Za naslov sam iskoristio knjigu profesora Mila Lompara koja govori o negiranju svega našeg od strane naših ljudi. Došlo je vreme da i u košarci kažemo da ništa naše ne valja. Ni igrači, ni treneri.
Praveći TIMOVE za tekuću sezonu Partizan i Crvena zvezda su naglašavali da moraju popuniti roster (ova reč se sve više koristi, a sve manje reči tim, ili ekipa, iako ove dve reči označavaju zajedništvo) stranim igračima zato što nema dovoljno dobrih domaćih igrača da iznesu pritisak takmičenja koja ih čekaju. Da li je to baš tako? Prisetite se 2010. godine i tima Partizana. Da li su domaći igrači iz te ekipe bili dovoljno dobri za Evroligu? Da li bi vi rekli pre sezone da oni mogu do F4? Da vas podsetim: Stefan Sinovec, Dušan Kecman, Strahinja Milošević, Aleksandar Rašić,Vladimir Lučić,Sava Lešić,Aleksandar Mitrović,Petar Božić,Branislav Djekić,Slavko Vraneš. Uz njih četiri stranca, jedan našeg porekla i jedan koji govori srpski.
Niko od ovih nabrojanih domaćih igrača van Partizana nije imao ozbiljnu evroligašku, Evrokup, pa čak ni reprezentativnu karijeru. Izuzetak je Lučić koji te F4 sezone nije ni igrao, na momente Rašić i Kecman. Ali ovi pomenuti igrači su bili TIM koji je igrao polufinale Evrolige, i izgubio u produžetku. I svi su oni igrali svoju najbolju košarku u Partizanu. Ako su ovi igrači igrali Fajnal for onda sigurno mogu i ovi srpski igrači što se šetkaju na relaciji Zvezda-FMP (navodim ih kao primer jer su aktuelni predstavnici Srbije u Evroligi) da budu značajan činilac evroligaških utakmica. Možda ne odmah u prvim utakmicama, možda bi bilo i razočaranja, možda ne bi bilo glamura nekih bivših NBA igrača, ali postoji izreka da se velike stvari pripremaju u tišini.
Zašto je ovoliko stranih igrača prisutno u naša dva najveća kluba? Naravno, zato što je tako lakše. Oduvek je bilo jednostavnije kupiti gotov proizvod. A taj gotov proizvod je surovi profesionalac, igra koliko ga platiš, neretko i manje, a i skoro uvek mu je važnije gde će biti sledeće sezone nego gde je trenutno. Zbog toga mu je i važno kakva mu je statistika. Čast izuzecima kojih na sreću ima.
Ono teže je selektirati talente, raditi na njihovom usavršavanju,imati strpljenja, čekati da se razviju i onda ubirati plodove rada. Priznajem kao trener da nije lako sa igračima svakog jutra i večeri iznova i iznova ponavljati sitne detalje vezane za tehniku, i gledati kako istu vežbu ponavljaju stotine puta . Kroz ovo i trener vežba upornost i koncentraciju,ne samo igrač.
Mišljenja sam da je naša košarka krenula nizbrdo kad je trenerima trenerska tabla i crtanje po njoj postalo važnije od košarkaškog stava u odbrani i napadu. Legendarnom treneru Džonu Vudenu je postavljeno pitanje zašto njegov tim ima problema protiv zonskog presinga sa udvajanjem. Odgovorio je da je tražio grešku, analizirao rasporede, napade na zonske presinge i zaključio da to nije problem, nego njegovi igrači ne znaju da pivotiraju.
Da se vratimo domaćim igračima. Ako bi se organizovala utakmica izmedju stranih igrača koji igraju u Zvezdi i Partizanu protiv domaćih koji takodje igraju u ova dva kluba, da li ste spremni da se kladite da bi stranci pobedili? Onda pogledajte FMP ove sezone. Lagano može da se nosi sa Partizanom i Crvenom zvezdom iako imaju samo dva stranca u ROSTERU. Kod njih nema gotovog proizvoda, a ravnopravni su najvećim klubovima. I još da imaju navijače i jak domaći teren ja bih bio spreman da kažem i više nego ravnopravni.
Nažalost, ne završava se priča na tome da nema dobrih domaćih igrača već da smo, kako kažu, i sa trenerima u deficitu. Možda i jesmo jer najmanje stotinu naših trenera radi u inostranstvu, što sa mladjim kategorijama, što sa seniorima. Ja pitam zašto ne rade u Srbiji? Možda smo isto u nedostatku sa košarkaškim funkcionerima koji znaju da selektiraju trenera, daju mu vreme i podršku. I obezbede stabilnost klubovima.
Kako je igračima potrebno vreme, tako je i trenerima potrebno vreme da se razviju i da sazru u svom poslu. I tu dolazimo, po meni, do glavnog problema naše košarke. Nekada je kod nas trener bio sa velikim T, sada je trener obična krpa kojom se briše pod košarkaških dvorana. Smenjiv, nezaštićen u ovom trenutku on je kraj košarkaskog lanca ishrane. Ima i do nas trenera, spremni su treneri na kompromise, servilni zarad očuvanja posla, spremni da im drugi prave timove i vode utakmice a nespremni da se usavršavaju. Boža Maljković je na jednom predavanju rekao da su dve stvari važne za trenere: da košarku znaju bolje od svojih igrača, i da sve moraju reći u lice. Do nas trenera je da se usavršavamo i da imamo dostojanstvo.
I da se još jednom vratim na odnos domaćih i stranih igrača. Evropske ekipe uglavnom rešavaju poziciju plejmejkera američkim igračem, čak i reprezentacije. Sa američkim plejmejkerom dobijate nekoga ko bolje barata loptom (kažu treneri BETTER BALLHANDLING), možda je i bolji u igri 1:1. Ono bitnije je da je košarka 1:1 u okviru igre 5:5. Ipak, sve najbolje evroligaške ekipe imaju dominantne FIBA plejmejkere. Ekipe koje osvajaju Evroligu uglavnom imaju evropske plejmejkere. Izuzeci samo potvrdjuju pravilo.
Na dan 9.12.2019 lista najboljih dodavača ( broj asistencija) u Evroligi izgledala je ovako:
Kalates
Micić
Kampaco
Slukas
Rodrigez
Renfro
Hermanson
Dilejni
Šved
Džejms
Jednostavno, evropski plejmejkeri prave bolju igru ekipe, američki prave bolje situacije za sebe. Istina je verovatno negde izmedju,u saradnji ove dve opcije. Igrač koji ekipu pravi boljom i igrač koji može da “izmisli” koš. Kao nedavno Kalates i Tajris Rajs protiv Olimpijakosa.
(Vladan Glavinić je košarkaški trener)
Photo: ABA