Toni Horvat, novinar Indexa, napisao je divnu priču o verovatno najboljem krilnom centru ikad, Timu Dankanu. Prenosimo je u celini.
***
Jedan od najboljih neameričkih košarkaša svih vremena, Argentinac Manu Đinobili, 2022. je primljen u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Tradicija nalaže da, dok drži svečani govor, uz njega na pozornici sedi osoba po sopstvenom izboru, koja je od ranije u Kući slavnih. Đinobilijev izbor bio je vrlo jednostavan.
Uz Tima Dankana osvojio je četiri NBA titule sa San Antonio Sparsima. On je jedini od četiri ključna čoveka u dinastiji Sparsa već bio unutra. Toni Parker još nije došao na red jer nije prošlo dovoljno vremena otkako je otišao u penziju. Gregg Popović i dalje je trener ekipe iz San Antonija, baš kao što je bio kad ih je 20 ili više godina ranije doveo u Teksas.
Ali nema sumnje ko je bio ključni čovek dinastije koja je između 1999. i 2014. osvojila pet titula NBA prvaka. Uostalom, kada ikonskog trenera Popovića pitaju koji je recept njegovih uspeha, odgovor se svodi na isto: “Prvo, imaš Tima Dankana. Drugo, ostaneš živ.”

Greg Popović i Tim Dankan
Uz pet osvojenih prstenova, Dankan je triput bio MVP finala, dvaput MVP sezone, 15 puta izabran je na Ol-Star utakmicu, 15 puta u jednu od tri najbolje petorke lige (10 puta u prvu) i 15 puta u jednu od dve najbolje obrambene petorke (osam puta u prvu). Naravno, bio je i najbolji ruki, a 2003. ga je Sports Ilustrejtid proglasio sportistom godine.
Nedavno je uvršten i među 75 najboljih NBA igrača svih vremena, ali nema sumnje da bi bio unutra i da je trebalo izdvojiti samo desetoricu najvećih. Na svojoj poziciji zaista je bio najveći, malo ko će prigovoriti ako se Dankana proglasi najboljim krilnim centrom svih vremena.
Ostao je zapamćen kao legenda, pa iako nije bio čovek za highlighte, nije oduševljavao spektakularnim zakucavanjima, ludim proslavama ni bombastičnim izjavama, stekao je ogromno poštovanje zbog čistog kvaliteta košarkaške igre i svih manje popularnih stvari koje sportistu čine pobednikom. Uostalom, zvali su ga Big Fundamental, veliki čovek s fantastičnim košarkaškim temeljima. Tihi, skromni superstar koji prvenstveno govori na terenu i čije se “reči” odražavaju na semaforu.
Trebao je biti plivač i nastupiti na Olimpijskim igrama 1992.
A zapravo, Dankan uopšte nije trebao biti košarkaš. Rođen je i odrastao na Sent Kroiksu, najvećem ostrvu na Američkim Devičanskim Ostrvima, nepridruženim teritoriju SAD-a čiji su stanovnici automatski američki državljani. Na području od tek 210 kvadratnih kilometara okruženom okeanom, bilo je logično da će mu sportski afiniteti biti usmereni na vodu.
Bio je najmlađe od četvero dece u porodici Vilijama i Ajone Dankan, a dok brata Skota sport nije interesovao i pronašao se u kinematografiji, sestre Čeril i Triša bile su plivačice. I to jako dobre. Čeril je osvajala nacionalne titule pre nego što se posvetila medicini, a Triša je dogurala do reprezentacije Američkih Devičanskih Ostrva za Olimpijske igre u Seulu 1988.
U njima je Tim video uzore i još kao mali dečkić počeo je da ide s njima na bazen jer želeo što pre da odraste kako bi im se pridružio na takmičarskom nivou. A vrlo mlad je pokazao da je ispred svojih godina, bio je toliko bistar da je preskočio treći razred osnovne škole i upisao četvrti.
“Sećam ga se kad bih išla da pokupim svoju decu na bazenu, imao je pet godina, bio je mršav i drhtao”, prisetila se porodična prijateljica Frensis Meloj kad je jedna TV ekipa došla na Sent Kroiks da radi priču o Dankanovim korenima u doba njegove najveće slave.
“Došao je sa sestrama i počeo s nekih pet godina, kada deca ovde obično počinju s plivanjem. Skočio je u bazen i odlično se snašao”, rekao je njegov prvi trener Bil Salivan.
Mladi Tim pokazivao je veliki plivački potencijal. Do 13. godine postavljao je rekorde na 50 i 100 metara slobodno, bio je jako dobar i na 400 i sve je upućivalo na to da će ostvariti svoj san i učiniti ono što je uspelo Triši – nastupiti na Olimpijskim igrama. Cilj su mu bile Igre u Barseloni 1992., kada bi mu bilo 16 godina. “Timi je još bolji od mene”, uveravala je Triša.

Mladi Tim dok se bavio plivanjem
“Imao je 12 godina kad smo bili na mitingu u Floridi. Već tada bio je viši od ostalih dečaka, a kad je skočio u bazen, plivao je iz sve snage. Kad je izlazio iz bazena, dok smo mu čestitali što je ostvario kvalifikacijsko vreme, na razglasu su obavili da je Tim Dankan s Devičanskih Ostrva ostvario top 16 rezultat svih vremena u Americi u svom uzrastu. U tom trenutku znali smo da imamo nešto posebno”, prisetio se Salivan.
Šest od sedam dana mrdeljno plivao bi između pet i osam hiljada metara i trenirao kako bi ostvario svoj san. Najveća potpora Timu i sestrama bila je majka Ajona, profesionalna babica koja je uzimala noćne smene kako bi vozila decu i bila na svim treninzima i takmičenjima, i brinula se da budu dobri u školi.
To su bila i dva najveća fokusa u Timijevom životu. Inače uvek je bio povučen, imao je vrlo uzak krug prijatelja koji su mogli da vide njegovu pravu osobnost, njegov britki smisao za humor iza kamenog lica koje ništa ne može pokolebati. Tako je ostalo i kroz celu profesionalnu karijeru.
“Odrastao sam u maloj zajednici u kojoj se svi poznaju, to je bilo zabavno, opušteno i prisno”, rekao je Dankan, ali poznanici iz detinjstva žalili su se da se nije htio družiti s njima jer ga je uz plivanje i školu zanimao samo Nintendo. Ni sa kim nije bio blizak kao sa porodicom, posebno majkom.
Uragan je uništio jedini bazen na ostrvu. Majčina smrt dotukla je Timovu plivačku karijeru
Zato je u porodici nastupio potpuni šok kad su na leto 1989. Ajoni dijagnostikovali rak dojke. Još veći šok, ne samo za Sent Kroiks nego i za šire karipsko područje, stigao je nekoliko meseci kasnije u obliku uragana nazvanog Hugo, koji je direktno ubio 67, a indirektno još 40 ljudi i napravio štetu u iznosu od 11 milijardi dolara.
Iako niko iz porodice Dankan nije stradao, uragan je razorio tri četvrtine ostrva, a pogodio je i bolnicu pa je zbog saniranja štete i istovremene brige za povređene Ajonina terapija prekinuta. Drugi strašan udarac za Tima bila je činjenica da je Hugo uništio jedini bazen na ostrvu i onemogućio mu treninge.
Umesto u kontrolisanim uslovima bazena, Dankan je svoju dnevnu dozu plivanja morao tražiti u okeanu. I dok su talasi sami po sebi poprilično otežavajuća okolnost, najveća prepreka njegovim plivačkim ambicijama bio je strah od morskih pasa. Jer, jedno je brčkati se uz obalu, a drugo plivati osam kilometara dnevno.
“Plivanje u okeanu jednostavno nije bilo tako zabavno, ja sam bio tip za takmičenja, a kad njih nije bilo, nije bilo ni draži.”
Dankan je odlučio da uzme pauzu od plivanja, ali mu se nameravao vratiti, sve dok mu nova tragedija nije potpuno ubila volju. Iako je Ajona vremenom nastavila s terapijama, stanje joj se pogoršalo i preminula je 24. maja 1990, dan pre Timijevog 14. rođendana.
“Uragan je Timu oduzeo dnevnu rutinu uništivši naš bazen, a kad je mama preminula, izgubio je motivaciju”, rekla je Triša. Tim je usko povezivao kompetitivno plivanje s majkom i bilo je teško pomisliti da će mu se vratiti bez majke koja će ga bodriti.
Koš u dvorištu ostao je netaknut. Uskoro je Dankan poželeo da bude kao Medžik Žonson
Starija sestra Čeril tada je već živela u Americi s mužem Rikijem, ali vratili su se na Sent Kroiks kako bi pomogli ocu da se brine za Tima i Trišu. Razumeli su zašto se Tim ne želi vratiti plivanju, ali nisu želeli da njegov sportski talent propada. Izbor je zapravo bio vrlo jednostavan, ne samo zbog visine.
Godinu dana ranije Čeril i muž Timu su poslali košarkaški obruč kao božićni poklon koji su postavili u dvorište, a kad su se vratili na ostrvo, iznenadili su se shvativši da je, za razliku od bazena, nekim čudom preživio Hugov bes.
