Početna BLOGRade Antonović: Probao sam da gledam NBA utakmicu…

Rade Antonović: Probao sam da gledam NBA utakmicu…

od Rade Antonović
51 pregleda

Sa sajta Sportklub prenosimo izvanredan komentar novinara Radeta Antonovića (https://sportklub.n1info.rs/skener/rade-antonovic-nba-jokic-magic-bird/) koji iskreno preporučujemo.

***

Probao sam pre neki dan da pogledam uživo utakmicu NBA lige, pošto tako nešto nisam uradio već godinama unazad.

Gledao sam na preskoke pet – šest utakmica Denvera, iz sezone kada su bili šampioni i to tek nakon što su osvojili titulu, naravno isključivo i samo zbog toga što u timu Denvera nastupa neko iz naše zemlje.

Kao što već i rekoh na početku mislim da je prošla čitava decenija kako nisam pogledao neku utakmicu NBA cirkusa uživo. Na programu je bio duel između Denvera i Oklahome, termin idealan, u vreme kada su mi deca tek krenula na spavanje, mada sam se i ja „lomio“ da li da im se pridružim u toj istoj rutini.

Dopisivao sam se sa prijateljima par minuta pre nego što je počela prva četvrtina i oni prosto nisu mogli da veruju da ću se stvarno upustiti u jednu takvu pustolovinu. Tokom prve četvrtine, ispostaviće se i jedine koju sam pogledao, pitali su me, na zajedničkoj grupi, na svaka dva minuta pitanja vezana za utakmicu, čisto da provere da li stvarno gledam.

Zaličio je meč malo na neke duele Evrolige, posebno na one gde jednoj od ekipa ne ide baš da probaci loptu kroz obruč a sa druge strane imate tim čiju odbranu drži pet „pit-bulova“ željnih da vam progrizu svaku ideju o kvalitetnom napadu. Kao što rekoh meč me na početku podsetio na tako nešto, ali ne i da je stvarno tako i bilo.

Kako je odmicala prva deonica počeo sam da imam dilemu da li se promenio način igre u NBA ligi, pa sad mnogo više obraćaju pažnju na defanzivu. Da li sam svih ovih godina stvarno živeo u zabludi da oni ne igraju tamo odbranu na način na koji se igrala do pre nekih petnaestak možda i dvadeset godina?

Moje mozganje bilo je uzalud, bolje da sam samo sačekao ono što se dalje dešavalo s obzirom da se ispostavilo da obe ekipe, koje su došle do polufinala konferencije, ne mogu „vola da ubodu“, što bi rekao naš narod.

Uspeo sam da izdržim i odgledam prvu četvrtinu jer sam shvatio da nema smisla da mučim sebe tražeći bar jedan dobar razlog da ostanem i pogledam, ne daj Bože, utakmicu do kraja. Svaka čast Nikoli Jokiću i ostatku ekipe, ali stvarno me na toj utakmici niko od igrača nije ubedio da grešim u nameri da promenim kanal.

Prijatelji su nastavili da mi šalju poruke i pisali mi kako prisustvujem istoriji jer se nije dogodilo ko zna od kad da ekipe šutiraju toliko loše. Bio sam poprilično „oduševljen“ tom informacijom toliko da sam u sekundi promenio program, pa sam u reprizi reprize odgledao epizodu „Mućki“ pre spavanja.

Godinama unazad vodim debatu sa kumovima, koji i dalje intenzivno prate košarku preko bare, o tome šta je NBA liga postala, šta je bila nekada i čemu teže u budućnosti. Naravno da vodimo prepiske o načinu igre tamo i ovde u Evropi. NBA često deluje kao spektakl sa oscilacijama u intenzitetu tokom sezone, dok se u Evroligi zadržava taj kontinuitet takmičarskog duha i ozbiljnosti od prvog do poslednjeg kola.

Svestan sam da će većina vas da prokomentariše pre svega igrače koji igraju u Evroligi i NBA ali se već nekih desetak godina razlika postepeno smanjuje, što pokazuje i interesovanje NBA da počne projekat u Evropi.

Jedan od najjačih argumenata mojih prijatelja u toj višedecenijskoj prepirci jeste da se tamo, u Americi i Kanadi, računa da počinju prave utakmice tek u plej-ofu i da o nivou kvaliteta košarke a posebno odbrane treba raspravljati tek od tog dela sezone, kao da se ono pre toga ne važi.

Uvek mi se to nekako činilo kao da mi govore da sačekam da prođu tri regularna autobusa koja me voze sa posla do kuće, jer će u četvrtom sve da bude savršeno: bez gužve, sa funkcionalnim rashladnim sistemom, u kom sva vrata dihtuju i u koji su svi ušli tik posle kupanja. A to što sam sa prva tri mogao već uveliko da budem kod kuće, da se okupam, ručam i igram se sa decom, to vreme se ne računa?

Možda sve to ima veze i sa tim što sam naučen da na sport gledam iz drugačije perspektive, kao priliku da svoj maksimum podižeš iz treninga u trening, utakmice u utakmicu i da probaš svakoga dana da budeš bolja verzija sebe.

Smatram da ukoliko dolaziš negde da bi se nadmetao, testirao svoju veštinu i video koliko zaista možeš, onda to moraš da uradiš posvećeno, od prvog do poslednjeg trenutka. Bilo da je reč o terenu, borilištu, bazenu ili stazi, važno je da svakim korakom pokažeš poštovanje prema sebi, protivniku i samoj igri tako što ćeš dati sve od sebe u tom trenutku.

Nisam od onih koji misle da su utakmice koje smo igrali između odeljenja u gimnaziji nešto mnogo nebitnije od onih koje sam igrao za klub u kom sam trenirao. O basketima sa društvom na Kališu ili u školskom dvorištu tek da ne govorim, jer mi ni sad nije žao što sa pojedinim prijateljima nisam govorio po par nedelja zbog nečega što se dogodilo na tim terenima u toku basketa. Čak štaviše, ponosan sam na to što niko od nas nije odustajao od želje za pobedom pa makar i po cenu kratkog predaha u našem druženju.

Za mene nije isto kada Nikola Jokić sav krvav iz reketa, sa dva igrača oko vrata, ubaci 40 i kusur poena ili kada neki bek šuter u utakmici koja se igra za što gori plasman, šutira preko čuvara sa spuštenim rukama. To nikada nije i neće biti isto , ma koliko pojedini prodavci sportskih „umetnika“ pokušavali da poremete sisteme vrednosti.

U vreme kada sam košarku voleo više od svega, odnosno kada sam odrastao, veoma teško je bilo da na našim kanalima svakodnevno gledamo NBA utakmice. Po volji i želji pojedinaca, mogli smo na našim televizorima slučajno da natrčimo na jednu do dve utakmice nedeljno.

Tih devedesetih godina, Čarls Barkli za mene je bio igrač koji je bio sinonim za ono što jedan vrhunski košarkaš treba da bude. Nepokolebljiv i fizički dominantan, Barkli je plenio čvrstinom i odlučnošću, ne bežeći niti u jednom trenutku od kontakt igre. Iako nije imao neki besprekoran šut sa distance, posebno nakon povrede, njegov sveukupni doprinos igri i snažna prisutnost, činili su ga jedinstvenim igračem koji je spajao sirovu snagu i košarkašku inteligenciju.

Baš zbog svega toga, saigrači su obožavali da igraju sa njim, a protivnike je izluđivao ogromnom željom da do lopte dođe po svaku cenu. Igrače u dresu druge boje na terenu posmatrao je kao crvenu zastavu kojom mašu bikovima u koridi. Na način na koji je on igrao i imao želju za pobedom igralo je 90 posto igrača u NBA u to vreme. Baš iz tog razloga ne znam kako neko može da me ubedi da je ono što sada gledaju ljubitelji igre pod obručima preko okeana, vrhunska košarka.

Da ne budem u potpunosti isključiv ima i tamo ekipa i igrača koji mogu da se porede sa onima za koje smatram da su igrali košarku srcem, glavom i svakim delom svog tela.

Gledao sam skoro serijal „Celtics City“ u kom je lepo po dekadama prikazano kako je košarka rasla i na koji način su je pojedinci gradili i stvarali košarku u trenucima kada je stajala na klimavim nogama.

Leri Bird

Da je Leri Bird bio samo čekalica koja šutira kada je sam na višku, a ne vodeći igrač svog tima, kome nije bilo strano da podeli lakat kad treba i baci se za loptu u aut , možda bismo sad pričali o nekoj drugoj vrsti košarkaške igre.

Da je Medžik Džonson, igrač koji je bio poezija u pokretu, bio samo dodavač lopti koji sluša ostale šta mu govore, bili bismo uskraćeni za mnoštvo igrača koji su baš zbog njega takvog krenuli da treniraju košarku.

Svako od vas će imati neko svoje viđenje i mišljenje o tome da li je ili nije NBA na nivou na kom je bila onda kada smo se budili u sitne sate da vidimo kako Divac nervira O’Nila, kako Peđa Stojaković pogađa sa 45 stepeni preko ruke Rika Foksa i kada sudije odnose finale Sakramentu ispred nosa. Na ovu temu može da se priča i piše baš mnogo pa baš zato neću sve da stavim u ovaj tekst…

A kada ću ponovo probati da gledam neku NBA utakmicu, ne znam, majke mi…

Photo: Printscreen

(Izvor: sportklub.rs)

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar