Deset godina sam trenirao košarku, od 1954. do 1964. Korake sam naučio kod Ace Nikolića u DIF-u (semestar Škole košarke). Kao junior u KK Radnički za pet godina kod Bore Cenića postao sam dobar košarkaš (1958. osvojili smo drugo mesto na juniorskom Prventstvu Jugoslavije). Narednih pet godina u seniorskom timu trenirao sam kod Ranka Žeravice (sa tadašnjim reprezentativcem Necom Đurićem i budućim Dragoslavom Ražnatovićem, mojim saigračem iz juniora, uz Sakija Prelevića, Pivu Ivkovića, Batu Đorđevića i ostale prvoligaške košarkaše. A 1973. postao sam košarkaški trener.
Deset poslednjih godina intenzivno pratim treninge i utakmice pionira, kadeta odnosno “malih” košarkaša. Slobodan sam da vam opišem moje utiske pa i savete o radu, bez želje da ikoga povredim kao čoveka, roditelja ili trenera.
***
Žal za neosvojenim prvim, drugim ili trećim mestom na takmičenju bilo juniorskih ili seniorskih ekipa je nezaboravan trenutak kod svakog učesnika ne samo do kraja karijere, već do kraja života. Najsvežiji primeri su četvrto mesta košarkašica na limpijskim igrama, mlade reprezentacije košarkaša do 20 godina starosti na Svetskom prvenstvu i treće mesto basketaša 3×3 takođe na Olimpijskim igrama.
Dva su osnovna razloga: izgubili su jer su protivnici pogađali trojke i dvojke, i igrali čvrstu odbranu, posebno uspešno presing odbranu. A to je osnov današnje košarkaške igre, koji su u Jugo-srpsku praksu uveli profesor Aca Nikolić, a nastavili su Ranko Žeravica, Borica Cenić, Ciga Vasojević, Pljaka, Piva, Duda, Bata, Željko, Maljko, Kari, Dule pa opet Duda i Moka, pa Saša, i sada takođe opet Svetislav Kari Pešić.
“Neću da se udvaram, ulagivaću im se”- kaže o kandidatimaza reprezentaciju Kari Pešić. Moj komentar je: fali nam olimpijska medalja, pre svega igračoma. Kao što je Nole nadmašio Federera i Nadala, pored NBA prstena treba imati i olimpijsku medalju da bi stigli Majkla Džordana, kao i Mokinu i Kićinu generaciju. Nadamo se da će im se ispuniti cilj zajedničkog rada, te da nama ulepšaju život pre nego što se pridružimo nekim gore pomenutim drugarima.
Predlažem: turnirska takmičenja šuta i basketa 3×3, koje uslovljavaju poseban dodatni rad oko dva sata dnevno (jedan sat pet vrsti šuta sa obaveznim mesečnim izračunavanjem procenta uspešnosti, i sat čas basketa 3×3 sa rangiranjem ekipa mesečno.
Bez svakodnevnog šutiranja i odigranih 2-3 basketa nema vrhunskog košarkaša ili basketaša. Plus redovan trening i teretana.
Šuterski raznovrstan košarkaš- basketaš je problem za svaku odbranu, protivničkog igrača, trenera i ekipe. Ako naredne tri godine svakodnevno radite možete postati kandidat za učešće na Olimpijskim igrama u dva sporta, i izbeći žal do kraja života što niste ispunili zacrtani cilj i dobili zasluženu nagradu.
Dragi treneri mladih košarkaša, inicijativa za dodatni rad u sezoni 2-3 puta nedeljno, leti svakodnevno, mora da potekne od vas, pod vašom kontrolom. U vašem je interesu, s tim što morate da uključite uprave i vlasnike klubova i objasnite zašto je to potrebno. Pa i da od njih dobijete, posle dokazanog napretka u igri, dodatnu finansijsku potporu.
Košarka i basket 3×3 su dva sporta, ali dugogodišnja praksa u razvoju mladih je dokazala da su većina naših vrhunskih igrača igrajući svakodnevno basket, uz individualne šuterske treninge, od “baletana” postali “ratnici” nosioci igre, košgeteri svojih ekipa i reprezentacija.
Eto ja sam u mojim sećanjima na sajtu Koš magazin, kao i u otvorenom pismu “Dragi roditelji i treneri malih košarkaša” i u “Kaži istinu i predloži” otvorio javnu debatu kako i koji je najbolji put razvoja košarkaša i basketaša. Moj predlog je: “Zajedno smo jači”. Praksa u treningu najboljih košarkaša je pokazala: blago trenerima čiji su košarkaši voljni da svakodnevno samostalno, van redovnih treninga i odlaska u teretanu, šutiraju i igraju 2-3 basketa.
Oba sporta su kolektivni, i svaki mladi košarkaš-basketaš će sam osetiti i izabrati igru koja njemu i njegovim drugarima više odgovara i u kojoj će više uživati. Treneri su glavni organizatori, a roditelji moraju da podrže opredeljenje i izbor svoje dece.
Pokušajte treneri da organizujete uz pomoć roditelja trojke za basket, i uputite mališane da vežbaju razne vrste šuteva. Videćete da će u narednih šest meseci do godinu dana napredak biti evidentan.
Brojni su primeri vrhunskih košarkaša koji su preko svakodnevnih individualnih basketa 3×3 i šutiranja raznovrsnih šuteva postali reprezentativci i predvodnici svojih generacija, bez kojih bi bili prosečni igrači. Samo tako su stvorene reprezentacije Ju košarke, počev od Koraća, Đurića, Daneua, zatim Damnjanovića, Marovića, Jarića, pa Kićanovića, Slavnića, Dalipagića, Simonovića, Ćosića, te srpske košarke Đorđevića, Danilovića, Divca, Bodiroge, i današnje Teodosića, Bogdanovića, Bjelice, Jokića i najmlađih Pokuševskog i Smailagića.
Svi su oni pored redovnih treninga i odlaska u teretanu individualno svakodnevno radili i postali vrhunski košarkaši.
PLAN RADA ŠUTA
Šuterski raznovrstan košarkaš problem je za odbranu. Evo programa za svakodnevni šuterski trening:
– Lagano razgibavanje – zagrevanje 5-10 minuta;
– Sa pet obeleženih mesta (stanica X) izvršiti u tempu pet osnovnih šuteva: iz mesta, skok-šut, flouter, sa jednim driblingom, step bek i ulaz do koša sa raznim završnicama;
– Svih pet vrsta šuta po deset puta, i brojiš, a igrač koji ti vraća zapisuje učinak. Četiri puta mesečno – svake nedelje izračunaš procenat ubačenih šuteva, i ako se povećava ozbiljan si igrač, posvećen košarci. Svakodnevno sa svojim drugom nađite jedan sat i šutirajte i zapisujte:
– Posle svake stanice X šutirajte deset slobodnih bacanja. Tri puta nedeljno dodajte još i šut za tri poena, iz mesta mlađi a skok-šut stariji, sa obaveznim pisanjem i izračunavanjem procenata.
IZRAČUNAVANjE PROCENATA
1. Nedeljni i mesečni šut iz mesta
2. Nedeljni i mesečni skok-šut
3. Nedeljni i mesečni flouter sa jednim driblingom
4. Nedeljni i mesečni step bek sa jednim driblingom
5. Nedeljni i mesečni ulaz do koša sa raznim završetcima
6. Nedeljni i mesečni slobodna bacanja
7. Nedeljni i mesečni trojke
8. Nedeljni i mesečni šut sa pozicija 30 i 60 stepeni – ako imate vremena.
Ovaj deo popunjavamo zajedno kad izračunate procente, i pravimo analizu uspešnosti šuta.
ŠANSA
Olimpijski sport basket 3×3 po FIBA pravilima je šansa da 2024 godine postanete reprezentativac, koji je godinu pre izborio to pravo igrajući turnire širom sveta, i stekntete privilegiju i čast da igrate za svoju zemlju.
Igrajući basket 3×3, svakodnevno tri utakmice za jedan čas, sa odmorom za šutiranje slobodnih bacanja, plus takmičenje u raznim vrstama šutiranja još 1-1,5 čas, ukupno 2-2,5 časa dnevno, jedini je način da postanete dobri košarkaši, a neki i reprezentativci (pored basketa, možda i u košarci).
Osnovni razlog da igrate olimpijski basket je što svaka ekipa naizmenično igra napad i odbranu (bez koje nema iole dobrog košarkaša), te obe ekipe imaju isto vreme za obe pozicije što je sportski najpoštenije, a ne da jedna bolja ekipa bude svo vreme u napadu (kao kad igrate “stari” basket).
Napad se započinje na centralnoj poziciji iznad linije 6,75, odbrambeni igrač uručuje loptu napadaču i ovaj započinje novi napad koji traje 15 sekundi, pogodio ili ne završio je i ide u odbranu. Kad naučite-uvežbate kontra blok igraćete glavom-misleće kombinacije, a ne “silujući” šut ili ulaz.
Pioniri, kadeti i juniori košarkaši – samo igrajući basket svakodnevno postaćete uz talenat, ishranu, trening i jaku odbranu dobar košarkaš!
(Nastaviće se)
Photo: FIBA