Početna BLOGVlada Stanković: Povratak Varajine medalje

Vlada Stanković: Povratak Varajine medalje

od Vladimir Stanković
45 pregleda

Ispratismo u petak Žarka Varajića. Da zna, bio bi zadovoljan što je (i) svojim odlaskom dao doprinos ljudskom prijateljstvu, neraskidivom drugarstvu koje valjda samo sport može da iskuje. Na komemoraciji u Skupštini grada i sahrani u Aleji zaslužnih građana videli smo „drim tim“ bivše Jugoslavije. Željko Jerkov je došao iz Splita, Blagoja Georgijevski iz Skoplja, Boro Vučević iz Bara, Bogdan Tanjević iz Trsta, Svetislav Pešić iz Barselone… Bili su i Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Dražen Dalipagić, Dragiša Vučinić, Duško Kerkez, Branko Kovačević, Blažo Stojanović, Žarko Zečević, Dejan Bodiroga, Predrag Danilović, Dejan Tomašević, Boža Maljković, Vasil Tupurkovski… Nekoga sam, u gzužvi, prevideo ali ovo i nije priča o onima koji su došli da odaju poštu velikanu naše košarke.

Iako je u Beogradu bio cenjen i voljen, Žarko Varajić je, u neku ruku, bio izbeglica. Po rođenju Crnogorac iz Nikšića, po sportskoj afirmaciji Bosanac, kada su počela ona ružna vremena nije mogao da ostane u Sarajevu. Ostavio je sve i i došao u Beograd…Među stvarima koje je ostavio u Sarajevu bilo je 56 medalja koje je sa klubom i reprezentacijom osvojio tokom sjajne igračke karijere.

Ovo je priča o povratku u njegove ruke samo jedne od tih silnih medalja. Nije izvorno moja, mislim da sam je svojevremeno našao u „Blicu“ i objavio u špansmkom političkom dnevniku „La Vanguardia“ 4. marta 2013.. Kolege iz „Blica“ su mi ustupile i sliku tako da je priča bila kompletna i izazvala je priličnu pažnju…

Sve je počelo ratne 1992. Dečak Davor Vasiljević imao je samo 8 godina. Živeo je u Sarajevu, na Grbavici, sa dedom i babom jer mu je otac bio mobilisan a majka u bolnici. Deda mu je bio kolekcionar starina, imao je zbriku vrednih antikviteta. Jednog dana u stanu se pojavio vojnik, očito dobro obavešten o hobiju Davorovog dede, i ponudio na prodaju jednu medalju. Deda je odmah video da nije bila obična, bila je sa Olimpijskih igara u Montrealu 1976. Deda je pitao „otkud medalja“, a vojnik je, bez mrvice srama, rekao:

– Iz stana Žarka Varajića…

Deda je kupio medalju… Posle 4 meseca pakla u Sarajevu, mali Davor i baka uspevaju da izđaju iz grada. Krenuli su ka Srbiji. Deda je ostao, ali je na rastanku sa unukom rekao:

– Ponesi ovu medalju i ako budeš mogao vrati je jednog dana Žarku Varajiću…

Davor je sa bakom živeo u Krčedinu, u drvenoj baraci. Bilo je to tužno detinjstvo, lišeno mnogih dečijih radosti. Postalo je još tužnije kada baka više nije mogla da brine o unuku. Poslala ga je u dom za decu bez roditelja u Sremskoj Mitrovici. Među ono malo stvari koje je Davor imao i mogao da ponese bila je i ona Varajićeva medalja koju mu je deda ostvio, uz amanet da je vrati vlasniku…

Davor je odrastao, našao posao u Novom Sadu, najgori deo njegovog mladog života bio je za njim. Ostalo je da nađe Žarka Varajića i vrati mu medalju. Mučio se dok je došao do njegovog telefona jer niko nije hteo da mu da Žarkov broj… Kada je konačno uspostavljena veza, Varajić nije mogao da veruje u priču koju je čuo.

– Nisam mogao da verujem, zaista… Priča je bila neverovatna, ali kada smo se sreli u redakciji „Blica“, i kada mi je Davor predao medalju, bio sam veoma uzbuđen, bio je to jedan od najemotivinijih trenutaka u mom životu. Bio sam se pomirio da ništa od trofeja i medalja više nikada neću videti, a onda stigne poziv koji mi vrati veru u ljude – pričao je tada Žarko Varajić.

Ne znam da li je Davor Vasiljević bio među onima koji su došli da isprate Varaju, ali i ako nije učinio je svojim gestom nešto što je usrećilo  Žarka Varajića. Možda je sa ovog na onaj svet otišao u mislima sa jedinom medaljom koja mu je vraćena  zahvaljujući časnom gestu jednog mladog čoveka, Davora Vasiljevića.

Photo:

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar