Od reprezentacije se oprostila 2016. godine. I to na impresivan način. Iza sebe je ostavila upravo osvojenu bronzu na Olimpijskim igrama u Riju, pre toga zlato iz Budimpešte 2015. O nacionalnim šampionatima i kupovima sa Hemofarmom i Partizanom da i ne govorimo. Bila je sjajna. Bila je važan šraf u mašineriji Marine Maljković. Bila je džoker koji je uvek donosio prevagu kada je u igri. Telo se zamorilo, mozak još više od svih tih višegodišnjih napora i stresova, i otišla je.
A onda se iznenada ove godine vratila. Prilično tiho, bez pompe. Radila je, trenirala i, kao već iskusna, spremala se da pomogne timu na Evropskom prvenstvu. Prvu utakmicu protiv Belorusije nije dobro odigrala. Kao i većina ostalih. A onda je protiv Rusije ekspoldirala. I podsetila sve ljubitelje košarke kako je i na koji način igrala.
Pisac ovih redova joj je posle te prve, loše utakmice, svakako dobronamerno, ali možda nespretno, zamerio zašto se plaši da šutira kada je sama. Zašto ne prodire do koša kada može. Jer ima sve, i pregled igre, i prodor i šut. „Ja se nikad ne plašim. Nekada je bolji dan, nekada lošiji pa ne ide, ali se ne plašim“ – odsečno je odgovorila. I protiv Rusije je pokazala da je baš tako.
Dajana Butulija, bek reprezentacije Srbije:
– Ponosna sam na igru cele ekipe, naravno i na svoju protiv Rusije, ali znam koliko smo radile i koliko dajemo sebe svakog dana. Ona prva utakmica nije pravo stanje stvari, ali zato i jesam ponosna što smo tako brzo uspele da se trgnemo i da na toj utakmici pokažemo svoje pravo lice. Što se tiče povratka, javna je tajna da ja ne bih igrala da se Marina nije vratila. Srećna sam i zbog nje jer sarađujemo još od moje 17. godine. Drago mi je da i njoj mogu da vratim to poverenje koje mi je opet ukazala.

Kada ste se 2016. emotivno oprostili od nacionalnog dresa, objasnili ste koliki je umor i zasićenje nastalo?
– Meni je i u tom trenutku veći problem bio psihički zamor od fizičkog. Telo mi je i tada i sada dobro, i znala sam da još mogu da igram, ali jednostavno, glava mi je bila umorna od košarke. I sada sam želela da se sezona što pre završi, da dodjem da još jednom zaigram za reprezentaciju, dam svoj maksimum pa ćemo za dalje videti.
Kada ste tačno osetili da želite ponovo da igrate za reprezentaciju?
– Onda kada me je selektorka pozvala, i kada sam videla svoje ime na spisku. Nijednog sekunda nisam razmišljala. Marina se vratila i mislim da bi mi čak bilo izuzetno krivo da ne igram sad u svojoj zemlji, za Srbiju i za Marinu.
Oprostili ste se uz sjajne medalje. Da li to može da se ponovi?
– U tom trenutku sam mislila da ne može bolje od toga, i da je to i dovoljno. Ali, sad razmišljam opet o uspesima, i mislim da ovaj tim, ova zemlja, može još dosta toga da osvoji.
Kakvu ste reprezentaciju zatekli u odnosu na onu od koje ste se oprostili?
– Kostur tima je tu i dalje, ali imamo nekoliko mladih, jako talentovanih igračica, Crvendakić, na primer, tako da dosta očekujem od njih. Ali, odavno mi radimo zajedno i niko mi nije sad nešto posebno nov.
U međuvremenu ste diplomirali. Sad ste i profesor?
– Konačno da i ja da završim fakultet! Profesor sam sporta i košarkaški trener sa crvenom licencom. Jednog dana, možda i ja zamenim Marinu – kroz osmeh će Dajana.
Tema vam je bila, ako se ne varam, „Slobodna bacanja u seniorskoj košarci“. Kakvi ste u slobodnim bacnjima u praksi?
– Bila sam odlična – sve dok nisam napisla taj diplomski! Kada sam napisala jedno 100 strana o prostim, slobodnim bacanjima, i kada sam počela sve to da sagledavam iz drugog ugla, više nisam tako dobra. Ove sezone mi je nikad gori procenat slobodnih bacanja.
Ako budete trener, da li će te biti strogi?
– Pravedna, bolje je reći. Stroga, ali pravedna. Učila sam od najboljih. Jesam malo stroga, zato što znam dobro koliko sam sebe davala ovom sportu, koliko sam se odricala, pa ne mogu da gledam lenju decu i nefokusiranu na ono što žele u životu.
I opet pominjemo tu Arenu, Beograd, navijače?
– Da, naravno. Ali, ja zaista sad razmišljam samo o utakmici sa Belgijom. Kada to završimo onda ćemo o Areni. Ljudi u Srbiji prepoznaju tek kada nešto više uradiš, kada prođeš grupu, kada se približiš finalu. Onda raste intersovanje, onda se pune hale, onda su svi tu.
Vama lično bi jedna tako puna Arena bila satisfakcija za ono što ste propustili pun Pionir svojevremeno?
– To je tako, čovek ne može ništa u životu da planira i da bude siguran. Ja sam se baš dan pre toga operisala od upale slepog creva, i utakmicu sam gledala iz bolnice, umesto da sam igrala u punom Pioniru.
Dobro, možda ćete sad igrati u punoj Areni?
– Daće bog. Ako zaslužimo. A mislim da ćemo zaslužiti, i da ćemo je napuniti.
(Iz Zrenjanina za Koš magazin Božidar Manojlović)
Photo: FIBA