalu u najvišem rangu.

Jedne godine smo u Kupu Jugoslavije otišli vrlo daleko. Ja nisam znao da ako u Kupu igraš protiv kluba koji je dva ili više rangov iznad tvog, imaš prednost domaćeg terena. To znači da plaćaš sudije i delegata po prvoligaškoj tarifi. Posle klubova nižih rangova, gde smo bili i gosti i domaćini, počele su ozbiljne utakmice. Kada smo pobedili Kolubaru iz Lazarevca dali smo za sudije i delegata sve pare koje nam je SOFK-a obezbedila za celu godinu. Odmah sam otišao u SOFK-u i sa računima tražio pare za sudije i delegata za sledeću utakmicu. Rekli su da ćemo imati pravo na veći iznos, ali – sledeće godine.

Sledeći protivnik nam je bio Radnički iz Beograda, prvoligaš i bivši prvak Jugoslavije. Podcenili su nas. Poslali su drugi tim, sa dva ili tri prvotimca. Na našem asfaltu, na terenu kod pekare u Južnom Bulevaru, razbili smo ih kao dete zvečku.

Ja sam, pored redovnog, dobro plaćenog posla, imao i fliperane, pa mi nije bio problem da platim takse sudijama i delegatu. Kad je trebalo da uđemo u završne utakmice Kupa, domaćini smo bili još jednom prvoligašu – OKK Beogradu. Znali su da smo pobedili Radnički, pa su doveli prvi tim i naravno pobedili.

Nebojša Popović, koji je bio predsednik Košarkaškog saveza Jugoslavije, nam je bio komšija. Na osnivačkoj skupštini nam je rekao da je prvi korak osnivanja kluba najlakši, ali da je problem održati klub.

To sam dobro upamtio i kada bi trebalo nešto više uraditi za klub, te njegove reči su mi bile ideja vodilja. Osim osnivanja, najveću stvar za klub sam uradio kada sam pošao u Kanadu.

Klubu sam prepustio korišćenje prostora u ulici Sime Igumanova 55, u kome sam imao fliperanu. Tu su danas prostorije kluba i mali košarkaški teren, a to je garant opstanka Radivoja Koraća.

Od  vremena kad sam bio aktivan u klubu, mnogo toga se promenilo. Formiran je ženski tim, koji ima izuzetne uspehe. Međutim, nestale su muške seniorske selekcije i selekcije veterana. Aktivne su samo juniorske selekcije, pioniri i škole košarke. Od članarina i kampova, koje plaćaju roditelji, klub nekako preživljava. Nedostatak para je hronična bolest kluba. Godinama je klub tavorio u nižim rangovima takmičenja i prepuštao drugima viši rang, iako je po plasmanu trebalo da napreduje.

Najzad, uprava kluba, koja je imala i po desetak članova zaduženih za različite oblasti, danas je spala na jedno slovo. Draško Brajović-Amer, jedan od osnivača kluba i prvih košarkaša, već dugo sam vodi Radivoj Korać. Treba mu biti zahvalan za sve napore da klub održi.

Ako je od 1972. godine do danas klub imao, u proseku, samo pet selekcija svake godine, onda je to armija mladih sportista i to je najveći uspeh našeg kluba.

Photo: Printscreen

 

Možda će vas interesovati

1 komentar

Dugi September 14, 2023 - 20:59

Da,igrao sam dobro fudbal i lepo je da se i drugi sećaju toga.A KK Radivoj Korać ,klub iz ulice mog odrastanja,je prelepo sećanje na mladost ,na veličinu duha i slobode koju smo živeli i dograđivali zajedno.Veličanstveno i hvala

Odgovori

Ostavite komentar