Srbija je, verovatno, najveći izvoznik kvalitetnih trenera, ali kako nijedan izvor nije neiscrpan došli smo u situaciji da nema prirodne reprodukcije stručnjaka. Pošto su (gotovo) svi najbolji u inostranstvu, oni koji počinju trenerski posao nemaju od koga da uče. Posledica je – uvoz trenera. Italijan Andrea Trinkijeri seo je na klupu Partizana. Nisam to doživeo kao nešto negativno, ne mislim da to treba da vređa naš (trenerski) ponos. Realnost je naložila takvo rešenje, i sve dok ne bude masovna pojava ne vidim razlog za brigu. Više me brine što nema sistemskog rešenja, kao nekad kada se znao red i redosled: školovanje, početak sa kadetima i juniorima, asistiranje iskusnom treneru pa preuzimanje kormila.
Dok sam prethodne nedelje boravio u Milanu naiđoh u „Gazeti delo Sport“ na temu o trenerima u italijanskoj košarci, od 50-ih godina prošlog veka (Rubini, Paratore, Trakuzi, Garbosi) do današnjih dana. Uzgred, čuh priču da je Rubini, rođeni Tršćanin, poreklom iz Dalmacije i da se neki njegov deda pre doseljavanja u Italiju prezivao Rupčić… U sklopu priče objavljena je i lista najuspešnijih trenera u italijanskoj ligi. Na čelu, po broju utakmica u ligi, je Tonino Zorzi sa 1.073 meča. Drugi je Ćezare Pankoto sa 971 a treći Karlo Rekalkati sa 932. Po procentu pobeda najuspešniji je Alberto Buki koji je dobio 60,3% utakmica od 716 koliko je vodio.
Pažnju mi je privukla rang-lista stranih trenera. Vrh izgleda ovako:
Dan Peterson 524 (71,8%)
Bogdan Tanjević 441 (57,8%)
Jasmin Repeša 409 (65,3)
Petar Skansi 334 (60,2)
Lajoš Tot 323 (46,1)
Zare Markovski 319 (41,1%)
Aleksandar Nikolić 319 (63,3%)
Fil Meliljo 308 (51,9%)
Sa petoricom trenera pripadnika jugo-trenerske škole, među prvih 8, jasno je da su naši stručnjaci imali mnogo uticaja na italijansku košarku tako da prisustvo Trinkijerija u Srbiji predstavlja vraćanje samo dela duga. Najdublji trag ostavio je, svakako, profesor Aca Nikolić, 3 puta prvak i pobednik Kupa Italije i dva puta prvak Evrope sa Varezeom.
Velika trojka jugoslovenskih trenera u Italiji; Ranko Žeravica, Mirko Novosel i Aleksandar Nikolić
Pošto je ova lista rađena na osnovu broja vođenih utakmica, na njoj nisu treneri koji su kraće boravili u italijanskim klubovima ali koji su takođe ostavili trag. Na primer, Bora Stanković je u sezoni 1967/68 vodeći Kantu postao prvi strani trener koji je osvojio Ligu! Njegova Oransonda je bila prva sa 18 pobeda i 4 poraza, a zvezde tima bili su Amerikanac Bardžes i tada mladi Rekalkati. Uzgred, te sezone prvi strelac Lege bio je Trajko Rajković (Livorno) sa prosekom od 24,8 poena.
U Italiji su radili i Boris Kristačnčič (Milano 1968, Kantu, Fortitudo), Ranko Žeravica (Desio 89/90, Filodoro 90/91), Željko Obradović (Beneton 1997-1999), Dragan Šakota (Fortitudo Bolonja 2008), Svetislav Pešić (Lotomatika Roma 2004-2006), Saša Đorđević (Armani 2006/07, Beneton 2011/12)… Veliki trag u italijanskoj ženskoj košarci ostavio je i Milan-Ciga Vasojević.
Na Apeninima su radili i stručnjaci iz drugih centara bivše Jugoslavije: Krešo Ćosić (Virtus Bolonja 1987/88), Mirko Novosel (Napoli 1988-1990), Duško Vujošević (Breša, Pistoja, Pezaro, 1992-1997), Neven Spahija (Roseto (2004/05)… Bilo ih je sigurno još, ali ako ovom spisku trenera dodamo doprinos naših igrača, od onih prvih (Korać, Rajković, Đurić, Đerđa…) preko Ćosića, Kićanovića, Dalipagića, Đorđevića i Danilovića, do Micova i Nedovića danas, jasno je da je naš uticaj na italijansku košarku bio mnogo veći nego njen na našu.
Photo: YouTube printscreen