Sa 14 godina Tim je bio viši od 185 cm, ali nije bilo naznaka da će ekstremno izrasti, očekivalo se da će biti visok oko 195 cm. Priključio se srednjoškolskoj košarkaškoj ekipi, ali bio je vrlo nekoordinisan pa su ga prozvali Mr. Klamsi (Gospodin Nespretni).
Riki je igrao košarku na koledžu u Americi pa je na košu u dvorištu učio Tima osnovama igre, posebno za pozicije beka, a on je sve upijao, ponekad samo gledajući poteze koje njegov rođak radi. Brzo je učio i napredovao, a najveći idol bio mu je Medžik Džonson, kao i većini dece na ostrvu.
Međutim, Timi je neočekivano brzo izrastao na 205 cm, pa su ga prebacili na poziciju centra, što je značilo da mora da uči potpuno drukčiji način igranja košarke. “Do tada sam šutirao trojke, išao u prodore i delio lopte. Nisam bio ništa ni približno pravom centru”, prisetio se Dankan.
Nije mu trebalo dugo da se prilagodi, a kada je to učinio, njegova je škola postala najbolja na ostrvu, a Tim je počeo privlačiti interes univerzitetskih skauta iz SAD, samo što se nikome nije baš isplatilo odlaziti na tako dalek put zbog jednog klinca koji dominira u slabašnoj konkurenciji.
“Treneru, tu je jedan klinac…”
Ključni trenutak za Dankanovu košarkašku budućnost dogodio se na leto 1992., kada je na Sent Kroiks stigla delegacija mladih američkih košarkaša na Turneji dobre volje kojom je NBA pokušavala da populariše košarku u egzotičnim sredinama.
Među igračima na turneji bio je Alonzo Mourning, kasnije jedan od najboljih NBA centara, koji je tog leta izabran kao drugi na draftu, odmah iza Šakila O’Nila. Znatno manje poznat bio je Kris King, koji je izabran u drugoj rundi, a većinu karijere proveo je u Europi. On je nazvao Dejva Odoma, svog dojučerašnjeg trenera na univerzitetu Vejk Forest, i rekao mu: “Treneru, tu je jedan klinac koji je igrao jako dobro protiv Alonza.”
Odom se morao uživo uveriti u priču o srednjoškolcu koji se ravnopravno nosio s klasom poput Mourninga. U roku od nekoliko dana odleteo je na Sent Kroiks kako bi se upoznao s Dankanom pa se iznenadio kad ga je ovaj, umesto u neku školsku dvoranu, odveo na otvoreni teren na kojem je igrala njegova škola.

Dankanovo dvorište
“Impresioniralo me njegovo držanje i prisustvo na terenu. Nije bio zastrašujući igrač, ali videlo se da je zavredio poštovanje starijih igrača”, prisetio se Odom utisaka nakon što je prvi put video Dankana kako igra. A video je dovoljno da se jako zainteresuje. Uveče se vratio kod Dankanovih na večeru kako bi ga vrbovao na svoj univerzitet.
Trener je govorio i govorio, a Dankan nije skidao pogled s TV ekrana
Seli su na kauč i gledali utakmicu NFL-a. Odom ga je počeo uveravati zašto bi mu bilo najbolje da dođe baš na Vejk Forest, ali posle nekog vremena shvatio je da Dankan ne odvraća pogled s ekrana. Odomu se činilo da ga uopšte ne sluša, što ga je itekako zabrinulo.
“Četvrta četvrtina je”, rekao mu je Dankan. Kad ga je iznervirani Odom pitao da li je čuo išta šta mu je rekao, Dankan mu je ponovio sve od reči do reči i ostavio ga u šoku.
“Ima neverovatnu sposobnost da izgleda odsutno, ali ipak upija sve oko sebe”, zaključio je Odom i odmah znao da će mu ta sposobnost dobro doći u haotičnim situacijama koje nudi košarkaška utakmica.
U sledećih godinu dana Dankan je završio srednju školu, pa iako su u međuvremenu stigle i druge zanimljive ponude, odabrao je Vejk Forest kao univerzitet na kojem će provesti sledeće četiri godine. Iz današnje perspektive izgleda suludo da igrač koji je ostvario takvu karijeru nije zbrisao u NBA nakon samo godinu ili dve, ali Dankan je imao dobar razlog da na koledžu ostane do kraja.
Koliko god je majka Ajona podržavala Tima u njegovoj plivačkoj karijeri, još važnije joj je bilo njegovo obrazovanje. Na samrtnoj postelji tražila ga je da joj obeća da će završiti studije, što je on i učinio. Nije bilo nikakve šanse da prekrši to obećanje.
