Ko je gledao film “Bićemo prvaci sveta” – zna o čemu se radi. Ko se seća 23. maja 1970. – zna vrlo dobro šta se tada dogodilo. A ko još uvek ne zna, evo rešenja rebusa – tog dana u Ljubljani pobeđena je reprezentacija SAD, i Jugoslavija je postala prvak sveta u košarci. Prva zlatna medalja u istoriji te zemlje. Te večeri u “Tivoliju”, pod parolom “Luna vaša, zlata naša” (Mesec vama, zlato nama), ostvarili su se snovi cele jedne generacije. Bora Stanković je imao satisfakciju za sve porodične žrtve koje je podneo, Raša Šaper se ponosio savršenom organizacijom, Aca Nikolić je zadovoljno gledao kako se igra po sistemu koji je on uspostavio, Nebojša Popović je do poslednjeg sekunda brinuo da TV signal stigne u sve jugoslovenske domove a Ranko Žeravica je bio najvoljeniji trener u Jugoslaviji.
A igralo se pod nesnosnim pritiskom. Godinu dana pre Šampionata u Ljubljani, skoro na očigled Ranka Žeravice, poginuo je najbolji košarkaš u dotadašnjoj istoriji Jugoslvije – Radivoj Korać. On je bio projektovan da nosi reprezentaciju u Ljubljani, u njegovom odsustvu tu ulogu je morao preuzeti kapiten Ivo Daneu, ali on je bio povređen. Uz sve to, Stane Dolanc i njegovi politički saborci dali su obećanje Titu da će biti osvojena zlatna medalja, a jugoslovenski predsednik je i sam gledao jednu utakmicu u “Tivoliju”.
Trener Ranko Žeravica opredelio se za miks iskustva i mladosti. Bili su tu veterani Daneu i Trajko Rajković, ali i mlade zvezde iz generacije ’48 i ’49 predvođene Simonovićem, Tvrdićem, Skansijem, Jelovcem, Kapičićem, Plećašem i Ćosićem (koji je u to vreme studirao u SAD). Imali su 21-22 godine, i bili su nosioci igre reprezentacije svetskih prvaka. Zamislite takvu situaciju danas!
Odlukom Žeravice mesta u ekipi nije bilo za proslavljenog beka Josipa Pina Đerđu, a drugi veliki as – Vladimir Cvetković – nije pozvan zbog ultimatuma Daneua, koji je jasno rekao: “Ili on, ili ja!”
Šampionat u Ljubljani bio je prvi organizovan u Evropi. Od prvog Svetskog prvenstva 1950. u Buenos Ajresu, sva naredna takmičenja održavana su u Južnoj Americi. Sistem takmičenja bio je ovaj: dvanaest ekipa bilo je podeljeno u tri grupe, a Jugoslavije je kao domaćin išla direktno u finalnu. Tu je bilo mesta još za po dve prvoplasirane iz svake grupe.
U Sarajevu se igrala grupa A, i tu su se za finale plasirale SAD i Čehoslovačka, ispred Kube i Australije. Split je bio domaćin grupe B, u kojoj su se za prvo mesto borile reprezentacije Italije i Brazila (Brazil je pobedio posle dva produžetka 94-93). Grupa C igrala je u Karlovcu, a dalje su prošle ekipe SSSR i Urugvaja.
Sledeća faza turnira bila je podeljena u dva dela. U jednom su bili pobednici i drugoplasirani iz svake grupe, plus Jugoslavija, i igrali su po bod-sistemu svako sa svakim. Ostali su se borili za osmo mesto. Ova utešna grupa igrala je u Skoplju, a na kraju 8. mesto je zaizela Kuba, ispred Paname, Kanade, Severne Koreje, Australije i Ujedinjene arapske republike (bez ijedne pobede).
U prvom kolu Jugoslavija je imala nezgodan meč sa Italijom, koji je predsednik Tito gledao (i nervirao se) u loži dvorane “Tivoli”. Pri rezultatu 59:59, Jugoslavija pravi seriju 7:0 na krilima svog najboljeg strelca Ćosića (29 poena). Uporni Italijani nisu se predavali, ali je meč ipak otišao na stranu “plavih”, pobedničkim poenima kapitena Ive Daneua (66:63). Kasnije je, u sjajnoj utakmici demoliran Brazil (80:55), reprezentacija iz svetskog vrha, koja je na kraju šampionat završila sa srebrnom medaljom, a pre utakmice sa Jugoslavijom pobedila Sovjete i Italiju. Ovaj trijumf otvorio je put ka zlatnoj medalji. U pretposlednjem, šestom kolu, 23. maja, dolazi do odlučujućeg meča, protivnik je reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država. Ako pobedi, Jugoslavija je svetski prvak. Igralo se u 20,30 pred 8.000 gledalaca.
Amerikanci su došli sa svojim najboljim univerzitetskim igračima, pojačani nekim košarkašima koji su igrali za izraelski Makabi. Odlučujuću utakmicu počela je petorka u sastavu Plećaš, Tvrdić, Šolman, Skansi i Ćosić, ali su zbog problema startera sa ličnim greškama veliku šansu dobili i iskoristili Simonović i Kapičić. U prvom poluvremenu Jugoslavija stiče prednost od nekoliko poena, da bi u 25. minutu povisila vođstvo na +7. Ovu razliku je sigurnom igrom održala do samog kraja. Iskusni majstor i kapiten Ivo Daneu preuzima odgovornost i u odlučujućim trenucima beleži četiri poena i asistencije Kapičiću i Plećašu. Konačan rezultat je 70:63 i veliko slavlje moglo je da počne! Jugoslavija, do tada “večito srebrna”, osvaja svoje prvo zlato! Slavlje se prenelo na ulice velikih gradova bivše zajedničke države.
Jugoslavija – SAD 70-63 (35-31)
Jugoslavija: Tvrdić 4, Simonović 7, Jelovac, Rajković 6, Žorga, Kapičić 2, Daneu 4, Ćosić 11, Šolman 4, Plećaš 12, Čermak 6, Skansi 14.
SAD: Lukini, Bil Volton, Tal Brodi 2, Siliman 12, Volf 2, Vašington 15, Vilijams 2, Vilmor, Ajsak 2, Mekdolald 10, Smit 2, Hilman 12.
Nikola Plećaš, strelac poslednjeg poena u odlučujućoj utakmici, je posle osvojene zlatne medalje prvi i poslednji put obrijao brkove koje nosi od priprema za ovo prvenstvo do danas. Poslednji dan šampionata doneo je za Jugoslaviju, rezultatski nebitnu utakmicu sa SSSR-om. Ovaj meč je glatko izgubljen sa 87:72, nakon noći velikog slavlja. Košarkaši su se dan posle kraja šampionata i dodele medalja, uputili na prijem kod predsednika Tita, kome su za rođendan (25. maj) doneli zlatnu medalju.
Krešimir Ćosić je izabran u najbolju petorku Prvenstva, a MVP je bio sovjetski as Sergej Bjelov. Najbolji strelac, sa prosečno 32,6 poena, bio je Šin Dong Pa iz Severne Koreje!
Rezultati finalne grupe:
Jugoslavija – Italija 66:63
Brazil – Jugoslavija 55:80
Čehoslovačka – Jugoslavija 84:94
Jugoslavija – SAD 70:63
Jugoslavija – SSSR 72:87
Konačan plasman: Jugoslavija 5-1, Brazil 7-2, SSSR 7-2, Italija 5-4, SAD 6-3, Čehoslovačka 4-5, Urugvaj 2-7.
– To prvenstvo je bilo, pored ostalih, možda i najvažnije, rekao je Bora Stanković posle prve projekcije dokumentarnog filma o zlatu iz 1970.
– Košarka je postala televizijski sport, počeo joj se pridavati puno veći značaj. Ušla je u domove, postajala je sve popularnija (Damir Šolman).
– Mi nismo igrali običnu košarku. To je bila džez košarka! (Duci Simonović).
– U Americi sam se znao oduševljavati spektakularnim utakmicama ragbija i košarke, ali ono što sam doživeo 23. maja 1970. još će dugo biti moj najdraži doživljaj. Posebno doček u bledskom hotelu “Golf”, aplauzi, narodne nošnje, muzika, od Ljubljane do Bleda pljesak, usporena vožnja autobusa i brojne čestitke. Nismo više mislili na poslednju utakmicu, na velikog protivnika, na SSSR (Krešimir Ćosić).
– Osećali smo se kao velike zvezde, gde god smo se pojavili nastajao je delirijum. Ljudi su uzvikivali naša imena, trudili se da nam ugode, nosili nas na ramenima. Na ulici su nam se bacali oko vrata, kao najrođeniji, a po povratku u Beograd narod je klicao našem zlatu i Jugoslaviji. Bila je to moja najlepša bajka. Vreme za nezaborav (Dragan Kapičić).
Nažalost, turnir je na neki način ostao upamćen i po velikoj tragediji, koja se zbila samo tri dana posle osvajanja zlata, kada je šampionski centar Trajko Rajković preminuo zbog srčane mane. Daneu je posle turnira govorio kako se visoki Leskovčanin žalio na bol u grudima tokom Prvenstva.
Statistika Jugoslavije: Krešimir Ćosić (6 utakmica, 104 poena), Petar Skansi (6/57), Vinko Jelovac (6/40), Nikola Plećaš (6/38), Ljubodrag Simonović (6/38), Rato Tvrdić (6/35), Dragan Kapičić (6/33), Dragutin Čermak (6/32), Trajko Rajković (5/30), Damir Šolman (6/20), Aljoša Žorga (4/10), Ivo Daneu (4/8).
Photo: Privatna arhiva i YouTube
1 komentar
Hvala na članku, ja sam kao dječak bio na prijemu košarkaša kod Tita.