Početna ISTORIJAIstorija: Alačačan, sovjetski Bob Kuzi

Istorija: Alačačan, sovjetski Bob Kuzi

od Vladimir Stanković
37 pregleda

Bio je Jermenin, rodio se u Egiptu (Aleksandrija, 25.12.1940), umro u Kanadi (Toronto, 04.12.2017), igrao u Jerevanu (Jermenija), nastavio u Alma Ati (Kazahstan) i u Moskvi, u CSKA i sa armijskim klubom bio prvak Evrope i kao igrač i kao trener… Dovoljno za zanimljivu biografsku priču, ali Armenak Alačačan zaslužuje svoju “story“  pre svega kao vrstan igrač, jedan od najboljih plejmejkera svog doba. Priznajem da ga se ne sećam najbolje, ali iz TV prenosa sa šampionata Evrope početkom 60-ih godina ostala mi je u sećanju slika crnomanjastog vragolana koji je sa loptom činio do tada retko viđene stvari. Umesto klasičnog vođenja i dodavanja prvom slobodnom igraču, Alačačan je driblao, probijao odbranu rivala, delio askistencije, poentirao kad je situacija dozvoljavla, dodavao kroz noge, izmišljao auto-paseve o tablu… Tek kada smo kasnije videli na filmu Boba Kuzija, nenadmađnog pleja Boston Seltiksa, shvatili smo koliko je Alačačan bio veliki.

Rodio se u Aleksandriji zato što su mu roditelji bili izbeglice iz Jermenije posle maskra Turske nad jermenskiom stanovništvom 1915. Otac nije dočekao rođenje sina, Armenaka je podizala majka koju je Crveni ksrt poslao u jednu jermensku porodicu u Aleksandriji. Mali Armenak je prve košarkaške korake naučio u Aleksandriji, a kada se porodica 1948. u sovjetskom programu povratka izbeglica vratila u Jermeniju imao je više nego solidne košarkaške osnove i, iznad svega, veliki talenat i smisao za improvizaciju koji krasi velike igrače. U Jerevanu je igrao do 1954. a talenat ga godinu dana ranije dovodi u selekciju SSSR, i na šampionatu u Moskvi osvaja prvu zlatnu medalju.

U Jerevanu je igrao u dresu br. 6

Sledeći korak bio je odlazak u Alma Atu (Kazahstan) odakle ga 1958. uzima CSKA. Armijski klub do tada nikada nije bio prvak SSSR a sa Alačačanom dobija kariku koja je nedostajala.

U međuvremenu majka se preudala, i Armenak je dobio dve sestre koje su bile njegovi najveći navijači. U finalu Kupa šampiona 1961. igrala su dva sovjetska kluba, ASK Riga i CSKA. U Rigi je bilo 62-87, Alačačan je uz rukovođenje igrom uspeo da ubaci 12 poena. U Moskvi je dobio ASK 66-61, nedovoljno za titulu. Te godine gledali smo ga (na filmu u žurnalu Filmskih novosti, televizori su još bili retki)  tokom Evropskog prvenstva 1961. u Beogradu. Vratio se u Moskvu sa novom zlatnom medaljom. Novu klupsku titulu prigrabio je 1963. posle tri finalna meča sa Real Madridom. Prvi duel u glavnom gradu Španije završio je sa 86-69, ali je CSKA u Moskvi odgovoro istom merom, bilo je 91-74, pa se sutradan igrala nova utakmica koju je CSKA dobio 99-80 uz 8 poena Armenaka Alačačana.

Sa CSKA je bio prvak Evrope

Na prijateljskom meču sa nekom selekcijom SAD u Moskvi 1964. izveo je auto-pas o tablu što je izazvalo oduševljenje američkog trnera Džona Meklendona koji je ustao sa klupe i aplaudirao majstoru. Te godine osvojio je olimpijsko srebro u Tokiju, SSSR je poražen u finalu od SAD 59-73. Dao je 6 poena.

U međuvremenu, majka i sestra dobile su dozvolu za iseljenje i otišle u Kanadu, u Toronto. Armenak je ostao i odjednom od heroja postao sumnjiv, posebno kada je odbio da bude doušnik policije, KGB ili neke službe koja se bavila špijuniranjem. Njegova putovanja u inostranstvo su se proredila, vlast se bojala da će možda emigrirati. Kažu da je maršal Andrej Grečko, čuveni komandant sovjetske vojske i ministar odbrane, lično intervenisao da se Alačačanu dozvoli put u Madrid na meč sa Realom.

U sezoni 1968/69. Alačačan je seo na klupu CSKA i doveo ga do finala Kupa àmpiona, igranog u Barseloni protiv Real Madrida. Bila je to jedna od najboljih i najdužih utakmica u istoriji finala takmičenja. CSKA je pobedio 103-99 posle 2 produžetka, na kraju 40 minuta bilo je 81-81, posle dodatnih 5 semafor je pokazivao 93-93. Sergej Belov je igrao svih 50 minuta, ali junak meča bio je centar Vladimir Andrejev koji je dao 37 poena uz 9 skokova. Armenak Alačačan je tako postao jedan od trojice koji su bili prvaci Evrope kao igrači i kao treneri. Druga dvojica su Lolo Sains i Svetislav Pešić.

Alačačan je bio lojalni sovjetski građanin kome su vlasti 1974. dozvolile iseljenje u Kanadu. Otišao je kao osmostruki prvak SSSR i sedmostruki prvak Evrope, 4 puta kao igrač reprezentacije, 2 puta kao košarkaš CSKA i jednom kao trener armijskog kluba. Sa 44 godine počeo je novi život. Prvo je parkirao kola, a onda su mu dvojica jermenskoih emigranata ponudila bolji posao u trgovini dijamantima i zlatom. Postao je stručnjak za drago kamenje i kasnije otvorio sopstvenu firmu. Povremeno je trenirao mlade jeremenske emigrante, tek da ostane u kontaktu sa košarkom. Bio je veoma aktivan u jermenskom udruženju AGBU (Armenia General Beneviolent Union of Toronto).

U Moskvu je išao povremeno, u CSKA su ga primali onkako kako je zaslužio – kao nekadašnju zvezdu. Zadužio je klub, zadužio je sovjetsku košarku i oduševljavao sve one koji su ga gledali. Igrao je netipično za ondašnja sovjetska šablonska shvatanja, razbijao uhodane šeme, izmišljao akcije i poteze, improvizovao, kreirao i igrao iz zadovoljstva i na zadovoljstvo onih koji su ga gledali.

Photo: Printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar