U svetu muzike postoji čuveni mit da je producentska kuća Decca svojevremeno odbila Bitlse, jer su bili suviše mladi. Drugi mit je vezan za košarku: da je Majkl Džordan bio višak, i precrtan iz ekipe od 12 u svom gimnazijskom timu.
Za oba mita postoje dokazi, za ovo u vezi Džordana čak i čovek, trener koji ga je izbacio iz tima. Njegovo ime je Klifton “Pop” Hering, živ je a to što je uradio 1978. smatra se najvećom zabludom u istoriji košarke. Da li je baš tako? Da postoje čvrsti dokazi ova priča ne bi bila mit. Mada nije ni daleko od toga. Pođimo redom…
Gradić Vilmington, Severna Karolina, lokalni gimnazijski košarkaški tim. Trener sedam dana nedeljno bukvalno živi sa svojim pulenima, dolazi u šesti ujutro i otključava im salu da bi trenirali šut, i pre treninga redovno im podeli toplu pitu krompirušu koju je napravila njegova žena. Njegova kuća je i njihova, njegov auto ford maverick je i njihov, trener im je i bejbisiter kad zatreba. Njegov nadimak je Pop, pravo ime Klifton Hering, imao je 1978. samo 26 godina i bio je jedan od najmlađih trenera u državi. Svijim pulenima je bio pre stariji brat nego otac. A tek kakav je uzor bio! Jednom su ga videli kako šutira penale – 78 bez promašaja.
Popu je bilo jasno da ima u ekipi vanserijski talenat, ali Majkl Džordan je sa 15 godina bio visok samo 155 centimetara, a timu gimnazije Lejni je bila neophodna visina. Igrale su se važne utakmice, a trener je prethodne godine uspeo da uđe u plejof Severne Karoline sa dva fenomenalna beka – Dejvom Megijem i Džejmsom “Sputnjikom” Bitijem (džaba ćete ih tražiti u staistikama, nisu napravili nikakve košarkaške karijere). Iz tog tima ostalo je deset seniora, pridodati su im sofomori među kojima i mali Džordan. Dečak koji je učio “run and gun” igru kod nekad poznatog trenera za decu Erla Papa Džeka Džeksona, iz čije radionice je izašao i Midoulerk Lemon, kasnije član Harlem Globtrotersa.
Kako rekoh, treneru Heringu i ekipi Lejnija trebao je neko viši u timu, pa su novembra 1978. na vratima svlačionice osvanule dve liste: jedna sa imenima onih koji će se skinuti i igrati u gimnazijskoj dvorani, i druga sa takozvanim “jayvee”, drugim timom. Majkl Džordan je bio “jayvee”! Uzgred, dvorana u kojoj su igrali danas se zove – Michael J. Jordan Gymnasium – njemu u čast!
I sad nešto što će kasnije biti itekako važno – umesto Džordana u tim je ubačen 204 centimetra visoki Liroj Smit. Ovog momka još i možete pronaći, mada uz dosta muke. Studirao je i igrao košarku na Univerzitetu UNC u Šarlotu, a potom je svoje basket znanje deomonstrirao u timovima u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Nemačkoj i Argentini.
Kad je već postao slavan, Džordan je jednom priznao da je u trenucima kad mu je ponestajalo snage i energije na treninzima zatvarao oči i pred sobom bi ugledao Liroja Smita kako mu uzima mesto u timu. Kad je želeo da se inkognito prijavi u nekom hotelu – na recepciji bi rekao da se zove Liroj Smit. Kad je na kratko ostavio košarku i posvetio se bejzbolu, rekao je: “To je igra koju može igrati svako, bez obzira da li se zovete Majkl Džordan ili Liroj Smit”. A kad je 2009. snimio reklamni spot za patike Nike, glumac Edi Marfi je igrao – Liroja Smita.
A trener Klifton Pop Hering? Kad se 1988. snimao film “Come Fly With Me” o najvećoj zvezdi NBA košarke, producenti su pokušali da ga pronađu. U Vilmingtonu, u gimnaziji Lejni, trener je bio izvesni Fred Linč. Posle uzaludne potrage za Heringom, reditelju dokumentarca o Džordanu je dosadilo, pa je Linča nagovorio da u filmu on prizna da je taj trener koji je Majkla odstranio iz tima. Tako je i bilo, i u konačnoj verziji “Come Fly With Me” možete videti tog čoveka koji izgovara: “I am the coach who cut Michael as a sophomore”.
Njegova uloga tu se i završila, ali – šta se dogodilo sa stvarnim trenerom Popom Heringom? Na to pitanje pokušao je pre nekoliko godina da odgovori novinar magazina “Sports Illustrated”, i naišao na silne probleme.
U Vilmingotnu više nije živeo, u Severnoj Karolini ga više nije bilo, ali ostali su ljudi koji su ga poznavali. Jedan po jedan upućivali bi novinara, i ovoga je put odveo čak u Bruklin, gde je upoznao ženu čudnog imena Bajbaj. Ona vodi brigu o posrnulima i nemoćnima, i oni je slušaju bez pogovora. Novinar je upoznao Bajbaj ispred kuće u kojoj živi Pop, i kad je pokušao da ga dozove preko jednog njegovog prijatelja, ovaj se nije pojavljivao. Ali kad je starateljica rekla prijatelju: “Idi i kaži mu da ga zove Bajbaj” – Pop je momentalno izašao. Američki novinar svedoči da je pred sobom video osobu koja je tada imala 59 godina (sada mu je 64), ali izgleda kao da je odavno prevalio sedamdesetu.
Ma koliko da je priča o Džordanovom životu spektakularna, podjednako je dramatična i interesantna i priča o treneru Popu Heringu. Mogla bi da posluži kao scenario za sjajan holivudski film. Dok je Džordan rođen u porodici srednje klase (otac je radio kao supervizor u General Electric, a majka je bila bankarska službenica), Pop je u Vilmingotnu ugledao svet u svom najružnije obliku. Kad ga je rodila, njegova majka je imala samo 17 godina, a otac je ubrzo posle rođenja bebe otišao i više se nikad nije vratio. Popova mlađa sestra Elinor rodila je kćerku kad joj je bilo svega – 13 godina! Svi su živeli u istoj kući, zajedno sa bakom, i svako malo bi neko iz porodice otišao na lečenje u bolnicu Čeri, koju su zvali azilom za poludele crnce.
Pop Hering je kao obdaren sportista dobio stipendiju i iz Vilmingtona otišao u Darem, na školovanje. Tamo je od 1973. malo igrao košarku, mnogo više kvoterbeka u američkom fudbalu. Vratio se kući sa diplomom nastavnika fiskulture, i sa ženom Sarom, učiteljicom. Dobili su 1977. kćerku kojoj su dali ime Pakita. Kuća im je bila stalno puna mladih košarkaša, koje je Hering trenirao u gimnaziji Lejni. Bili su to dani u kojima je Pop mnogo vremena posvećivao dečaku Majklu Džordanu. Jedna od “vaspitnih” mera bilo je i ono njegovo izostavljanje iz tima, i prebacivanje u rezervni sastav. Posle toga Džordan je strelovito napredovao, i već sledeće godine imao je utakmice u kojima je postizao preko 50 poena. Sve mu je išlo od ruke, samo je stalno gubio u igrici “Put oko sveta”, koju su on i njegov trener redovno igrali u Popovoj kući.
Džimi Hebron, prijatelj Popa Heringa, veruje da je ovaj sa gimnazijom Lejni mogao biti i šampion države, samo da je Džordana stavio na krilo i pustio ga da igra u paru sa centrom – Lirojem Smitom. Kao bek, Majkl je trpao koševe ali njegova gimnazija nije imala uspehe kao godinu dana ranije, kad je Džordan bio rezerva. U Majklovoj seniorskoj sezoni Pop ga je forsirao kao lidera, i ekipa je stigla u finale plejofa sa skorom 19-3. U finalu su naleteli na Nju Hanover, Lejni je 33 sekunde pre kraja vodio sa dva poena razlike kad je Džordan promašio dva penala. Par sekundi potom Majkl je promašio i skok-šut, i zatim napravio faul u napadu, njegov peti. Nju Hanover je pobedio.
Posle Džordanovog odlaska na studije Pop Hering je i dalje imao mnogo uspeha sa gimnazijom Lejni, sve do avgusta 1983. Tad je primećeno da sa njim nešto nije u redu, pa su ga iz škole poslali na dvonedeljno psihijatrijsko posmatranje. Kad se vratio sukobio se sa jednim igračem i dobio je otkaz, a umesto njega za trenera je postavljen Fred Linč – onaj koji je u dokumentarnom filmu izjavio da je baš on “precrtao” Džordana. Nekako tih dana je stigla i Popova lekarska dijagnoza – paranoidna šizofrenija.
Počeo je da se svađa u kući sa suprugom Sarom, govorio je da ga neprestano prate neka kola, a pored lekova koje je uzimao otkrio je i votku. Kad je bio pijan postajao je nasilan. Pokušao je da spas nađe u trčanju, činio je to kao Forest Gamp u istoimenom filmu, trčao je preko mostova, poljima duvana, autoputevima, kad bi video prijatelje neki put bi im se javio, a nekad bi samo protrčao pored njih. I tako punih deset godina. U novembru 1994, kad je Džordan obeležavao kraj svoje košarkaške karijere (godinu dana kasnije se vratio), pozvao je Popa na proslavu u Čikago. Baš tih dana treneru je u 57. godini umrla majka, a sestra Elinor je u nekom uličnom incidentu bila upucana dvaput u stomak. Jedva je preživela.
Hering nije želeo da ide u Čikago, a razlog nisu bile porodične tragedije, već što nije hteo da tamo bude predstavljen kao “trener koji je odstranio iz tima velikog Majkla”. Prijatelji su ga nagovorili da ipak ode. Nakljukao se medikamentima i krenuo. Bulsi su mu platili otmeni hotel, a bio je gost na Džordanovoj privatnoj žurci u klubu “Boyz II Men”. Tu mu je Majkl poklonio sat, a u prepunom Junajted Centru mu je odao priznanje kao svom treneru rečima: “Bilo je više trenera od kojih sam učio. Svi su znali više od mene o košarci, a poštovao sam ih jer su mi posvećivali svoje vreme i upićivali me u tajne košarke. Sve do Kliftona Heringa, koji me je jedini izbacio iz tima”. Bilo je prisutno 20.000 ljudi u novoj areni prijektovanoj tako da se zvuk odbija i multiplikuje. Još dva miliona ljudi gledalo je ovaj šou na televiziji. Može se samo zamisliti kako se Pop osećao dok su mu zviždali u Junajted Centru. Međutim, Džordan je nastavio: “Ali ljudi ne znaju, ne zna to ni moja porodica, da me je taj čovek sledeće godine svaki dan čekao u šest ujutro i radio sa mnom. Hvala ti, treneru Hering!”
Zvižduke su smenili frenetični aplauzi, i sve bi bilo u redu da Džordan nije rekao još nešto: “Znao je da je napravio grešku, i pokušao je da je ispravi”.
Posle ovoga Pop se vratio alkoholu i životu na ulici. Krajem devedesetih američko socijalno mu je uplatilo 40 hiljada dolara. Bivši Džordanov trener je došao u banku sa ruksakom na leđima, i tražio da mu ga napune kešom. Izašao je iz banke, od uličnih dilera pokupovao “određene supstance”, i posle šest nedelja pojavio se u istoj banci bez prebijene pare, sa molbom za pozajmicu. Živeo je u kući u kojoj je odvalio ulazna vrata, ciglama je porazbijao sve prozore, a umesto parketa na podovima su bili tepisi praznih konzervi od piva i ispijene flaše. Jedan prijatelj mu je pomogao da dobija pomoć 30 dolara dnevno, i iznajmio mu je relativno pristojnu kuću.
Njegova kćerka Pakita odavno ne živi sa ocem. Sada se zove dr Pakita Jarborou, i ponekad mu napiše pismo jer Pop nema telefon. Pakita je doktorirala i radi na Univerzitetu Severna Karolina. Živi u gradu Reliju, dvestotinak kilometara od Vilmingtona, ali nikad nije otišla da poseti oca. A on je bio na njenom maturskom ispitu, međutim nije uspeo da dođe na venčanje. Rekao joj je da je zalutao, a usput mu je neko ukrao odelo. Uglavnom, Pop i Pakita se nisu videli od 2005, od sahrane trenerove supruge Sare, koja je iznenada umrla u 52. godini. Njihovo viđenje je izgledalo ovako: Pakita je u crkvi primala saučešća, a Pop je stao u red sa ostalima da joj ga izjavi. Kad joj je prišao, rekao joj je “Znaš li ko sam ja?” I izašao iz crkve. Očevici pričaju da je potom na ulici toliko plakao da su suzama koje je izronio mogli oprati celu crkvu.
Na drugoj strani, Majkl Džordan je 11. septembra 2009. primljen u Kuću slavnih. Tom prilikom održao je prigodan govor. Između ostalog, rekao je da je u gimnaziji Baz Piterson bio izabran za igrača godine umesto njega; da mu je na univerzitetu Severna Karolina trener Din Smit zabranio da se slika sa ostalim igračima za naslovnicu “Sports Illustrated” zato jer je bio brucoš; da mu vlasnik Čikaga Džeri Rajnsdorf nije dozvolio da zaigra odmah pošto je sanirao prelom noge; da mu je trener Dag Kolins zabranio da igra basket tokom letnjih meseci; da je trener Njujorka Pet Rajli zabranio Džordanovim dobrim drugarima Patriku Juingu i Čarlsu Oukliju da gluvare sa njim zato jer su oni u rivalskim timovima; da mu je generalni medadžer Čikaga Džeri Kraus rekao da organizacija osvaja šampionate, a organizacija nije bila ta koja je sa gripom igrala protiv Jute… Dotaknuo se i obaveznog Liroja Smita:
– Liroj Smit je momak… ma, kad sam ja izbačen iz tima on je uleteo umesto mene. I večeras je ovde sa nama”.
Nastavio je:
– Kad je Liroj uleteo umesto mene, poželeo sam da dokažem da to nije u redu ne Liroju, niti samom sebi, nego treneru koji je odabrao Liroja umesto mene. Hoću da mu jasno poručim: napravio si grešku, balvane!
Pop Hering nije te večeri bio u Simfoni Holu u Springfildu. Nije gledao ni TV prenos, pa nije čuo Džordana kako ga proziva. Trener velikog Majkla mnogo je investirao u njega, a podjednako mnogo je investirao uopšte u prvu 31 godinu svog života. Negde mu se nešto malo vratilo, negde baš ništa. Malo toga ima od čega još može imati neke koristi. Njegova majka i supruga su umrli. I sestra Evelin umrla je od raka pluća u 47. godini. Ali, ona je imala kćerku, onu koju je rodila sa samo 13 godina – ako je iko pažljivo čitao ovaj tekst od početka (priznajem da je dug). Ta kćerka se zove Keti Hering, i Pop je voleo od prvog dana kao da je njegova. Keti nije postala medijska atrakcija kao Liroj Smit, niti je postala najveći sportista 20. veka kao Majkl Džordan, čak ni doktor nauka kao Pakita Jarborou. Ali zato Keti Hering obilazi Popa svakog dana. Jednom nedeljno nosi njegov veš na pranje, donosi mu njegovo omiljeno jelo – pastu sa račićima, i uopšte stara se da ovaj ostane živ. Keti ima 49 godina, i radi kao kuvarica. Pop Hering ima 64 godine, i boluje od paranoidne šizofrenije.
Photo: YouTube
2 komentari
Svaka ćast za tekst. Naježio sam se. Šta je život…
Respekt i divljenje za tekst. Citao sam ga otvorenih usta. Kamo srece da je generalno vise ovakvih tekstova.