Početna BLOGTibor Sekulić: Iskustvo prstena

Tibor Sekulić: Iskustvo prstena

od Tibor Sekulić
12 pregleda

Evo nas u prvih nekoliko dana NBA sezone 20/21, godine po mnogo čemu za zaborav usled pandemije koja ne posustaje, i u prvih nekoliko dana s peterostruko više problema s zarazom nego tokom zadnjeg ljeta. No, karavana se nastavlja, a ja ću napisati koju o možebitnom X faktoru za osvajanje prstena kao što su, na primjer, talenat, kemija u ekipi, voljni moment… No, po mom mišljenju, i element koji se često previdi, a to  je iskustvo osvajanja prstena u prošlosti. Sam taj osjećaj osvajanja prstena, složit ćemo se, pomaže u opuštanju i, naravno, stapanju s onim gore navedenim elementima. Na taj način povećava mogućnost osvajanja novog prstena. Napravit ću malu analizu igrača s iskustvom osvajanja NBA prstena u prošloljetnim konferencijskim finalima.

Denver je bio iznimka koja potvrdjuje pravilo. Imali su iskusnog Millsappa, u ovoj fazi karijere više obrambenu vedetu nego napadačku. Imali su Jokica, apsolutni NBA vrh, ne na poziciji centra, vec gledajuci sve pozicije. K tome, imali su inspiriranog igrača, genija u nastajanju, Murraya. Ta  momčad, izuzev spomenutog Millsappa, realno, bez iskustva i s igračima koji ovoj dvojici pomažu u debelo epizodnim ulogama, ta momcad je bila nadomak NBA finala isključivo talentom, voljom i genijalnošću Jokića i Murraya, uz poneku epizodu. Dva svemirca su mogla biti dovoljna za titulu ali, iskreno, bio je to najnerealniji scenarij ovog produljenog ljeta u NBA.

Celticsi, pak, svoje genijalce nisu rasporedili na dva, već na više imena. Doveli su iskusnog Walkera i uglavnom je bio dobar vodja. Tatum je glavni ubojica u napadu, Brown je odmah uz njega, Smart im svima čuva ledja svojom odličnom obranom i voljom za igru. No, uz tri ili četiri solidna imena, uz ove navedene u rosteru, bez obzira na širu klupu od Denvera, kao i majstori iz Colorada, i Kelti svoj put završiše u konferencijskom finalu. Razlog? Po meni, nedostatak igrača s iskustvom osvajanja prstena.

Miami ima takve igrače. Haslema, samo moralnu podršku zadnjeg produženog ljeta, a la Parish u Bullsima 1997. godine, no svejedno, nezanemariva stvar. Da Haslemu bude lakše u ulozi produžene ruke Spoelstre na terenu, tokom prošle sezone je doveden Andre Igoudala, igrač tri koplja bolji od Haslema, u rangu spomenutog Parisha, vjerojatno i bolji. On nije bio moralna podrška već je igrao ulogu Kukoča u spomenutim Bullsima 90-ih, vodje klupe, šestog igrača momčadi. Naravno, najbolji je bio Dragić koji stari kao najbolje vino, uz radilicu u oba pravca Crowdera i pet razina napredovalog Adebaya. Ne treba zanemariti ni najborbeniju zvijezdu NBA lige Butlera, kao ni izvanserijske šutere i mlade borce, Robinsona i Herroa. Bilo je tu još par epizodnih igrača, na trenutke s vrlo bitnim rolama, i možemo reći da je Miami bio najbalansiranija momčad u spoju mladosti, talenta i iskustva. Pa zašto onda nije došao do titule?

Razlog leži u dva prezimena – James i Davis. No, prvo, Rondo je kralj magije kakvog svijet nije vidio od vremena Celticsa s kraja prvog desetljeća ovog stoljeća. Taj talent nije nikad izgubio, za razliku od strpljenja i manjka discipline. Prvo je pokazivao rijetko, drugo – redovito. No, ove godine njegove manjkavosti su se izgubile i njegova magija je zasjenila i briljanciju Mitchella, Murraya i Herroa u tom playoffu. Green je pomagao u obrani, zabijao povremene trice i došao do još jedne titule u karijeri, koja podsjeća na onu Horryja. Howard je otišao korak dalje nego 2009. godine, s briljatnim epizodama u oba pravca, a McGee i Cook su uglavnom služili kao kotačići u rotaciji, kao neki nebitni igrači u Celticsima prije 50 godina, koji su sretno završili s boljima od sebe u šampionskoj ekipi. Caldwell-Pope je na trenutke bio briljantan, posebno u napadu, Kuzma je stidljivo pokazivao svoj talent, Bradley je bio solidan prije igre skrivača od floridskog balona.

No, onaj koji je pokazao da je najbolji centar na svijetu, makar je nominalno teško krilo, je Anthony Davis, do NBA finala glavni playoff igrač Lakersa ovog kasnog ljeta. Ali, James s finalom iz snova konačno je igrao basket svog života u sezoni svog života, sličeći Magicu kao nitko nakon umirovljena michiganskog genija. Zato su Lakersi uzeli titulu 2020. godine, na nevidjenoj igri, inspiraciji, motivaciji i radnoj etici genija ove igre LeBrona Jamesa.

Je li zbog toga James blizu Jordana? Realno, ponavljam, više sliči Magicu Johnsonu, a ni taj čudotvorac iz osamdesetih nije ravan najvećem velikanu ove igre, Jordanu. Da zaključim, iskustvo prstena (da skratim frazu) donosi rezultat i pridonosi računici u faktoru X za osvajanje NBA titule.

Lakersi su imali Jamesa, Ronda, Greena, McGeea i Cooka, svakog od njih s iskustvom osvajanja NBA prstena, i pritom, većeg ili manjeg pomaganja Davisu, Howardu, Kuzmi, Popeu, Carusu i nekim slabijim igračima u rosteru. U manjoj mjeri u Miamiju su to bili Haslem i Igoudala, a u Celticsima i Denveru, na njihovu žalost, to iskustvo na terenu nitko nije mogao prenositi. Karte su se donekle drukčije kadrovski raspodijelile u ovoj, po meni, dramom još bogatijoj sezoni 2020/21 (primarno zbog neobuzdane pandemije). No, nadajmo se boljim vijestima u nadolazećoj godini, primarno zdravstveno boljim, a ostalo će već doći. Što to ima doći na svakom pojedinom NBA parketu i općenito u svijetu, ostaje nam vidjeti i nadati se najboljemu. Ugodne vam blagdane svima na Balkanu i dokle god doseg Koš magazina, uz pomoć naših ljudi stiže, gdje god da jeste, budite zdravi, ostajte dobro, do neke nove zgode iduće godine.

Photo: NBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar