Početna BLOGPrele: Malteraši

Prele: Malteraši

od Zoran Prelevic Prele
12 pregleda

U svoje vreme Vladislav Bogićević, fudbaler Crvene zvezde i reprezentacije, prilikom dolaska na trening je pozdravljao svoje saigrače rečima: “Zdravo, Džajo majstore i ostali trkači.” Dragan Džajić – Džaja je bio godinama najbolje levo krilo i jedan od najboljih fudbalera sveta. Svi uspesi fudbalske reprezentacije i Crvene zvezde su bili vezani za njega.

Kakve veze to ima sa košarkom i malterašima? Moj drugar Ćuza me je pitao pre neki dan – šta će da bude na ovom prvenstvu malteraša? Objasnio mi je da se u svakom dobrom timu zna ko drži visak, a ko meša malter. Majstor drži visak, a fizikalac meša malter. I, kaže dalje Ćuza, da su povređeni  Miloš Teodosić I Aleksej Šved. Za Amerikance će igrati neki što nisu žurili na voz. Nema Kevina Duranta, Lebrona z da ne nabrajam dalje. Takva je situacija u skoro svim timovima učesnicima Svetskog prvenstva.

U pravu je Ćuza, a na nama je da navijamo i želimo da reprezentacija Srbije pobedi svaku utakmicu i postane prvak sveta. Biće jako teško, ali našoj reprezentaciji pružamo apsolutnu podršku. Gledao sam pripremne utakmice i primetio da ekipa Srbije preuzima u odbrani (switching defence). To smo apsolvirali 1991. godine. Videli smo video traku Boba Klopenburga “SOS defence”. Odbranu preuzimanjem odlično igra Fenerbahče. Uvek u neizvesnoj završnici trener Obradović stavlja visoke, brze i pametne košarkaše koji na svakoj blokadi preuzimaju.

Sudeći po sastavu reprezentacije Srbije, stručni štab je imao zamisao da dobro uvežbaju preuzimanje. Zbog toga je najniži igrač plejmejker Vasa Micić visok 196 cm. Za takav način odbrane i kontranapade idealni bi bili Kalinić i Nedović. Posebno bi pomogao atleta Kalinić (202cm), koji godinama kod trenera Obradovića igra switching defence. Sve bi izgledalo odlično da se nisu povredili Teodosić i Milosavljević. I dalje je ovaj sastav (roster – što bi rekli “stručnjaci”) odličan, ali postoji bojazan od “preterane visine”.

U svoje vreme je u Zadru igrao Stojko Vranković visok 217 cm. Kasnije je otišao u NBA ligu. Uvek kada smo igrali protiv Zadra naš trener Dušan Ivković je govorio da se Vranković jako loše brani od centra koji igra licem prema košu, šutira i prodire. Od našeg centra je zahtevao da ne igra leđima prema košu, nego samo licem. U vreme kada je Vranković igrao u paru sa NBA zvezdom Dominikom Vilkinsom za grčki Panatinaikos trener im je bio Božidar Maljković. U odbrani su igrali uvek zonu, jer Vranković nije mogao da čuva nikoga ko igra licem prema košu. A tih godina su još uvek postojali centri koji su mogli da igraju licem prema košu i šutiraju i prodiru, za razliku od ovih današnjih istetoviranih, nabildovanih  sa zlatnim kajlama.

Kako se Panatinaikos branio zonskom odbranom? Svaki  put kada bi protivničko krilo (3) polazilo sa jedne strane na drugu igrač [4] Panatinaikosa ga je po principu individualne odbrane pratio na drugu stranu, tako da je pokušaj “opterečenja zone” propadao, a najviši igrač u zoni Vranković je ostajao ispod koša. Na Maljkovićevu sreću treneri vrhunskih evropskih timova protiv kojih je igrao Panatinaikos nisu znali da napadnu zonsku odbranu gde je u sredini izuzetno visok ( 217 cm) i ne baš mnogo brz igrač. Takav napad je sedamdesetih godina prošlog veka pokazao genijalni Din Smit sa svojim timom Univerziteta Severna Karolina.

Na slici su u zonskoj odbrani igrači označeni brojevima u kvadratičima. Zaokružen je plejmejker napadača (1), što znači da ima loptu. Kada napadač 3 kreće na drugu stranu da “optereti zonu” plej dribla u levo i dodaje brz pas visokom postu (4), koji iskače spolja i prosledjuje pas beku (2). Niski post u napadu (5) pravi leđni blok na igraču [4], da ne bi mogao da prati krilo (3) na drugu stranu. Na beka (2) koji je primio loptu izlazi iz zone igrač [3]. Sada u punom trku dolazi krilo (3) koga mora da isprati [5]. Ako ga centar iz zone [5] ne isprati, krilo (3) je otvoreno za šut. Ne treba reći da je krilni igrač (3) najbolji šuter. Čak i u slučaju promašaja ispod koša ostaje centar napadača (212 cm) protiv krila iz odbrane (205 cm) – mismeč situacija.

U vreme kada je Arvidas Sabonis igrao za Litvaniju suština igre u napadu naše reprezentacije je  bila da igrač koga čuva Sabonis napravi blok spolja Daniloviću ili Saletu Đorđeviću. Sabonis se slabo branio od toga, a mnogo je visok da preuzme.

A sada da se vratimo na sastav reprezentacije Srbije. Tu su tri izuzetno dobra visoka igrača, koji su NBA nivo – Marjanović, Milutinov i Raduljica. Oni su profil igrača kao Stojan Vranković. Uvek kada protivnički centar igra licem prema košu i zna da šutne, čak i trojku, i da raširi odbranu i prodre, reprezentacija Srbije ima veliki problem. Sa druge strane, u napadu saigrači ne znaju da dodaju centrima u pravom momentu na pravo mesto, pa ovi gorostasi nisu baš efikasni. U ovom sastavu, pošto nema Teodosića, jedino Jokić zna da  doda loptu centru, i ponekad Bogdanović.

Duboko verujem u našu reprezentaciju i stručni stab. Desile su se neželjene povrede i treba nastaviti hrabro dalje. Znati svoje vrline i mane. Na sreću u drugim reprezentacijama je mnogo malteraša, a nema majstora ili umetnika. Dugogodišnja kolonizacija svetske košarke od strane polovnih nabildovanih istetoviranih američkih košarkaša sa zlatnim kajlama ostavila je traga. Nema igrača poput Arvidasa Sabonisa, Dirka Novickog, Paua Gasola, Jasikevičijusa, Tonija Parkera, Yao Minga ili Argentinaca Noćionija, Skole, Đinobilija….

“Proizvodnji” malteraša značajno doprinosi i prisustvo mladih stranih državljana koji igraju u Srbiji za timove ispod 16 i ispod 18 godina, i uzimaju mesta našim talentovanim klincima. Sa svoje strane treneri mlađih kategorija širom sveta, pa i kod nas, igraju pick&roll napad tako da malo viši klinci samo prave blokove i “rolaju” prema košu, dok niski igrači (“tranzistori”)  drve loptu. Zbog toga nema novih mladih lidera, budućih velikih košarkaša, a posebno nema onih visokih. Svuda izrastaju mladi malteraši, dok su košarkaški kolonizatori, nabildovani istetovirani Amerikanci, lideri i sve im je dozvoljeno. Dolaze, pa odlaze, da bi se opet vratili, a navijači im organizuju dočeke i poklanjaju šalove. I publika u velikom broju dolazi na utakmice da gleda, a koga – nemamo pojma. Organizuju se razne lige. Što je najvažnije – okreču se pare, koje dele menadzeri i klupske uprave, a košarkaši nemaju vremena za kvalitetan odmor. I onda se stručna i nestručna javnost iznenadi povredom ukrštenih ligamenata.

Photo: YouTube, privatni album

Možda će vas interesovati

2 komentari

Milan Grabovac August 25, 2019 - 22:15

Pozdrav Prele,
sve se slažem s ovim što si napisao. Gazde imaju para pa neka odriješe kesu i imaju “roster” – sastav od 16-20 igrača. Tako bi najbolji igrači mogli da se odmore i ne igraju baš svaku utakmicu na tri kolosjeka + obaveze za reprezentaciju. Ali njima nikad dosta para. Znam za slučaj poznate odbojkašice Barbare Jelić, kojoj je otac, isto odbojkaš, pomno dozirao broj utakmica i poptrebne pauze kako bi se tijelo moglo odmoriti. Pratim tvoju kolumnu. Ove s tetovažama ne mogu smisliti. Toliko za sada. Drži se majstore!

Odgovori
zoran August 26, 2019 - 16:14

hehe ima jedan problem,ovi takozvani malterasi bi razbucali te nekadasnje majstore ko dete zvecku ,zal za mladost sve je nekad bilo bolje ,a to sto su koledz ekipe pobedjivale te majstore nikoim nista, a jedna jadna Mega gde nema ni talenta ni u meca dve godine zaredom pobedjuje finalistu NCAA lige
i molim malo vise obkektivnosti u daljim tekstovima ,Hvala.

Odgovori

Ostavite komentar