Sigurno ste već upoznati s mojom pasijom za pecanjem. Nije to tako ni rijetka pošast u krugu košarkaških zaljubljenika jer i jedan čuveni Radmilo Mišović verovatno ne bi bio takvom pojavom da nije rođen kraj Morave, i da svoj filigranski šut nije dodatno usavršio i preciznim zabacivanjem udice sa mamcem, a rad šuterskog mu zgloba vežbao je stalno, munjevitom kontra-reakcijom kad mu drma, drma plovak. Rijeke, njihovu maticu, limane, čitavu floru i faunu, uključujući komarce i druge beštije, živim i ja, ali kad se prebacim u potragu za beznadnom daljinom tad odmetnem se na debelo more sinje i više se ne koristi termin pecanje; tada počinjem, mada uglavnom i dalje koristim štap i ostale rečne rekvizite, da se bavim – ribanjem.

Ribanje i ribarsko prigovaranje davno su opisani u dalmatinskoj mitologiji, a kako je taj naš kršovit kraj oduvek vrvio nadaleko poznatim, kršnim košarkašima, gomila njih u ribanju pronašla je svoju strast. Nije da sam skroz loš u profesiji toj, ali moji ulovi sića su u odnosu na one bivših vedeta naranča-baluna poput Gorana Sobina ili Dina Rađe. Kol’ko para za benzin, tol’ko i muzike. Nekako se čini da su mi baš momci iz splitske Jugoplastike bili ponajvećim specijalistima od ribe i morskih bića slasnih, jer htio bih malo povidat o jednom supertrofejnom igraču „žutih“ koji je proverenom vedetom i u kategoriji ribanja.

Ako malo bolje profiltriramo reprezentativne raritete najuspješnijih košarkaša bivše Jugoslavije, vidjet ćemo da samo devetorica njih mogu da se diče jedinstvenim i izuzetnim uspjehom – olimpijskim, svjetskim i evropskim zlatom. Tih devet veličanstvenih su: Krešimir Ćosić, Dragan Kićanović, Dražen Dalipagić, Zoran Slavnić, Mirza Delibašić, Željko Jerkov, Ratko Radovanović, Rajko Žižić i – malo teže za povjerovati – Duje Krstulović. Ovo malo teže zbog činjenice da Duje u reprezentaciji nikad nije imao pedigre jednoga od ključnih igrača poput prethodno pomenutih, nije igrao odlučne utakmice velikih finala i uglavnom je bio jedanaestim ili dvanaestim igračem.

Krstulović je jedna od prvih domaćih, moderno građenih, atletskih četvorki kojih se ja sjećam. Na 203 cm visine, rasprostrlo se poprilično krdo mišića, tako da je Duje ličio na junaka iz Sparte kad bi igrao protiv svojih, uglavnom nerazvijenijih rivala. Nije da je nešto posebno preferirao kontakt-igru, ali bio je snažan, žilav, neugodnog šuta sa poludistance i – što je najbitnije – našao se u sjajnom kolektivu, jer je Jugoplastika pripadala evropskoj eliti još i tih sedamdesetih godina. Već prva ozbiljnija košarkaška sezona za Duju završava trofejno, splitski tim je osvajačem Kupa Juge ’72, a igra i finale Kupa šampiona, te majstoricu za domaćeg prvaka, ali oba puta nesretno proigra završnicu meča. Dogodine još i finale Kupa Kupova, đe Jugoplastika posrće protiv lenjingradskog Spartaka.

Kako su sredinom sedamdesetih utrnule igračke karijere Pere Skansija i Zdenka Pruga, Krstulović dobija sve važniju ulogu u timu koji je uvik nadomak prvog mjesta u domaćem prvenstvu, ali uglavnom netko drugi završi prvakom, pa spliski tim dobija u košarkaškom narodu ime – Drugoplastika. Duje se, pak, svojim igrama probije i do reprezentativnog dresa, a sa drugom iz istog, Željkom Jerkovom, čini zastrašujuć’ duo ispod koša. Osim po basket-umeću, Duje je oduvek bija pamćen i kao strašan zafrkant. Uz Zorana Grašu, bio je autorom nadimaka svojih saigrača. Tako je svaki od njih imao neki – Mlađan Tudor bio je Pasić, Rato Tvrdić – Bubla, Damir Šolman – Niklovani, Zdenko Prug – Car, Željko Jerkov – Špina, Zoran Grašo – Vješalica, Mihajlo Manović – Cvrca, Predrag Kruščić – Teorija, a sam Duje Krstulović bija je Klanfa.

Vrhunac Klnfine igračke karijere je period druge polovine sedamdesetih. U sezoni 1975-76, Jugoplastika je, naravno, druga u prvenstvu, ali klub osvaja svoj prvi međunarodni trofej, kada nakon dvije utakmice finala nadvisi tim iz Torina u Kupu Radivoja Koraća. Krstulović je u prvom susretu u Splitu podario Talijanima 21 poen, a u uzvratu je dodao 9. Naredna sezona 1976-77 bila je dotad najuspješnija u klupskoj istoriji – Jugoplastika je osvojila trostruku krunu kao prvi tim iz bivše SFRJ. U prvenstvu „žuti“ slave nakon epskog šuta Šolmana sa zvukom sirene u beogradskoj majstorici protiv sarajevske Bosne, dok je laganom presijom u drugom poluvremenu slomljen Kvarner u finalu domaćeg Kupa. Jugoplastika je ponovila trijumf u Kupu Koraća, u incidentnoj finalnoj tekmi protiv Fortituda iz Bolonje na „neutralnom“ terenu u Đenovi. Uz fenomenalnog Željka Jerkova (34 poena, više od pola skokova tima), Duje se iskazao i na terenu (11 koševa i par važnih ofanzivnih skokova), ali i u neviđenoj gužvi posle samog susreta. Talijanski navijači, nezadovoljni suđenjem i porazom svoje momčadi, nasrnuše na sudiju Maininija, a vandalizam se nastavio kamenovanjem busa splitske ekipe.

Istovremeno i reprezentacija (Aca Nikolić selektor) otvara svoja vrata Krstuloviću, tako da je Duje iste te ’77 godine postao zlatnikom sa evropskog šampionata u Liježu, a 1978. je dodao svjetsko zlato na nezaboravnoj priredbi u Manili. To je bio i njegov najbolji reprezentativni turnir; igrao je na 8 od 10 utakmica i ubacio 7,6 koševa u prosjeku. Sezona ’79 donosi Dujin lični prvenstveni rekord od 52 poena na jednoj tekmi, a istog ljeta Krstulović se oprobao i u ljetnom kampu NBA tima Finiks Sansa. Na slici je njegov duel sa Džoelom Kramerom.

Njegov reprezentativni hajlajt za mene je bio moment kad je ispod vlastitog koša, malo iskosa, pogodio onaj suparnički prije sirene za kraj poluvremena, a da li sam to vidio u Manili ili prilikom nekog drugog turnira, ne mogu da rečem sa sigurnošću jer nikad na to više nisam naletio u video obliku koji bi mi usmerio uspomene ka istini…

Moskva i olimpijsko zlato krunom su Krstulovićeve košarkaške karijere. Premda je igrao jako malo na samom turniru, Duje osvaja i najdragoceniju medalju. Ostatak aktivnog igranja i nije tako bajan. Krstulović i Jerkov (i još njih nekolicina) moraju na odsluženje vojnog roka u sezoni 1980-81 i tim, koji je redovno bio elitom domaćeg loptanja, senzacionalno ispada iz Prve savezne lige. Ta drugoligaška sezona je i posljednjom za Duju u Jugoplastici. Nakon što sa svojih dvadesetak poena po kolu pripomogne u povratku u najviši rang takmičenja, Krstulović će u inozemstvo s obzirom da je ispunio dobnu granicu. U sezoni 1983-84 igra u švicarskom prvenstvu za tim Lemania Morges i ubacuje preko 25 poena prosečno, dok mu se kasnije trag gubi – neko kaza mi – u Skandinaviji.

Momak od bezbroj interesa, Duje Krstulović nikad nije slovio za košarkašku kremu bivše Jugoslavije, ali imao je čast ( i sreću ) biti dio najtrofejnije generacije domaćih loptača – meni lično, nalazi se neđe u sredini „stojadina“ (101 najveći YU košarkaš). U reprezentaciji je dogurao do brojke od 83 odigrane utakmice, a, osim tri već spomenuta velika zlata, u riznici ima i broncu sa EP u Italiji ’79 godine. Gotovo da nije moglo bolje… Gotovo – jer Duji košarica vjerojatno nikad i nije bila u prvom planu. Količina njegove košarkaške ambicije ponekad nije bila na nivou njegovih prirodnih predispozicija, a zasigurno beše u povijesti domaćeg basketa i većih imena, što velikih reprezentativnih zlata se ne dokopaše. A onaj drugi Duje? Mislim, onaj nekošarkaški Duje Krstulović? Pojma nemam braćo. Kad bi se ćakulama verovalo, u ovom trenu možda Kilimandžarom planinari, podno Crnih brda bivakuje pa kalumet Crvenog Oblaka puši ili neku novu i bogatu riblju „poštu“ u jednom od svetskih mora traži.

Photo: YouTube