Svjetsko prvenstvo za U19 reprezentacije je upravo počelo na Kritu, i mislim da Srbija ima dobru priliku da osvoji neku od medalja. Naravno, mora se doći do finalne faze prvo preko Francuza sa odličnim Kenijem Baptistom, pa preko domaćih Grka a i protiv Rusa, da bi se stiglo do finalne runde gdje bi se Srbija mogla sresti sa Amerikanacima.
A ako se taj projektovani susret sa Amerima desi, mislim da Srbija ove godine definitivno ima veoma dobre šanse za pobjedi ovu uvijek favorizovanu ekipu obzirom na ne baš impresivan američki tim ovog ljeta.
Mišljenja sam da su Ameri mogli poslati puno jaču ekipu na ovo takmičenje, i da bi se vrlo lako mogao ponoviti Novi Sad kad su Mačvan, Raduljica, Bobi i ekipa postali U19 svjetski prvaci protiv američkih košarkaša, pokazaće se kasnije nekoliko pravih NBA zvijezda, koji se na tom turniru nisu proslavili.
Ovakav optimizam baziram na sličnim karakteristikama ovogodišnjeg srpskog tima koji, barem mi se tako čini, ima komparativnu prevagu na niskom postu protiv mladih Amerikanaca, a nadam se i protiv ostalih ekipa, mada ću se zbog nedovoljno dobrog poznavanja ostalih usredotočiti samo na Amerikance.
U pripremnoj utakmici prije par dana sa Srbijom (92-88) Ameri su vodili cijelo vrijeme ali je završilo vrlo tijesno. To je bio dokaz da Ameri nisu nepobjedivi, mada se nadam da Bućan nije otvorio sve karte u toj utakmici. Srbija je poražena i od Grka koji dan prije, uz navodno izdašnu sudijsku podršku domaćem timu. Čini se da je najveći Bućanov problem, barem u ovih par utakmica, nedostatak “dubine”, jer samo 5 ili 6 igrača poentira.
Uzimajući u obzir da je stil američkog U19 kouča Brusa Vebera, nekad na Ilinoju a zadnjih 7 godina na Kanzas Stejtu, da igra prilično usporenu kontrolisanu košarku sporog “pace-a”, bez previše promjena pozicija i daleko od nekog run & gun stila, mislim da bi to moglo minimizirati fizičku nadmoć, barem što se brzine tiče, Afro-Amerikanaca nad našima. Naši bi uz kontrolu skoka, guranje lopte pod koš i pažnju u odbrani Petruševa, Pecarskog i kapitena Ilića da ne prave jeftine faule, ako do tog meča sa Amerima uopšte dođe, imali finu priliku da izdominiraju pod košem.
Balans u skoku Srbije sa skokom Amerikanaca u utakmici prije koji dan to najavljuje kao mogućnost, a to bi bilo skoro nemoguće da su Amerikanci poslali dominantnije visoke igrače rođene 2000. ili 2001. koje su imali na raspolaganju.
Ostaje nejasno zašto ih nisu pozvali.
Džejms Vajzmen, ili meni omiljeni srednjoškolac Vernon Keri koji će na jesen na vrhunske koledže, pa i Ajzeja Stjuart, su puno superiorniji igrači u odnosu na Džeremaju Robinson-Erla koji će, čini se, i kod Brusa Vebera biti starter. Erl nije ni sjenka svog oca, frika sa Kanzasa od prije 20 i kusur godina što se fizikalija tiče, nema duge ruke, neku posebnu igru leđima prema košu niti šut sa distance. Suprotstaviti se Petruševu bi mogao samo Trejvijan Vilijams, snažni centar sa Perdjua koji je završio brucošku sezonu igrajući kao rezerva dugajliji Holanđaninu Harmsu. Vilijams nije previše visok, ali je veoma jak i ima duge ruke, solidno se snalazio pod košem i pod pritiskom na NCAA turniru, i u dvije pripremne utakmice protiv Grčke i Srbije je bio ubjedljivo najbolji skakač svog tima.
Pod košm je i Redži Peri, krilni centar sa Misisipi Stejta koji je solidno skakao statistički gledano prošle sezone u NCAA, ali je daleko od nekakvog dominantnog igrača, pogotovo napadački.
Preko 210 cm visoki, ali fizički nejaki srednjoškolac Erik Mobli, koji je tek neki dan napunio 18 godina, bi mogao postati dobar igrač jednog dana. ESPN ga rangira u samom vrhu među srednjoškolcima, ali mislim da se neće naigrati protiv Petruševa ili Pecarskog koji su ako ništa trenirali s puno boljim igračima nego što su to radili Mobli ili Robinson-Erl. Petrušev sa dvojicom igrača prednje linije Gonzage koji su nedavno izabrani u prvoj rundi NBA drafta, i još jednim koji će u NBA sljedeće godine, a Pecarski sa namazanim seniorima kao što je Novica u Partizanu.
Robinson-Erla sam gledao nekoliko puta uživo, zadnji put nedavno protiv Balše Koprivice u Kvinsu na nacionalnom turniru najboljih srednjih škola, i nisam bio previše impresioniran njegovom igrom. Nije nadigrao Balšu ni u jednom segmentu igre, i nije mi jasno ko ga gura u reprezentativne selekcije. On je jedini igrač-povratnik i reprezentaciju iz njihovog U18 tima koji je prošlo ljeto u Kanadi nadmoćno osvojio titulu FIBA Amerike, i jedini koji je igrao u McDonald’s utakmici i na Hoop Samitu ove godine među selektiranim američkim igračima. U timu koji je trijumfovao na U18 prvenstvu prošle godine nosioci su bili plej Koul Entoni, koji će na Nort Kerolajnu, i bek Kuentin Grajms koji je odigrao prvu godinu na univerzitetu Kanzas i upravo prelazi na Univerzitet u Hjustonu. Iz nekog razloga njih dvojice nema u U19 timu ove godine, a bekovi za koje se odlučio izborni komitet na čelu sa Metom Pejnterom, inače trenerom Pardjua, je blago rečeno – nejasan. Pejnter, Miler, Benet, Kuli, sve odreda priznati NCAA treneri su odlučili eksperimentisati sa bezpozicionim konceptom modernim u NBA i izabrali u trening kampu u Kolorado Springsu 17-godišnjake Kejda Kaninghema i Džejlena Grina da vode ekipu, nauštrb puno izvikanijih Ajzaka Okora ili Džastina Mora koji su vraćeni kući sa priprema. Prave hajskul zvijezde Entoni Edvards i Tajris Meksi nisu bili pozvani ni na širi spisak, a važe za najbolje bekove u zemlji u ovim godištima.
U timu je umjesto njih plej Alabame Kajra Luis, koji je dobio veliku minutažu u svojoj prvoj sezoni na ovom univerzitetu ali nije elitni plej razigravač, i imao je veoma loš odnos asistencija prema izgubljenim loptama u prvoj sezoni u Taskalusi. Još jedan plej, Tajris Halibarton sa Ajova Stejta, i svestrani bek Likekele sa Oklahoma Stejta, bi mogli igrati važnu ulogu među bekovima kakvim-takvim iskustvom jer je kombo bek Sags isto još uvijek “zelen”, a ništa iskusniji nisu ni swingmeni, srednjoškolci Zair Vilijams i Skoti Barns, koji su takođe još uvijek 17-godišnjaci.
Čini se da su prilikom selekcije Amerikanci pretpostavili karakter igrača suhom kvalitetu. Na sajtu njihove krovne košarkaške organizacije može se pročitati familijarna istorija nekolicine izabranika gdje se navodi da su im očevi, majke ili djedovi bili pripadnici američke vojske. Da li to znači da su izabrani momci veće patriote od kvalitetnijih igrača u toj generaciji koji nisu ni pozvani u trening kamp, a koji će gotovo sigurno za godinu ili dvije postati NBA milioneri?
Dok su u reprezentaciji Srbije svi igrači 2000. godište, u američkom timu je njih šest 2001, a jedan od njih, Džejlen Grin, je rođen 2002. On već ima dvije zlatne medalje s reprezentacijom u mlađim kategorijama, baš kao i Skoti Barns.
Uskoro će se na Prvenstvu vidjeti da li su ova dva 17-godišnjaka, zajedno sa Kejdom Kaninghemom, stvarno toliko dobri da iznesu teret ovog takmičenja. Iako je Eron Gordon na U19 svjetskom 2013.godine bio MVP kad mu je još uvijek bio 17 godina, ne dešava se često da dosta mlađi srednjoškolski igrači budu nosioci igre u U19 američkim ekipama, i to pored igrača koji imaju godinu koledž košarke iza sebe. A to bi mogao da bude slučaj u ovogodišnjoj američkoj U19 reprezentaciji.
A ja se nadam da ću biti u pravu što se prognoze tiče, i da bi se 2007. godina mogla ponoviti.
Photo: FIBA
1 komentar
Majstore ako odigraju kao sto su protiv Portorika, USA ce da ih razbije 30 razlike.