Početna ISTORIJADarko Bjelobaba: Od Sokola do Zvezdine dinastije

Darko Bjelobaba: Od Sokola do Zvezdine dinastije

od Darko Bjelobaba
30 pregleda

Počeci košarke na prostorima bivše YU datiraju još negde sa početka prošlog veka. U Mariborsku gimnaziju 1905. godine uvodi se košarka na časove fizičkog vaspitanja. Već sledeće godine beleži se prva utakmica između učenika dve gimnazije.

Posle Prvog svetskog rata košarka počinje da se igra unutar i između sokolskih društava.

O početku igranja košarke u Beogradu postoje različiti podaci. Spominju se 1922, 1923. i 1924. godina. Izaslanik američkog podmlatka Crvenog krsta Vilijem Vajlend, koji je došao u Beograd kao instruktor za dečije igre, upoznao je naše mlade sa sportovima koji se upražnjavaju u njegovoj zemlji.

Svedoci tog vremena govore o tim prvim košarkaškim koracima i utakmicama: “Dresove nismo imali, već smo igrali u pantalonama i košuljama, pa su često na kamenom terenu pored kolena stradale i nogavice. Strategija nam je bila jednostavna: krila su bila navalni, a bekovi odbrambeni igrači, dok je centar manevrisao po celom terenu. Lične greške u današnjem smislu nisu postojale već su sve greške u igri kažnjavane sa po jednim bacanjem. Veoma je bilo važno da se pogodi koš iz slobodnog bacanja jer se promašaj smatrao za veliki propust”.

Dolazak prve lopte u Srbiju i Beograd 1923. godine – dvorište OŠ Kralj Petar Prvi kod Saborne crkve. Vilijam Vajlend, izaslanik Crvenog krsta, koji je doneo prvu loptu, stoji treći zdesna, sa belom kapom

Prema pisanju ondašnje štampe, beogradski maturanti su postavili koševe u Košutnjaku i u sklopu Sportskog društva BASK osnovali košarkašku sekciju.  Uz dosta opreza, moglo bi se reći da je to bio najstariji košarkaški klub u Kraljevini SHS. Isto tako, smatra se da su u Beogradu, do početka Drugog svjetskog rata, postojala i radila tri košarkaška kluba: BASK, Jugoslavija i BSK, koji su međusobno povremeno odigravali utakmice.

Između dva rata

Posle početnog zamaha interesovanje za košarku brzo splašnjava i obnavlja se tek negde 1935. godine. Od 1935. do 1941. godine organizovane su, osim propagandnih utakmica po školama i sokolskim društvima, i srednjoškolske utakmice, Sokolske savezne utakmice i jedna međunarodna utakmica između ekipe Sokola X iz Beograda i poljskih studenata.

Šira beogradska publika se sa “novom igrom” bolje upoznala 24. maja 1939. godine kada su na fudbalskom igralištu Jugoslavije (današnji stadion “Rajko Mitić”) ispred tribine postavljeni improvizovani koševi i kredom obeležen teren za košarku. Tu je odigrana finalna utakmica šampionata srednjih škola između Gimnazije kralja Aleksandra i Treće muške za pehar Nj.V. kralja Petra II. Pobedila je Gimnazija kralja Aleksandra, a kraljev izaslanik je predao pehar kapitenu pobedničke ekipe Miloradu Sokoloviću.

Prema Dnevniku Miodraga Stefanovića, posljednja utakmica u periodu između dva rata (1918-1941), a pred sam napad Hitlera na Jugoslaviju, odigrana je u Beogradu, u nedelju 16. marta 1941. godine, između ekipa Sokolskog društva Zagreb II i Sokolskog društva Matica – Beograd. Pobedili su Zagrepčani rezultatom 59 :32 (29:14).

Posle odigravanja prvih međunarodnih utakmica između pojedinih košarkaških ekipa u prvoj polovini 1938. godine, košarkaška reprezentacija Kraljevine Jugoslavije odigrala je svoju prvu internacionalnu utakmicu.

Studentska reprezentacija Jugoslavije, koju su sačinjavali košarkaši Sokolskog društva Zagreb II, odigrala je svoju prvu internacionalnu utakmicu sa reprezentacijom Italije B 20. marta 1938. godine u Rimu. Italijani su pobedili 59:17. U prvom poluvremenu reprezentacija Jugoslavije je igrala toliko slabo da nisu čak postigli nijedan pogodak. Poluvreme je završeno 33:0 za Italijane.

Na osnovu sadržaja pisma, i reči, “i, u ime Centralnog biroa iz 30 zemalja članica, želimo dobrodošlicu vašoj Federciji”, možemo konstatovati da je polovinom decembra 1936. godine SSKJ (Sokolski savez Kraljevine Jugoslavije), kao predstavnik Jugoslavije, primljen za člana Međunarodne košarkaške federacije.

Da se prvo prvenstvo Jugoslavije odigralo 28. juna 1937. godine upućuju činjenice:  pismo SSKJ Međunarodnoj košarkaškoj federaciji, gde stoji da će se prvenstvo održati 28. juna 1937. godine u Skoplju.