Na prvoj godini uopšte nije trebao da igra
Osim toga, Dankan je još bio sirov. Uostalom, stigao je iz košarkaške divljine, i to sa samo 17 godina jer, podsetimo se, preskočio je treći razred osnovne škole. Odom ga zapravo uopšte nije želeo koristiti u igri u prvoj sezoni, nego ga je puštao da još uči, trenira i napreduje da bude potpuno spreman za nivo NCAA Divizije I. Međutim, druga dva centra Demon Dekonsa suspendovana su na celu sezonu zbog kršenja NCAA propisa i Odom nije imao izbora nego da gurne Tima u vatru.
Na prvoj utakmici, na gostovanju kod slabe ekipe Aljaska-Enkoridž, ostvarili su se svi Odomovi strahovi. Dankan je izgledao kao da nije spreman, ostao je ne samo bez koša nego i bez šuta na celoj utakmici, a Demon Dekonsi su neočekivano izgubili. Možda mu je samo smetalo hladno okruženje. Već u drugom nastupu na puno toplijim Havajima ostvario je dabl-dabl od 12 poena i 12 skokova.
Naravno, bilo je mnogo oscilacija tokom prve dve sezone, ali sledeće dve Dankan je bio prava zver, dvaput je konsenzusom izabran u univerzitetsku ekipu godine, kao i za igrača godine 1997., kada je bio i najbolji skakač NCAA lige. Već početkom njegove poslednje sezone na Vejk Forestu bilo je prilično jasno da će biti prvi izbor drafta.
Popović se postavio na mesto trenera iz sasvim drugih razloga. Sudbina ga je prvo kaznila, ali dugoročno bogato nagradila
Greg Popović, danas opšteprihvaćen kao jedan od najvećih trenera u istoriji košarke, tu je sezonu započeo kao generalni menadžer San Antonio Sparsa, stalnog konkurenta za vrh Zapada, kojem je najveća zvezda bio centar Dejvid Robinson. Ali on je u predsezoni povredio leđa i Sparsi su dobili samo tri od prvih 18 utakmica.
Baš na dan Robinsonovog povratka, Popović je otpustio trenera Boba Hila i na njegovo mesto postavio – sebe. Bilo je prilično izvesno da će Sparsi sa oporavljenim Admiralom preuzeti sezonu, a Pop bi ovako pobrao zasluge. Ali nije mogao računati na to da će Robinson posle samo šest nastupa slomiti nogu i propustiti ostatak sezone. Želeo je da bude heroj u toj sezoni, a umesto toga otvorila mu se prilika da kroz sledećih 20-ak godina uz Dankana postane trenerska ikona.
I druga zvezda Sparsa Šon Eliott imao je problema s povredama i propustio više od pola sezone pa je klub iz San Antonija kroz celu sezonu ostao na dnu, s kojeg se nije zapravo ni trudio maknuti jer su mu tako rasle šanse za prvi izbor na draftu. Završio je ss skorom 20-62, a manje pobeda ostvarili su samo Boston i Vankuver, ali Grizlisi nisu imali pravo na prvi pik kao nedavna ekspanzijska ekipa.
Kada su kuglice donele sreću Sparsima, Popović se nije dvoumio da će izabrati Dankana, upariti ga sa oporavljenim Admiralom i stvoriti centarski tandem kakav košarka još nije videla. Ipak, otputovao je na Sent Kroiks kako bi upoznao svoju buduću zvezdu u njenom prirodnom okruženju.
Popovich je želeo da upozna svoje igrače izvan terena da bi se uverio kako funkcionišuu, šta ih motiviše, čega se boje… Zajedno su plivali, družili se, vodili dugačke razgovore i ubrzo je postalo jasno da su srodne duše. Dankan je bio toliko voljan da uči, a niko ga nije mogao naučiti više od Popa, o čemu svedoči i činjenica da su prošle sezone sedam od 30 NBA klubova vodili treneri koji su kao igrači ili pomoćnici radili s njim.

Već u drugoj Dankanovoj sezoni (1998/99) Popović i Twin Towersi odveli su Sparse do prve NBA titule. Kada je Robinson ušao u suton karijere, stigla je sveža internacionalna krv u obliku Manua Đinobilija i Tonija Parkera pa je umesto Twin Towersa Sparse dalje vodila Velika trojka koja im donela još četiri titule – 2003, 2005, 2007. i 2014.
Svih pet osvojili su samo Popović i Dankan. Iako, legendarni trener sebe će bez razmišljanja skloniti iz jednačine. Kao što je toliko puta ponovio, razlog za sve njegove uspehe samo je jedan. Imao je Tima Dankana. I dovoljno dugo poživeo.
Photo: NBA, X
(Izvor: index.hr)