Sve što se trenutno dešava pod koševima u svetu i okolini nekako me podseća na kultni film sa Polom Njumenom “Dugo toplo leto”! Samo još nije poznato ko će u ovoj našoj priči poneti glavnu ulogu Bena Kvika? Naime, u ova dva najtoplija letnja meseca predstoji nam toliko mnogo kapitalnih basket događaja tako da je u ovom trenutku iluzorno prognozirati ko bi na kraju mogao da postane glavni junak.
U trenutku kad nas samo par dana deli od za nas prvog životnog ispita u Kombank areni, meni su najveću pažnju privukle vesti o formiranju evropskih klupskih liga. Po svemu sudeći, “drumski razbojnici” – kako sam krstio zvaničnike iz raznoraznih FIBA, definitivno su izgubili rat protiv odmetničke firme EKA, koja trenutno pokriva daleko značajniji deo evropskog klupskog krema.
Setite se samo gromopucateljske suspenzije maltene 90 odsto najjačih saveza Evrope, kao i masovne zakletve na vernost renomiranih saveza uplašenih pretnjama da će učestvovanje njihovih klubova u Evrokupu automatski doneti propast tih istih saveza, odnosno zabranu učešća na svim takmičenjima pod jurisdikcijom tih istih FIBA! Epilog ste videli proteklih dana. Klubovi iz zemalja koje su se zaklele na vernost FIBA: Grčke, Nemačke, Italije, Hrvatske, Slovenije i Rusije prijavili su se za Evrokup! Reč su jedino održale Francuska i silom prilika Turska, koja je sve što valja (četiri tima) poslala u Evroligu. Hvala bogu, dočekasmo da vidimo kako nije sve u batini!
Da se ipak vratimo na ono što privlači daleko najveću pažnju srpskog sporta – kvalifikacijama košarkaša za Olimpijske igre u Riju. Nije nas bilo na dve prethodne olimpijade, bila bi prava katastrofa da nas ne bude ni na trećoj uzastopnoj. Moram da priznam da sam prilikom ranijih kvalifikacija, za Peking i London, bio ubeđen da ćemo lako proći, nažalost nisam računao da naši mezimci (mi u njima često i ne baš opravdano vidimo svetske zvezde) mogu da igraju tako slabo i izgube od rivala koji su nam nekad bili samo malo jači sparing partneri. Nema potrebe da se vraćamo na tužnu i nedavnu prošlost, bolje je okrenuti se prema (mnogi u to veruju, ja nisam toliko ubeđen) svetloj budućnosti.
Po nekoj mojoj računici, zasnovanoj na mnogim nepobitnim faktorima, plasman na Olimpijske igre nikako ne bi smeo da dođe u pitanje. Ne zato što su protivnici loši (već je ofucana ali potpuno tačna ona izreka da slabih i nema) koliko zbog činjenice da se igra usred Beograda, protiv selekcija koje nemaju ni blizu takav renome kao mi. Neuspeh u Areni bio bi daleko najveći u desetogodišnjoj istoriji sporta samostalne Srbije. Nije za bacanje ni argument da je naša Vlada dala preko tri miliona evra da bismo se sledećeg meseca popeli na Glavu šećera. Malo li je na ovu skupoću!
Odmah da kažem da za mene ništa ne znače silne floskule kako u našem taboru vladaju neviđena sloga i harmonija. Ista pesma je pevana i lane u Lilu, pa znamo kako smo se proveli! Jednostavno, jedini adut mora da nam bude čist kvalitet. Iako naše zvezdice tokom sezone nisu stalno blistale, bilo je praznog hoda kod mnogih više nego što bi smelo, nemam ni trunke sumnje da smo na papiru bolji od svih rivala, a poseban adut morao bi da bude huk iz 20.000 grla u Areni. Na putu do trijumfa ne bi smela da nas spreči ni nerazumljiva nervoza selektora Aleksandra Đorđevića zbog nekih novinarskih pitanja.
S tim u vezi nije mi jasno raspoloženje većine mojih kolega, pa čak i mišljenje koje, izgleda, preteže unutar reprezentacije, o minimiziranju kvaliteta Bobija Marjanovića posle njegove odluke da otkaže učešće na turniru u Beogradu. Zaboravlja se da je Marjanović prošle godine bio najboji igrač Evrolige i da smo trenutno, po mom skromnom mišljenju, pomalo deficitarni sa čistokrvnim “peticama” (Jokić je za mene ipak “četvorka”, a Raduljica previše oscilira).
Dobar deo javnosti zaboravlja da Marjanović u prvih desetak dana jula, slobodno se može reći, rešava pitanje celokupne životne egzistencije i da je njegovo prisustvo u Americi neophodno. Otpisivati iz reprezentacije jednog uvek primernog sportistu, i to u trenucima kad njegovo prisustvo i nije toliko neophodno, samo zbog nečijeg ćefa, ne bi bilo nimalo umesno, pogotovo u trenucima kada mnogi već pomišljaju na medalju u Riju.
Znači, konkurs za Bena Kvika, bar što se Srba tiče, otvara se u ponedeljak. Navali narode!
Photo: MN press