Na takmičenju su učestvovale tri muške ekipe sokolskih društava: Beograd X, Zagreb II i Štip. Najverovatnije su Zagrepčani bili pobednici, mada je bilo dosta kontraverzi oko tog podatka.

Programom rada Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije (SSKJ) za 1940/41 godinu bilo je predviđeno da se krajem septembra 1940. održi prvenstvo SSKJ u košarci. Planirane aktivnosti su održane, 28, 29. i 30. septembra te godine, na Batinom stadionu u Borovu. Prema Pavloviću (2.000.), utakmice su se igrale na tri terena, koja su bila iscrtana krečom, na fudbalskom igralištu Batinog stadiona.

U takmičenju članova nastupilo je šest ekipa: Karlovac, Petrovgrad, Zagreb, Sušak, Osijek i Beograd. U prvoj grupi su odigrane tri utakmice: Karlovac – Petrovgrad 10:8; Zagreb – Karlovac 59:12; i Zagreb-Petrovgrad 61:6. U drugoj grupi su, takođe, odigrane tri utakmice: Sušak – Osijek 48:6; Beograd – Osijek 40:8; i Sušak – Beograd 31:23.

U finalu su se sastale ekipe Zagreba i Sušaka. Pobijedio je Zagreb rezultatom 45:12.

Prvi košarkaški klubovi formiraju se uglavnom u okviru fudbalskih klubova, kao posebne sekcije, neposredno pre Drugog svetskog rata. Odmah posle okupacije Jugoslavije, dolazi do masovnog nastanka klubova u Beogradu: pojavljuju se BASK, BSK, Matica, Omladinac, Mitić, Obilić… Igrači su uglavnom studenti i srednjoškolci, bivši članovi sokolskih društava, a 1941. godine održano je i prvenstvo Beograda, naredne godine osniva se i Srpski savez košarke i odbojke.

Prvi “večiti derbi”

Posle Drugog svetskog rata košarka postaje masovan sport u našim krajevima. Prvo posleratno prvenstvo Jugoslavije za košarkaše odigrano je 1945. u Subotici. Učestvovale su selekcije republika i pokrajina, kao i izabrani tim Jugoslovenske armije. Titulu osvaja tim Jugoslovenske armije koji je u finalu savladao Srbiju 21-18.

Sve do kraja 60-ih godina utakmice su se igrale na otvorenom, pa su prvenstva održavana samo tokom prolećnih i letnjih meseci. Mali broj postignutih poena posledica je tadašnjih košarkaških pravila koja nisu predviđala vremenski ograničen napad. Drugim rečima, ekipa je mogla da drži loptu koliko je želela. Rival je jedino mogao da pokuša da “ukrade” loptu ili napravi faul, kako bi došao u priliku za napad. FIBA je tek 1956. uvela napad od 30 sekundi, po ugledu na NBA, koja je ustanovila napad od 24 sekunde dve godine ranije …

Prva klupska košarkaška sezona u novoj Jugoslaviji odigrana je 1946. godine, kada je posle kvalifikacija na republičkim takmičenjima osam timova odigralo završni turnir u Beogradu od 3. do 8. septembra 1946. Srbiju su predstavljali beogradski klubovi Crvena zvezda, Partizan i Metalac), iz Vojvodine je bio Edjeseg (Novi Sad), Hrvatska je imala dva predstavnika – Slaviju iz Zagreba i Zadar, a po jednog predstavnika su imali Slovenija (Svoboda  iz Ljubljane) i Makedonija, koju je predstavljao istoimeni klub iz Skoplja. Van konkurencije je nastupio Kvarner iz Rijeke koji je čak bio i najuspešniji. Naime, Jugoslovenska armija oslobodila je Rijeku od okupatora 3. maja 1945. godine. Međutim, tek Pariskim mirovnim ugovorom 1947. godine Istra, pa tako i grad Rijeka, i formalno postaju deo nove Jugoslavije.

Tim Crvene zvezde ranih pedesetih godina prošlog veka

Kakav je tretman košarke u to vreme govori tekst iz ondašnje štampe. „Košarka je veoma koristan dopunski sport. Ona razvija sve mišiće čovečijeg tela, radi toga košarka može izvrsno poslužiti za zimsko vežbanje atletičara, plivača, i naročito vaterpolista. Jedna od bitnih karakteristika košarke sastoji se i u potpunom otklanjanju svake surovosti i nesportskog ponašanja u igri, jer se svaki pa i najmanji prekršaj najstrože kažnjava“. Zanimljivo je i tumačenje taktike „Igrači se dele na bekove i napadače ali to nije tako kruto kao kod nekih drugih sportova, jer u košarci vidimo u mnogim slučajevima da bekovi postaju napadači i obrnuto“.

Nagradu Fiskulturnog saveza Jugoslavije dobili su košarkaši Crvene zvezde koji su potpuno zasluženo osvojili prvo mesto sa šest vrlo ubedljivih pobeda i samo jednim porazom, i to upravo od gradskog rivala Partizana. Do njihovog međusobnog susreta ekipa Partizana izgubila je neočekivano dva susreta, sa Zadrom i Slavijom, tako da duel sa Zvezdom više nije bio odlučujući. A ipak je to bila velika borba. Nije se radilo o osvajanju prvenstva, ali je bio u pitanju ugled ekipa. Borilo se za svaku loptu i obe ekipe su bile željne pobede. Utakmica je završena zasluženom pobedom Partizana 24-21. Zanimljivo je da su timovi igrali po dve utakmice u jednom danu. Između dva beogradska tima ubacili su se Zadar i Edjseg iz Novog Sada.

Upravo je iz Edjsega bio najbolji strelac lige Ladislav Demšar sa prosekom od 10 poena po utakmici. Sledili su ga Nebojša Popović i Srđan Kalember iz Crvene zvezde.

Ladislav Demšar

Prvu postavu novog šampiona činili su Srđan Kalember, Nebojša Popović (koji je obavljao i ulogu trenera), Aleksandar Gec, Vasa Stojković i Bora Stanković.

Demšar u Zvezdi

Prvenstvo 1947. godine je kao završni turnir odigrano u Zagrebu, na stadionu Dinama, na Šalati, od 24. do 28. septembra. Ovaj put je učestvovalo samo pet ekipa – iz Srbije Crvena zvezda i Partizan, iz Vojvodine Proleter (Zrenjanin) a iz Hrvatske Jedinstvo (Zagreb) i Zadar. Ovaj put je reprezentacija Trsta igrala je van konkurencije.

U prvom kolu su se sastali Partizan i Zadar, i nakon žestoke borbe slavio je beogradski tim sa 54-40. U početku je Zadar poveo sa 10 poena razlike ali su igrači Partizana požrtvovanom i dobrom igrom uspeli da preokrenu rezultat. Briljirao je Mirko Marjanović sa 27 poena, pola od ukupnog broja koji su ubacili igrači Partizana.

Crvena zvezda je ostvarila sve četiri pobede, ali ne onako ubedljivo kao na prvom prvenstvu. Poslednja utakmica na turniru protiv Partizana odlučivala je o pitanju prvaka i plasmanu prve četiri ekipe. Za razliku od Zvezde, koja je zabeležila sve pobede, Partizan je doživeo poraz od Proletera. No, kako je ekipa Partizana imala bolju koš razliku, u slučaju njegove pobede osvojili bi prvo mesto. Zato je ova utakmica bila vrlo značajna za obe ekipe – radilo se o tituli državnog prvaka. Tokom celog meča, a naročito u prvom poluvremenu, timovi su se naizmenično smenjivali u vođstvu. Partizanova “visoka linija” Marjanović, Kovačević i Kraucer zadavala je velike probleme Zvezdinoj odbrani. Poluvreme se završilo vođstvom Crvene zvezde sa 19-18. Utakmica je rešena u poslednjim minutima kada je Zvezda uspela da se odlepi i pobedi 36-29, samim tim i da odbrani titulu prvaka. Najefikasniji u ujednačenom timu novog prvaka je bio Nebojša Popović sa 8 poena, dok je kod Partizana opet najbolji bio Marjanović sa 14 . Karakteristično za ovu takmicu da su oba tima realizovala tek oko 20 odsto slobodnih bacanja, što najbolje ilustruje sa koliko nervoze je odigran susret.

Pošto su imali po dve pobede i dva poraza, plasman od 2. do 4. mesta odlučila je koš razlika. Tako su ta mesta zauzeli Zadar, Partizan i Proleter. Na začelju bez ijedne pobede bila je ekipa Jedinstva iz Zagreba.

Najbolji strelac lige je Novaković iz Proletera sa 69 postignutih poena. Najbolji igrač Crvene zvezde je Nebojša Popović.

Završni turnir 1948. godine odigran je u Beogradu. Učestvovalo je šest ekipa, iz Srbije Crvena zvezda i Metalac (Bg), iz Vojvodine Proleter, iz Hrvatske dva zagrebačka tima – Jedinstvo i Mladost, i iz Slovenije Enotnost iz Ljubljane.

Ove sezone Crvenoj zvezdi je najveći rival Proleter iz Zrenjanina. Dovođenjem Ladislava Demšara iz Novog Sada aktuelni šampioni stvorili su još jači sastav kojem je bilo zaista teško parirati. Derbi sa Proleterom dobili su ubedljivo 46-30, i praktično obezbedili treću šampionsku titulu. Mogli su sebi da dozvole luksuz da u poslednjem kolu dožive minimalan poraz od Mladosti iz Zagreba, titula je več bila obezbeđenja.

Najbolji strelac lige ponovo je bio Milenko Novaković iz Proletera. Najbolji igrač je Ladislav Demšar, novo pojačanje Crvene zvezde.

Neprikosnovena Zvezda

Košarka kao sport postaje sve popularnija u Jugoslaviji,  i moraju da se učine organizacione promene. Tako je 14. decembra 1948. održana osnivačka skupština Košarkaškog saveza Jugoslavije. Radilo se na omasovljenju košarke, ORA Šamac – Sarajevo je u velikoj meri doprinela da se košarka još više „primi“ kod mladih generacija. U 1948 registrovano je 120 košarkaških sekcija sa oko 3.200 registrovanih igrača. Košarka se igrala na gradilištu autoputa „Bratstvo i jedinstvo“, gradilištu Novog Beograda… U prvenstvu Jugoslovenske armije učestvovalo je 68 ekipa sa 2.200 igrača.

Zaključeno je da treba pojačati rad sa juniorima i omasovljenje košarke i među radničkom omladinom.

Marta 1949. odlukom KSJ formirana je Savezna liga igrača košarke, u kojoj će nastupiti deset ekipa. U ligu su automatski ušli Partizan, Crvena zvezda i Metalac iz Beograda, Jedinstvo i Mladost iz Zagreba, Lokomotiva iz Rijeke, Enotnost iz Ljubljane, Proleter iz Zrenjanina i Milicionar iz Sarajeva. Deseta ekipa će se dobiti posle kvalifikacija. Biće to tim Željezničara iz Beograda, koji će u konkurenciji Zadra, Željezničara iz Maribora i Slobode iz Tuzle osvojiti prvo mesto, a onda u baražu sa drugoplasiranim Zadrom izboriti ulaz u 1 ligu.

Bez obzira na nov sistem takmičenja, Crvena zvezda je opet vrlo autoritativno osvojila šampionsku titulu. Tim je bio još moćniji jer je stigao reprezentativac iz Zadra Tulio Roklicer. Zajedno sa Popovićem, Demšarom, Gecom i Kalemberom, rušili su sve pred sobom. Jedini poraz su doživeli u duelu sa velikim rivalom Partizanom. Na Kalemegdanu pred oko 4.000 gledalaca odigrana je zanimljiva prvenstvena utakmica. Iako je u prvom poluvremenu Zvezda vodila sa 9-4, u lepoj i uglavnom ravnopravnoj igri Partizan je u drugom delu uspeo da preokrene rezultat i slavi 21-13. Najefikasniji u timu Partizana je bio Vilmoš Loci sa 9 poena a odličnog saradnika je imao u Marjanoviću, strelcu 8 poena, a u Crvenoj zvezdi Aleksandar Gec je bio najefikasniji sa samo tri poena.

Crvena zvezda, šampion 1952.

Pre derbija Partizan je doživeo minimalan poraz na svom terenu od Železničara 28-29. Na poluvremenu Beograđani su vodili sa 13-12, ali je sjajni dvojac domaćih Amon (11 poena) i Miler (10) preokrenuo rezultat.

Partizan je uspeo da se revanšira Ljubljančanima pobedom na njihovom terenu. U samom početku Partizan je bio nadmoćan, i poveo čak sa 15-1. Potom se domaći tim nekako sredio i poluvreme se završilo vođstvom gostiju 17-15. U drugom delu se vodila žustra i izjednačena borba sve do samog kraja utakmice, kada je kod rezultata 25-25 Partizan dva puta poentirao i pobedio 29-25. U ujednačenom timu crno–belih sa po osam poena najefikasniji su bili Marjanović i Stojičević.

No, u derbiju koji je odlučivao o prvaku Crvena zvezda je bila bolja i slavila 33-29. Pred 4.000 gledalaca C. Zvezda je već u prvom delu ostvarila nedostižnu prednost od 17-8. Sjajna partija Nebojše Popovića (13) i Ladislava Demšara (8), dok je kod Partizana najbolji Vilmoš Loci sa 11 poena.

Na taj način je sa jednom pobedom više Zvezda odbranila šampionsku titulu.

Titula je potvrđena u poslednjem kolu kada je Zvezda savladala Mladost u Zagrebu u egzibicionoj igri 45-29. Ekipa Mladosti je više razmišljala o odbrani sopstvenog koša, ali to nije moglo da spreči veoma dobre igrače Crvene zvezde koji su bili vrlo precizni i efikasni. Kod pobednika su se istakli Demšar, Roklicer i Gec, a kod domaćih Orlović i Despot.

Najbolji strelac lige je Drago Arapović iz Jedinstva iz Zagreba sa 211 poena odnosno 11,7 poena u proseku.

Ligu su napustili Milicionar (Sarajevo) i Lokomotiva (Rijeka), a novi članovi elitnog društva postali su Železničar Ljubljana i Zadar.

U sezoni 1950. Crvena zvezda u sastav ubacuje nekoliko mlađih igrača koji će obeležiti sledeće godine, kao Borka Jovanovića, Đorđa Andrijaševića i Borislava Ćurčića. Klub su napustili Aleksandar Nikolić i Vasa Stojković, no Zvezda je i u ovu sezonu ušla kao prvi favorit.

Najveći rival je opet bio Partizan, koji je dodatno ojačan sa dvostrukim najboljim strelcem lige Milenkom Novakovićem iz Proletera.

U toku sezone Metalac je promenio ime u BSK, dok 1958 ne dobije ime po kojem će biti najpoznatiji – OKK Beograd.

Crvena zvezda je u oba derbija pobedila Partizan, i to je na kraju presudilo ko će biti novi prvak. Dok je u prvom delu vođena velika borba pred punim tribinama (4.000 posmatrača) Partizan je posle prvog dela vodio 13-9. No, u drugom poluvremenu šampioni su se bolje snašli i kolektivnom igrom su uspeli da ostvare tesnu ali zasluženu pobedu 24-22.  Najbolji strelci u oba tima postigli su po 7 poena – Demšar u Zvezdi, a Novaković u Partizanu.

No, u drugom duelu Zvezda je pred 3.500 gledalaca potpuno nadigrala Partizan i ubedljivo slavila 56-32. Srđan Kalember (14) i Ladislav Demšar (12) bili su nerešiva enigma za gradske rivale. Time je Zvezda kompenzovala dva neplanirana poraza od Željezničara u Ljubljani i Mladosti u Zagrebu. Uprkos svemu tome Zvezda je na kraju osvojila petu uzastopnu titulu, najteže do tada.

Liga se od sledeće sezone proširila na 12 klubova tako da niko nije ispao, a novi prvoligaši su postali Edjeseg iz Novog Sada i Lokomotiva iz Zagreba.

I 1951. godine vođena je mrtva trka između Crvene zvezde i Partizana. Pravi kuriozitet je da su oba derbija završena nerešenim rezultatima 38-38 i 36-36, pa su odlučivali rezultati protiv ostatka lige. U prvom derbiju Partizan je na poluvremenu imao prednost od 21-17, ali nije uspeo da je sačuva u nastavku susreta. Odlične partije Englera (12), Bore Stankovića (11) i Marjanovića (7) nisu bile krunisane pobedom. I u drugom meču Zvezda je najviše zahvaljujući Demšaru (12) uspela da ostane neporažena. No, i tu su bili izjednačeni pošto su doživeli po dva poraza. Crvena zvezda je poražena na gostovanjima u Zagrebu protiv Mladosti 46-47, i u Zadru 18-22. Interesantno da je i Partizan poklekao na istim mestima, i to u roku od samo četiri dana, u Zadru 39-42 pred 3.500 gledalaca, i takođe Mladosti 32-37.

Dugogodišnji generalni sekretar FIBA Bora Stanković kao igrač Crvene zvede na Kalemegdanu, 1946. godine

Tako je na kraju odlučivala koš razlika, gde je Zvezda bila uspešnija +388, a Partizan +305.

Najbolji strelac lige bio je Janez Škerjanc iz AŠK (Ljubljana) sa 315 poena (14,3 u proseku).

Crveno-bela mašinerija

Novi sistem takmičenja primenjen je 1952. godine. Formirane su dve grupe Prve lige sa po šest klubova. Jedna je bila Istočna, sa klubovima iz Srbije i Vojvodine, a druga Zapadna u kojoj su učestvovali klubovi iz Hrvatske i Slovenije.

Posle utakmica u grupama po prve četiri najbolje ekupe su se ukrštale, prvi protiv četvrtog a drugi protiv trećeg u dve utakmice, i bolji timovi iz tih mečeva odlazili su na završni turnir.

U Istočnoj grupi Crvena zvezda je suvereno osvojila prvo mesto sa samo jednim porazom, a plasman u baraž obezbedili su još Partizan, Proleter i BSK. Sa Zapada su plasman u baraž obezbedile ekipa Mladosti iz Zagreba, AŠK (Ljubljana), Zadra i Željezničara (Ljubljana).

Crvena zvezda je na pola sezone ostala bez Tulija Roklicera koji je emigrirao u Italiju. Nebojša Popović je kao trener kažnjen sa četiri meseca neigranja jer nije sprečio i prijavio planove svog klupskog kolege.

Plasman na završni turnir su obezbedile ekipe Crvene zvezde, Partizana, Mladosti i Proletera.

Finalni turnir je odigran u Zenjaninu od 29. do 31. avgusta. Igralo se po jednokružnom sistemu svako sa svakim.

U prvim utakmicama susrele su se ekipe Partizana i Mladosti. Pobedio je Partizan rezultatom 43-40 (22-14). Dvocifreni u pobedničkom timu su bili Stanković (13), Blagojević (11) i Jovanović (10).  U drugom susretu večeri Crvena zvezda je pobedila domaću ekipu Proletera s 50-39 (28-19). Sistem takmičenja – jednostruki bod sistem uslovio je da timovi vode računa o tome da i najmanja greška može biti presudna.

