Početna DOMAĆA KOŠARKANataša Kovačević – nezaustavljiva kao voda

Nataša Kovačević – nezaustavljiva kao voda

od Božidar Manojlović
11 pregleda

 

Već tri godine, svakog sedmog septembra, pogled na kalendar ledi mi krv u žilama. Pokušavam da mislim na nešto drugo. Uzimam da radim nešto što mi se ne radi, zamajavam mozak s nekim glupostima, ne pričam o košarci. I ovo što pišem, začudilo me je. Odbijao sam ponude raznih televizija i novina da napišem svoju priču ili intervju. Odbio sam bez razmišljanja. Nisam mogao. Ne mogu ni sada. Možda knjigu jednog dana. Knjigu o najneverovatnijem povratku u novijoj košarkaškoj istoriji. Ovo pisanije sada mi niko nije tražio. Ne pravim intervju, ne maltretiram devojku, a ni sebe prisećajući se traume, niko mi ne ulepšava tekst, ništa se ne plaća pa mi je nekako prihvatljivo da sve ovo napišem.

Natašu Kovačević znam od kada je bila mala. Stanujemo u istoj zgradi. Njeni divni roditelji i brat su mi prijatelji. Često sam silazio dva sprata niže i vodio duge razgovore sa svojim prijateljima. Malo politike, malo o životu, poslu, o sportu najviše. Brat Ivan je bio jako talentovan košarkaš, voleo sam da ga gledam ponekad ispred zgrade kako pika basket. Sad se posvetio ozbiljnom državnom poslu. Otac Vukašin, bivši rukometaš, zaposlen kao medicinski radnik u poznatoj bolnici, u nekoliko navrata član medicinskog tima naše košarkaške reprezentacije. Majka Natalija, posebna priča. Jedna od najboljih košarkašica svog vremena, reprezentativka, zaslužna sportistkinja Jugoslavije, članica ŽKK Crvena zvezda, prvaka Evrope 1979. u La Korunji. Mnogi je nisu, niti je danas povezuju sa Natašom zbog različitog prezimena. Kakva sportska porodica, kakav pedigre.

Tema za razgovor, dakle, uvek smo imali. Nata je bila još mala. Igrao sam se s njom, proslavljali njene rođendane, duvali svećice na torti. Slatka, neodoljiva, inteligentna, uporna, svoja. Od malih nogu. Ono što ima u glavi, nesvakidašnja jačina, mogla se samo naslutiti. I ništa više. Mislim da ni ona nije znala šta poseduje. Godine su tako prolazile, divno druženje se produbljivalo. Uz po koju čarku, prepirku, neslaganje. Baš kao kod svih dobrih, iskrenih prijatelja. Nata je rasla, postajala devojka i bila sve bolja. U košarci, naravno. Igrala je za Zvezdu, Partizan, Voždovac, bila reprezentativka u svim mlađima selekcijama, osvajala trofeje i timske i lične. Svi smo bili veoma ponosni. Porodica, naravno, najviše ali i ja.

Brat je, kažem bio talenat. Ona još veći. Trener nisam ali dugo pratim košarku, kao specijalizovani košarkaški novinar i neko ko je pratio sve, od malih škola košarke, do evropskih i svetskih prvenstava. Ona je za mene bila sjajan all round igrač. Ni najbolji strelac, ni najbolji skakač, ni najbolji asistent, već sve to zajedno. Podsećala me na Bodirigu, priznajem. Kad je gusto, lopta je išla na nju. Bila je psihički strašno jaka. Bila je klinka, a svi su je u timu slušali. I verovali joj. Bila je vođa svakog tima u kome je igrala. Izrastala je u veliku igračicu. Mislim da ju je FIBA proglasila za jednog od najvećih evropskih talenata do 19 godina. Zamišljao sam, priznajem, kako je jednog dana gledam u Evroligi. Kako sedim u hali, negde u nekom divnom evropskom gradu, u loži ili na nekom drugom dobrom mestu i uživam dok je gledam. Ljudi se otimaju o nju, menadžeri je jure, navijači se tiskaju da dobiju autogram ili se slikaju, a ja uživam što je znam i što sam joj čest gost na utakmicama. Zaista sam to zamišljao. Ljudski je. Ništa mi nije trebalo, samo osečanje da sam deo njenog života, i da je ona tako uspešna. Sa velikim uzbuđenjem i ponosom sam ispratio njen odlazak u mađarski Đer gde je prvi put trebala da igra najvažnije evropsko takmičenje. Ej, naša Nata, tako mala, a već igra Evroligu. Jedino sam lomio jezik oko punog imena kluba. Ne znam zašto.

Tog 7. septembra 2013. spremao sam se polako na put za Evropsko prvenstvo u Sloveniji. Tačnije, naši košarkaši su več bili tamo, igrali prvu fazu, a druga se igrala u Ljubljani, Kako imam rodbinu u tom divnom gradu, odlučio sam da provedem svoj odmor tamo, gledajući Evropsko prvenstvo, malo radeći i podsećajući se lepota Ljubljane. Bila je subota i ceo dan sam bio napolju u gradu, Čudno za mene, ali vesti nisam pratio tog dana. Došao sam tek uveče i odmah po navici uključio TV. Studio B je krenuo sa vestima i negde na početku pomenuo ime košarkaškog kluba, onog istog čije ime nisam mogao da izgovorim. Misli su letele u delićima sekunde. Pominju košarku, a nije kraj dnevnika. Odmah mi je bilo jasno da nešto nije u redu. Zastao sam u momentu, sleđen, nisam disao, slušao sam vest. U Mađarskoj se dogodila teška saobraćajna nesreća. Trener i tim menadzer kluba su poginuli, a dve naše košarkašice teško povrđene. Nataša, ispostaviće se, mnogo teže od Milice. Kažu, amputirana noga, teško stanje. Vest se širi društvenim mrežama neverovatnom brzinom. Čitam, ne verujem, ne dišem.

Šaljem poruku ocu, zovem. Ne javlja se. Silazim dole do stana, zvonim, drhtim od straha da mi se neko ne javi i ne kaže nešto strašno. U tim momentima svašta vam pada na pamet. Gde da idem, koga da pitam. Nemam informacije i hoću da poludim. A plašim se da ih imam. Da li da krenem za Mađarsku? Gde, kako? Ne znam ni gde je to mesto. U toku noći stiže vest da je Nataša van životne opasnosti, da je svesna i da je otac pored nje. Mnogo kasnije, saznajem detalje tog dana, te noći. Otac Vukašin je bio kod nje i već kranuo ka Beogradu. Vest o nesreći dočekuje u toku vožnje, odmah okreće automobil i vraća se u Mađarsku. Ni danas ne mogu da zamislim kako mu je bilo u tim momentima. U jednom trenutku se i onesvetio u vožnji, bog je pristao da tragedija ne bude još veća.

Šta reći tek o majci, koja ni dan danas ne priča za medije, niti želi da deli ta osećanja. Neću ni ja, iako znam dosta toga. Otac je sve vreme bio uz Natu, došli su i ljudi iz Saveza, ministar, naši koji igraju u Mađarskoj. Svi su bili tih dana pored Nate. I dok smo svi kukali, u njoj kreće taj neverovatni povratak o kome je pisao i govorio ceo svet. Bila je i ostala jača od svih nas. Mađari su poslali psihologa kod nje u bolesničku sobu. Brzo je izašao. Više meni treba psiholog nego njoj, rekao je. I tu počinje čudo. Ustajanje posle dva, tri dana, šutiranje na mini koš u sobi, transport na VMA u Beograd, nedelje u bolnici, bežanje iz sobe da ne vide lekari, vrlo brzi početak kondicionih treninga, šut za tri poena na jednoj nozi, slika koja je obišla svet, i obilje duhovitih, neverovatnih komentara na svoj račun koji su naterali ljude da joj se dive, a majci dizali kosu na glavi.

Sećam se da nisam znao šta da kažem prvi put kad sam otišao na VMA. Majku sam video odmah po povratku iz Ljubljane, rekao joj da moram da idem do nje. Odobrila je. Iako sam mnogo puta, uz moje koji su bili čuveni lekari, išao po bolnicama, imao sam neviđenu tremu, strah. Gde da gledam, šta da joj kažem. Šta ako se rasplačemo? Ali, čim sam video tu nasmejanu facu i zarazni optimizam, sve dileme su nestale.

Od tada ne primećujem da joj bilo šta fali. U stvari, fali joj manje nego meni, nego mnogima od nas. Svaki dan sam učio od nje. Ona je imala 19 godina, ja 40 i kusur, a učio sam od nje. Mnogo toga. I dalje učim. Ona je u međuvremenu osvojila srca svih. Vratila se jača nego ikada. Pomogli su neki od kojih nismo očekivali, nisu pomogli neki od kojih to jesmo očekivali, uz veliku pomoć Francuske košarkaške federacije nabavljena je jedinstvena, savremena proteza, uz pomoć kojih joj je olakšan povratak. Postala je ambasador FIBA, predavač na mnogim seminarima, osnovala je svoju Fondaciju koja pomaže razvoju ženskog sporta i sportistima koji dožive sličnu sudbinu, odigrala je jednu profesionalnuj sezonu u svojoj Zvezdi i time postala jedina i prva kojoj je to pošlo za rukom u Evropi, a možda i na svetu, a od skora je i najmlađa predsednica jednog kluba kod nas, naravno, Zvezde. O njoj je napisano na stotine tekstova, snimljeno na stotine priloga, snima se film koji će sigurno osvojiti mnoge nagrade, Francuzi je uzdižu do nebesa, jedna je od glavnih spona savremnog srpsko-francuskog odnosa. Pomaže deci, daje savete svima koji žele, studira dva fakulteta, uči jezike. I snimila je reklamu za jednu poznatu fabriku vode. I pokazala da je nezaustavljiva kao ta voda.

Sedmog septembra 2013. se završila jedna priča, i počela neka sasvim druga. Jednistvena, neponovljiva, nezaustavljiva.

NASTAVIĆE SE.

Photo: Privatna arhiva i MN press

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar