U Americi je dugo postojalo odvajanje po boji kože – rasna segregacija, kako to znaju da kažu. Univerziteti su bili namenjeni belcima. Košarka je bila univerzitetski sport pa zbog toga Afroamerikanaca nije bilo u košarci, osim u timu Harlem globtroters koji je igrao samo revijalne utakmice protiv “belih” timova.
Tek 1950. godine prvi tamnoputi košarkaš Čak Kuper, koji do tada nastupao za Harlem Globtroterse, postao je član Bostona. Od tada do danas broj tamnoputih košarkaša u NBA ligi se neprestano povečavao. Zašto? Brzi su, snažni i bolje skaču nego beli košarkaši. U atletici u svim sprinterskim disciplinama 100, 200 i 400 metara dominiraju sportisti sa Jamajke, a u trkama na 3. 5 i 10 kilometara su neprikosnoveni atletičari iz Kenije. Belci tu nemaju šansi.
Kako se u košarci suprostaviti tamnoputim košarkašima? Brzinom, skokom, snagom? To je nemoguće. Jedino razumevanjem igre, asistencijama, anticipacijom (čitanjem namera saigrača i protivnika) talentom – snalaženjem u situacijama koje nisi mogao ranije da naučis na treningu.
Nikola Jokić se igra košarke, potezi su mu duhoviti i u duelima nadigrava mnogo snažnije tamnopute igrače. Dva puta za redom je postao MVP (najkorisniji igrač) NBA lige.
Takav Nikola Jokić imponuje “beloj” Americi . Predstavlja neostvareni san miliona bivših američkih studenata koji su voleli i želeli da igraju košarku, ali nisu mogli da se suprostave snažnijim, bržim i skočnijim Afroamerikancima.
Genijalni Nikola Jokić je često bio predmet podsmeha američke košarkaške javnosti. “Pa on ne može da skoči. Ne može ni da trči”. Sada Jokića vole kao jednog ne baš košarkaški gradjenog momka koji ne voli da trči i mnogo da trenira ali je genijalan igrač.
Živimo u podeljenom svetu. Berlinski zid je srušen 1989. Apartheid je u Južnoj Africi ukinut 1994. ali je mnogo granica ostalo medju nama. Zbog toga je lepo videti Đokovića i Jokića koji svoju pamet i talenat poklanjaju svima nama. Koliko nam njih dvojica znače shvatamo tek kada sa pasošem Srbije odemo u inostranstvo. Kada nam vide pasoš carinici oduševljeno govore: ”Srbija , Đoković , Jokić.” I mi se osetimo jako važnim i ponosnim.
Gens una sumus – svi smo jedan rod. Trebalo bi sport da nas zbližava i briše rasne i verske razlike. Ali od kada postoji svet, ljudi željni vlasti vode se principom: “Divide et impera” – zavadi pa vladaj. I kod nas u Srbiji smo skloniji sukobljavanjima nego argumentovanim diskusijama. Da se nekim slučajem Đoković i Jokić kandiduju za predsednika Srbije isti ovi ljudi koji ih sada uzdižu do zvezda bi ih provlačili kroz blato.
Kako je rekao veliki pisac Branko Ćopić: “Znam ja nas. Zaista, znam ja nas i po zlu i po neograničenom dobru. Po lirskoj nesebičnosti i mržnji epskoj.”
Nikola nije istetoviran, niti nosi zlatni lanac oko vrata. Izuzetno voli konje. Slobodno vreme provodi u štali ili na konjskim trkama. čak je i MVP nagradu primio u Subotici u štali u prisustvu svog trenera i najbližih prijatelja i rodbine. Juna meseca u Subotici u glavnom nadmetanju “Suboticka milja” pobedio je Nikolin konj Ejmi Del Duomo. Nikola Jokić apsolutno odudara od nabedjenih zvezda sporta i šou biznisa. Zato ga ljudi vole.
Photo: NBA