Odluku o prvaku države za 1952. godinu doneta je već drugog dana takmičenja za Prvenstvo Jugoslavije. Ubedljivom pobedom nad  Partizanom 47-29 doneli su po sedmi put uzastopno naziv prvaka ekipi Crvene zvezde. Briljirala je trojka Ćurčić (15), Gec (11) i Demšar (10) i oni su najzaslužniji za novi uspeh Zvezde. Zagrebačka Mladost u oba kola nije uzela nijedan bod, i već je tada zauzela poslednje mesto iako je po prikazanoj igri mogla zauzeti i bolji plasman.

Trećeg dana Crvena zvezda je savladala Mladost 59-47 (31-26), a Proleter tim Partizana 44-32 (28-20). Crvena zvezda je postala prvak sa sve tri pobede, sledili su Proleter, Partizan i Mladost.

Najbolji strelac završnog turnira je bio Vilmoš Loci iz Proletera sa 55 poena.

Sezona 1953. godine je odigrana po istom sistemu kao i prethodna, sa dve grupe (Istočna i Zapadna) samo je ovaj put svaka grupa imala četiri tima i dve prvoplasirane ekipe su direktno išle na završni turnir.

U Istočnoj grupi igrali su Crvena zvezda, Partizan, Proleter i BSK. Aktuelni šampion je sigurno osvojio prvo mesto sa pet pobeda i samo jednim porazom, od BSK-a. Najvrednije pobede su bile one protiv Partizana. U prvom duelu crvenobeli su slavili pred 2.500 gledalaca sa 69-59. Zvezda dana je bio Dragan Godžić, koji je bio najefikasniji sa 25 poena, dok je kod Partizana najviše koševa postigao Bora Stanković (20). U drugom meču Zvezda je bila još ubedljivija. Na Malom Kalemegdanu pred 2.000 gledalaca šampion je bio pobedio sa 82-56. Ovaj put je blistao Milan Bjegojević (33), čime je postao prvi igrač u kratkoj istoriji derbija koji je postigao više od 30 poena, a kod Partizana svetla tačka je bio Marjanović (22). Pošto su to Partizanu bili jedini porazi on je kao drugi otišao na završni turnir.

Mora se napomenuti da je posle samo tri utakmice odigrane te sezone kod legendarnog Aleksandra Geca ustanovljeno teško oboljenje levog plućnog krila, zbog čega je morao da već u 25. godini okonča svoju igračku karijeru.

Crvena zvezda se prosto prošetala završnim turnirom i ubedljivo osvojila osmu uzastopnu titulu. Iako je tu sezonu odigrala bez Ladislava Demšara, Zvezda je pokazala da je naš daleko najbolji sastav. Milan Bjegojević (25 godina) sa 17,4 (prvi strelac lige) i Borislav Ćurčić (21 godina) sa 15,5 poena po utakmici bili su lideri šampionskog tima.

Najslađe pobede su ostvarene protiv sad već „večitog rivala“ Partizana. U prvom meču Zvezda je slavila sa ubedljivih 70-53, uz još jednu odličnu partiju Bjegojevića (28). U poslednjem kolu, u duelu bez velikog takmičarskog značaja, Zvezda je rutinski slavila sa 69-59 (Godžić 25).

Prvi auto-koš

Sezona 1954. je odigrana sa jedinstvenom ligom koju je činilo 12 klubova. Doneta je odluka da već od sledeće sezone broj učesnika bude smanjen na 10, tako da su te 1954. iz lige ispadala poslednja tri tima, a ulazio je samo jedan.

Šampionski tim Crvene zvezde ove sezone je bio jači za povratnika Ladislava Demšara. Novu, devetu po redu titulu, Crvena zvezda je osvojila mnogo lakše nego što pokazuje stanje na tabeli. Naime, ona je prvi deo sezone okončala sa devet pobeda i dva poraza, i bila na sigurnom prvom mestu. U drugom delu priliku za igru su sve više dobijali mlađi igrači, što je u velikoj meri uzrokovalo još četiri poraza, ukupno šest.

U poslednjem kolu ih je savladao prvi pratilac Mladost 88-75, tako da je na kraju prvenstva razlika iznosila samo jedan bod.

Dominaciju u prvom delu sezone Crvena zvezda je pokazala pobedama protiv najvećih rivala Proletera 73-42, Partizana 84-74 i Mladosti u Zagrebu 66-55.

U drugom delu ponovo je savladan ljuti rival Partizan na stadionu Tašmajdan pred 4.500 gledalaca 68-59. Blistao je najbolji igrač šampiona Borislav Ćurčić sa 24 poena.

Ligu su napustili Željezničar (Karlovac), koji je išao u kvalifikacije, Borac (Čačak) i Radnički (Beograd). I dok se u najviši rang Željezničar vratio posle jedne, a Radnički posle dve propuštene sezone, Borac je tek 1966. ponovo zaigrao u Prvoj ligi.

Kvalifikacioni turnir za ulazak u Prvu ligu odigran je u Mariboru uz učešće Željezničara iz Maribora, Zadra, Željezničara iz Karlovca i Proletera iz Kreke.

Ishod turnira je razrešen na prilično bizaran način, što su tadašnja pravila dozvoljavala. U poslednjoj utakmici turnira Željezničar iz Karlovca je savladao imenjaka iz Maribora sa 55-53. Kod rezultata 53-53 jedan igrač Mariborčana je namerno postigao auto-koš kako bi sprečio produžetak utakmice od pet minuta, u kojem bi tim iz Karlovca eventualnom pobedom od devet poena razlike zauzeo prvo mesto. Iako je to bio zaista jedan od retkih slučajeva da se tako nešto desilo, sve je bilo po pravilima i ekipa iz Maribora je postala novi prvoligaš.

Najbolji strelac lige je bio Boris Kristančić iz ljubljanskog AŠK-a sa 543 poena (24,7 u proseku).

Boris Kristančić (AŠK)

Sezona 1955. je predstavljala poslednji čin Zvezdine apsolutne dominacije u jugoslovenskoj košarci. Već nekoliko sezona zrenjaninski Proleter je bio u samom vrhu, i sve opasnije je pretio do tada neprikosnovenoj Zvezdi. Beograđani su uspeli da sačuvaju prošlogodišnji šampionski sastav i opet su bili prvi favoriti za titulu. U Proleter se iz Partizana vratio Lajoš Engler i još dodatno ojačao već snažan tim iz Zrenjanina.

Već u drugom kolu Partizan je učinio veliku uslugu svom velikom rivalu time što je savladao Proleter u neizvesnom meču sa 55-53. Iako su gosti prvi deo dobili sa 9 poena razlike, Partizan je predvođen Batom Radovićem (17) u nastavku meča uspeo da napravi preokret. Kod gostiju najzapaženije je bio Minja sa takođe 17 poena.

U 5. kolu Zvezda je uspela da izvuče bod na uvek neugodnom gostovanju u Zagrebu protiv Mladosti 56-56. Zanimljivo da je u istom kolu poništen meč između Partizana i drugog zagrebačkog tima Montažno, jer se nije mogao utvrditi rezultat zbog neispravno vođenog zapisnika. U ponovljenom meču Partizan je slavio 74-61.

Crvena zvezda je potom pobedila Olimpiju u Ljubljani 63-56, iako je domaćin na poluvremenu imao prednost 30-22. A onda u 7. kolu veliko iznenađenje. U derbiju prvenstva Proleter je u Beogradu pobedio Crvenu zvezdu sa ubedljivih 84-69. U timu Zrenjaninaca nije bilo lošeg mesta, a kao organizator igre posebno se istakao Vilmoš Loci. Ovom pobedom tim iz Zrenjanina zauzeo je lidersku poziciju sa bodom prednosti ispred aktuelnog šampiona.

Zvezda je rane zalečila već u sledećem meču kada je na Malom Kalemgdanu pred 2.500 gledalaca savladan Partizan 82-75. Ovaj meč će biti zapamćen po maestalnoj partiji Borislava Ćurčića koji je postigao 45 poena na toj utakmici.

Međutim, u drugom delu sezone Proleter je doživeo neke neočekivane poraze (Montažno 71-80) pa im ni pobeda protiv Partizana 72-52 nije mogla doneti više od utešne vicešampionske titule. Nova, deseta po redu titula Zvezde, overena je protiv Partizana pred rekordnih 5.000 gledalaca pobedom 77-69 (39-43).

I zvanično, titula je osvojena u poslednjem kolu pobedom nad zagrebačkom ekipom Montažno 64-52 (32-33). Malo je nedostajalo da gosti naprave iznenađenje jer su prednost iz prvog poluvremena uspešno čuvali do sredine drugog. Tek tada su igrači Zvezde, u prvom redu Ćurčić i Konjović, zaigrali bolje, i uspeli za vrlo kratko vreme ne samo da izjednače rezultat, već i ostvare nedostižnu prednost.

Zato je poslednje kolo što se tiče borbe za opstanak donelo dosta kontraverzi. Lokomotivi je trebala pobeda, a Mladosti je bio dovoljan i bod za opstanak. Lokomotiva je ubedljivo savladala vicešampiona Proleter 83-60 koji objektivno i nije bio previše zainteresovan za ishod meča, dok je Mladost odigrala nerešeno sa Olimpijom 44-44 što im je bilo dovoljno za odlazak u baraž za opstanak. BSK je najgore prošao pošto je u svoj to kombinatorici on zauzeo pretposlednje mesto i izgubio prvoligaški status.

Najbolji strelac šampionata bio je Borislav Ćurčić iz Crvene zvezde strelac 381 poena (21,2 u proseku).

Iz lige su ispali Maribor i BSK, a ekipa Mladosti boriće se u kvalifikacijama za opstanak. U najviše takmičenje direktno je ušla Sloboda iz Tuzle. Košarkaši zagrebačke Mladosti i beogradskog Radničkog postali su članovi Savezne košarkaške lige pošto su na kvalifikacionom turniru u Skoplju prva dva mesta ispred domaćeg Rabotničkog i crnogorskog prvaka Radničkog iz Ivangrada.

