Početna NBANBA:Skot Polard čeka novo srce

NBA:Skot Polard čeka novo srce

od Darko Dželetović
19 pregleda

Vidim da je Skot Polard ,  bivši saigrač Divca i Stojakovića iz dana kad su zajedno igrali u Sakramentu, u bolnici.

Polard je  svojevremeno s našim košarkaškim legendama činio zabavni djelić kraljevskog putujućeg košarksškog cirkusa, a prethodno je bio i važan šraf petorke univerziteta Kanzas u nezaboravnom „run & gun“sastavu sa Žakom Vonom, Polom Pirsom, Džerodom Hasom i Refom LaFrenzom. Ovaj nekadašnji zabavljač – košarkaških narodnih masa već nekoliko godina ima kardio-probleme i nada se da će u  bolnici pri univerzitetu Vanderbilt u Nešvilu dočekati uskoro presađivanje srca . Problem je naći donatora sa tako velikim srcem koje bi odgovaralo gorostasu od 210 cm i skoro 130 kg kakav je Polard. To nije nimalo jednostavno.

Polardov otac Perl zvani “Otrov”, takođe bivši košarkaški centar, koji je nadimak dobio zbog ubitačnog horoga kojim je terorisao protivnike, umro je sa samo 54 godine Kao spomen na  oca Skot Polard je veći dio svoje karijere na dresu nosio broj ‘31’ a njegova tetovaža na leđima “THE SON OF POISON HAS BEEN REDEEMED” koliko god bila komična, toliko je i tužna, jer Skot trenutno ima isti problem uvećanog srca koji je okončao život njegovom ocu.

„Uvrnuti“ pozitivac

U svijetu NBA košarke bilo je, a i danas postoji, mnogo ekscentričnih likova koji su svojom  pojavom raspirivali ili još uvijek raspiruju negativnu energiju. I to prevashodno među navijačima timova protiv kojih igraju. Denis Rodman, Ron Artest, ali i Redži Miler, Džoel Embid…samo su neki od njih. Bil Lejmbir nije izgledao posebno ekscentrično a bio je mrzak svima osim navijačima Pistonsa do te mjere da ga na kraju njegove karijere niko nije mogao ni zamisliti u nekom drugom dresu, a ni on sam sebe. S druge strane – bilo je vrlo malo NBA košarkaša koji su ponašnjem i  pojavom na parketu, a još više dok su sjedili na klupi, plijenili ne samo pažnju i simpatije navijača tima za koji igraju, nego i onih iz suprotnog tabora. I bili rado viđeni gdje god su igrali.

Skot Polard je bio jedan od takvih bezazlenih, malo „uvrnutih“  pozitivaca među NBA igračima.

Njegove raznobojne frizure, dugi zulufi, stilizovani brkovi i brada, često i ofarbani nokti pravili su od njega čudaka, a njegove ekscentrične izjave medijima nikad nisu bile stereotipne. Kad je šaleći se na klupi u odijelu u kameru dok je igrao u Klivlendu izustio “kids, do drugs!” bio je pred izbacivanjem iz NBA lige, ali je ostao jer ga niko, pa ni strogi Dejvid Stern, nije htio odstraniti.

Ipak, ni pretjerivanja u neslanim šalama nisu ga nikad vukle na pogrešnu stranu. Polard je bio jedan od rijetkih prisutnih u Palasu na Oburn Hilsu koji je razdvajao i mirio zaraćene strane u makljaži na utakmici Indijane i Detroita zbog povrijeđenih taština Rika Karlajla i Lerija Brauna uz impulsivnost napaljenih igrače oba tima, a i navijača Pistonsa. A Polardove šaljive reakcije i u krajnje ozbiljnim situacijama pri tijesnim rezultatima utakmica kad bi pritisak mogućeg poraza okretao na zavitlavanjr nikoga nisu ostavljale ravnodušnim, u pozitivnom smislu. 

Zabavljač navijačkog puka

Imao sam i lično jednu situaciju gdje me je Polard razgalio u neugodnoj situaciji. Odvratnog kišnog majskog dana 2005. “moji” Seltiksi su u Bostonu igrali sedmu utakmicu u plej-ofu protiv Pejsersa na samom izmaku karijere Redžija Milera. Bio sam, baš kao i prošlog maja pred sedmu utakmicu protiv Majamija, siguran u pobjedu mog voljenog kluba. Seltiksi su, barem na papiru, sa Pirsom, Vokerom, Gerijem Pejtonom, LaFrenzom, Rikijem Dejvisom, ali i mladim Džefersonom, Delonte Vestom, pa i Perkinsom, prosto morali proći dalje. S mojim drugom Ivanom, Dorćolcem kojeg basket i ne zanima previše, jeftinim kineskim FungWah autobusom za $10 (samo da bih platio što skuplju ulaznicu za utakmicu) odvezao sam se u Boston propuštajući rođendan moje tadašnje djevojke. A želio sam da budem blizu parketa da ne propustim slanje Redžija Milera u penziju. Umjesto toga, sjedeći blizu klupe Pejsersa, u nevjerici sam svjedočio potpunom raspadu Seltiksa u drugom poluvremenu. A poraz “mog” kluba mi je pao malo lakše zbog klovnovskih reakcija i gestikuliranja Polarda koji uopšte nije ulazio u igru, i koji je čitavu četvrtu četvrtinu kad je utakmica bila odlučena proveo “komunicirajući” s nekoliko „bolesnika“ u zelenom pokraj klupe Pejsersa, među kojima sam bio i ja. Trpeći verbalne uvrede bez  agresivnosti pokazivao je na Leri Birda koji je bio tadašnji predsjednik Pejsersa i koji je sjedio blizu nas, tek par redova iznad. Dok se utakmica bližila kraju Polardove  ležeran stav  počeo je nasmijavati sve ljude u okolini, uvjeravajući i najzagriženije navijače Seltiksa da poraz, ma koliko bolan, ne predstavlja kraj svijeta. Pred sami kraj utakmice ovaj momak koji je odrastao u konzervativnoj mormonskoj porodici upirao je ka vrhu dvorane i prstom brojao šampionske zastave Seltiksa. Sklapao je ruke u znak molitve i tobož-sramežljivo gestikulirajuć pokazivao da Seltiksi imaju čak 16 titula  a da on hoće samo jednu. Stavio je stvari u komičnu ali realnu perspektivu. I pokazao svima da je on, kao i svi ostali igrači, tek zabavljač navijačkog puka, a ne neki neprijatelj.

Želja za titulom se Polardu , a i navijačima Seltiksa, ispunila se nakon 22 godine posta, jer je tri godine iza toga Polard i završio svoju košarkašku karijeru baš u toj istoj dvorani u Bostonu mašući peškirom s klupe. I mada u igru nije ulazio često, osvojio je NBA prsten 2008. sa Seltiksima .U košarkašku istoriju,odnosno penziju, otišao je kao šampion.

Kao neko sa 11-togodišnjim NBA stažom  Polard ima pune beneficije zdravstvenog osiguranja, što je u ovom američkom brutalnom sistemu zdravstva veoma bitno. Prijavio se u više bolnica, mada leži na Vanderbiltu, i ostaje mu da  čeka i nada se najboljem  ishodu, baš kao što se to desilo na kraju njegove NBA karijere.

Možda će vas interesovati

1 komentar

milica February 22, 2024 - 13:28

Odličan tekst, naježih se.

Odgovori

Ostavite komentar