Podvig Proletera

Sezona 1956. donela je smenu na košarkaškom tronu. Desetostruki uzastopni šampion Crvena zvezda morala je najzad da prizna da ima bolji. Na to je u velikoj meri uticala i činjenica da su ostali bez tri standardna člana prve petorke – Ćurčića, Andrijaševića i Bjegojevića. Novajlije Kolaković, Kontić, Matić i Vrhovec nisu u sebi imali taj šampionski potencijal.

Sve ovo ni za delić ne umanjuje uspeh zrenjaninskog Proletera, koji je već šestu godinu bio u samom vhu jugoslovenske košarke. Već nekoliko sezone igrali su u nepromenjenom sastavu i bili su stvoreni svi uslovi da se okite šampionskom titulom.

Na Olimpijadi u Melburnu 1956. napravljena je revolucionarna promena u pravilima košarkaške igre. Naime, napad za koji do tada nije bilo ograničenja moći će da traje 30 sekundi. To će doneti niz promena u taktici, ali pre svega učiniće košarku dinamičnijom a samim time i atraktivnijom za publiku.

Već u prvom kolu prvenstva Jugoslavije pobedom protiv neugodne Olimpije, za koju će se ispostaviti da će im biti najveći rival u šampionskoj trci, Proleter je slavio sa 67-54. A koliko je Olimpija neugodan rival najbolje će na svojoj koži osetiti aktuelni šampion Crvena zvezda koja je doživela pravi debakl na svom terenu, poraženi je sa 45-81.

Pred prepunim gledalištem na igralištu u Petefijevoj ulici Proleter je dočekao branioca titule Crvenu zvezdu. Utakmica “na nož” i sve vreme u egalu, u poslednjoj sekundi pri nerešenom rezultatu sudija je svirao faul i slobodna bacanja za domaću ekipu. Laslo Rošival je prvo promašio a a drugo ubacio, i doneo veliko slavlje domaćoj ekipi. Lidersko mesto posle prvog dela osigurano je pobedom protiv Partizana sa 77-69 (42-23). Pred 3.000 gledalaca cela petorka je bila odlična, a posebno su se istakli bivši igrači Partizana Vilmoš Loci (18) I Lajoš Engler (16).

Lajoš Engler (Proleter)

Presudna pobeda je ostvarena u Zagrebu protiv uvek neugodne Mladosti, 78-65. No, još slađa je bila ona u pretposlednjem kolu kada je pobeđena Crvena zvezda na svom terenu.

Time je prekinut Zvezdin šampionski niz, i titula se preselila u Zrenjanin. “Takva su vremena bila, košarka je tek nekako bila u povoju, nisu nas u rodnom gradu dočekali ni fijakeri, ni crveni tepisi… Jednostavno nije bilo nikoga, a ni kasnije nismo imali prijem u Gradskoj kući, niti nas je neko od političara posebno privilegovao. Priznanja su došla tek sada, posle mnogo godina… Ali nema veze, prijaju i drago mi je da se uopšte neko seća”– pričaće mnogo godina kasnije Lajoš Engler.

Šampionski tim zrenjaninskog Proletera

Petorka Loci (285 poena), Radojčić (255), Engler (207), Minja (181) i Katić (179) ostaće upisana u košarkaškim knjigama i ispostaviće se da je osvojila jedinu šampionsku titulu nekom timu iz Vojvodine.

Najbolji strelac prvenstva bio je Jože Zupančić iz Ljubljane sa 463 poena.

Ligu su napustili Mladost (Zagreb) i Radnički (Beograd).

Smena

Sezona 1957. označiće početak nove ere na košarkaškim terenima Jugoslavije. Rodiće se rivalitet između dva igrača i dva tima koji će obeležiti pedesete godine, i veći deo šezdesetih. Gotovo vršnjaci, Ivo Daneu (20 godina) iz Olimpije i Radivoje Korać (19 godina) iz OKK Beograda sledećih desetak godina dominiraće jugoslovenskom košarkom i samo će oni osvajati šampionske titule.

Ivo Daneu i Radivoj Korać

Te 1957. Ljubljančani su imali iskusniji sastav – Kandus, Dermastija, Kristančić… predvođeni upravo mlađanim Daneuom, i sigurno su osvojili šampionsku titulu.

Najveći rival im je tee sezone ipak bio branilac trofeja Proleter, koji je sačuvao prošlogodišnji tim. Posle će uslediti brzi pad Zrenjaninaca koji će već za tri godine ispasti u Drugu ligu.

Po prvi put titulu najboljeg strelca poneo je legendarni Radivoje Korać sa 524 poena (29,1 u proseku),  a osvojiće ih još šest puta i po tome će ostati nedostižni rekorder. Iz lige su ispali Željezničar (Karlovac) i Sloboda (Tuzla),  a novi članovi elitnog društva postali su Radnički (Beograd) i Jugomontaža (Zagreb).

Sledećih osam sezona samo dva tima će se boriti za titulu – Olimpija i OKK Beograd, predvođeni Ivom Daneuom i Radivoje Koraćem.

Photo: Twitter, Printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar