Početna BLOG: SOULYSouly: Sedam veličanstvenih Krstaša

Souly: Sedam veličanstvenih Krstaša

od Duško Miletković Souly
27 pregleda

Eto, znao sam ja dobro da ću fasovat neslaganje šireg auditorija kad usudih se, još ono pre par meseci kao neki pomahnitali štreberko – hrčak, rangirati deset najvećih timova bivšeg košarkaškog prvenstva, bivše košarkaške države. Ovi ovdi, moji, zatrpaše me poštom kako to da zaboravih legendarne ekipe Šibenke iz ’83 (jedva prosječan kolektiv) i Zadra iz ’86, bosanska i slovenačka mitologija kažu da bi Bosna i Olimpija morale bit’ više rangirane, čak jedan bratko iz Kumanova spočitao mi kako to da nema Rabotničkog iz sedamdesetih na toj mojoj glupoj listi, dok sam valjda najviše zijana napravio po pitanju srpskih košarkaških timova daleke prošlosti. Zvezde uopšte nema na toj mojoj listi, OKK mi ne bješe dovoljno dobar takođe, a reže na me kolege Grobari da je Partizan iz ’89 triba bit’ prvi na toj listi. Mnogi će da kažu – to je samo stvar ukusa. Ja ću da kontriram i da kažem da stvar ukusa ne postoji – postoji samo stvar nivoa. Jer da postoji faktor ukusa, onda bi mogli ravnopravno da palamudimo o Dari Bubamari, Tompsonu i Vlatku Stefanovskom, a – verovali vi meni ili ne – ovo prvo dvoje ne bave se muzikom, za razliku od ovog zadnje imenovanog (aferim Vlatko, kako je?).

Kako Dugi reče, komentirajući jedan od tih mojih, polusuvišnih tekstova – „Beše i jedan Radnički…“. Istina je to vrla. Ja zasigurno nisam taj kapacitet da vam predstavim tim s Crvenog krsta u njegovom punom značaju, ali neki svoj omaž košarkaškoj poeziji ionako bih, kad-tad, morao odati. Neću o nastanku kluba i njegovoj istoriji toliko, ali više o sedmorici (zauvijek mladih) i veličanstvenih košarkaša koje taj klub dade našim narodima i narodnostima. Još tamo neđe sredinom pedesetih godin prošlog veka, dok Goli Otok bješe na vrhuncu popularnosti, a BDP Juge na nekim čudnim brojkama (iz ove današnje perspektive) , Radnički se plasirao u Prvu saveznu ligu i nekih tridesetak godina bio članom iste. Već u tom periodu tim s Crvenog krsta imao je jednog mega-igrača koji je svojim potezima, šutom, značajem i brojkama bio autentični superstar košarke. Nemanja Đurić beše mu ime, a imao je gadnu nesreću da se rodi u isto vrime kad i Korać.

Premda je u najboljim danima (početak šezdesetih) trpao preko 30 poena u sezoni, nikad nije nadmašio Žućka u streljačkim sposobnostima. Neca Đurić bio je jedan od najvećih igrača tzv. „srebrne“ generacije Yu-košarkaša, a igrao se košarke gotovo 20 godina. I u reprezentaciji je bio nezamjenjiv, čak je bolje igra protiv Sovjeta nego Korać. Na Svjetskom prvenstvu u Rio de Žaneiru 1963. Juga je prvi put savladala SSSR na velikom takmičenju (srebro, ća bi drugo), a Đurić je ubacio 32 koša od ukupno 69 jugoslovenskih. Iako je već tad u svom Radničkom imao podršku budućih legendi Yu košarice, Dragoslava Ražnatovića i Miška Čermaka, tim nikad nije završio prvenstvo u vrhu tabele. Đurić je svoje sposobnosti odnio u inostranstvo (par sezona punio koševe u Veneciji kao jedan od najboljih strelaca talijanskog prvenstva), da bi se vratio domaćem prvenstvu (Crvena zvezda, Oriolik iz Slavonskog Broda) ranih sedamdesetih. Igračku karijeru je okončao u Željezničaru iz Sarajeva u sezoni 1972-73, još uvijek stavljajući 20 poena prosječno. Mastodont od igrača!

 

Već pomenuh Ražnatovića i Čermaka kao jednu od najfinijih vanjskih linija bivšeg košarkaškog prvenstva. Obojica su reprezentativnim ordenjem dekorirani, a Dragutin Čermak, koji je kasnih šezdesetih otišao u Partizan, bija je članom one nezaboravne repke koja je ’70 u Ljubljani donijela prvo veliko košarkaško zlato Jugoslaviji. „Bucko“ Ražnatović, pak, bio je ubojica svojih čuvara. U prvenstvu bivše SFRJ, njegov prosjek je 11 uzastopnih sezona iznosio preko 20 poena po susretu što je uspjelo još samo Koraću. Ražnatović je taj niz prekinuo u sezoni 1972-73, ali je za to nagrađen titulom prvaka države, jedinom koju je beogradski Radnički osvojio.

 

U tom nekom međuvremenu preloma šezdesetih i sedamdesetih, kad je pokojni Piva Ivković počeo slagati pobjedničke kockice, kad je Milun Marović nekako srećom zaluta’ među koševe, Srećko Jarić bio najavljivan kao dotad najveći talenat igre, i kad su Miroljub Damnjanović i Dragan Ivković zaokružili tu legendarnu i neponovljivu petorku – i ja sam se iz jednog jadnog, usamljenog spermija, transformirao u biće koje troši kisik plave nam planete. Da bih pamtio tu titulu Radničkog iz ’73, bio sam barem godinu-dvi kratak. Budućih godina, slušao sam nebrojeno puta o avangardi košarke, ljepoti igre i meraklijskim manirima pobjedničke škvadre Slobodana Ivkovića, ali nikad mi nije u potpunosti bilo jasno o čemu stariji zbore. Biću potpuno iskren – nikad nisam iskapirao stvarni značaj Meka Marovića, Dugog Damnjanovića i Tvigija Ivkovića – približavam se spoznaji kako starim, ali dug i mučan to je proces braćo. Jedini kojeg dobro pamtim i solidno kontam je Srećko Jarić, možda zato što je u Jugi igra sve do sezone ’88, ili možda zato što smo obojica šibenski zetovi.

 

Košarka je timski sport i za tu (pomalo i šokantnu) titulu su, osim trenera i ove petorice nezaboravnih, zaslužni i ostali igrači. Treba da se pamte i oni, ali naći ćete i njihova imena na internetu prilično lako jer ovo je priča samo o toj najvećoj sedmorici mladih beogradskog radničkog. Statistika veli da je najefikasnijim pojedincem Radničkog te šampionske sezone bio – Dugi Damnjanović – ubacija je 568 poena u 26 tekmi (21,8 u prosjeku), Mek je dodao 18,1 poena (šteta ća nema i drugih brojkica, a ja bi odokativno bubnuo i jedno 13 skokova i 3 banane po utakmici), Tvigi je stavio 17,1 poena u toj sezoni, Ražnatović je pao na korisnih 16,6, a organizator parade, Jarić, imao je prosjek od 11,8 poena. Njih petorica zajedno – 85 od ukupno 95 koševa tima.

I pored toga što je za najboljeg Yu-košarkaša te sezone proglašen Damir Šolman, i što je Kićanović osvojio titulu MVP prvenstva u izboru „Sportskih novosti“, ja mislim da je Milun Marović bio najkorisniji igrač te sezone i realni MVP. Mek i Tvigi su te godine dodali i evropsko zlato s reprezentacijom. Svi iz te petorke imaju medalje sa reprezentativnih takmičenja.

 

Tako je ta škvadra ostala skupa još cijele sedamdesete, samo je Ražnatović otiša nakon sljedeće sezone u kojoj su momci s Krsta dogurali do polufinala Kupa šampiona. Ej ljudi – do polufinala. Uz omjer od 8 pobjeda i samo 3 poraza! Sezona ’75 je za Radnički bila onako – krnja – jer su Marović i Jarić morali da odsluže svoj dug narodu, pa su Tvigi Ivković, taj svojevrsni Igoudala i Batum te momčadi (29 poena prosječno u sezoni) i Dugi (26,5 ppg), imali svoje rekordne statistike u domaćem prvenstvu. Tad već pomalo i moje pamćenje ulazi u igru, tako da je sezona ’76 obeležena osvajanjem domaćeg kupa, a ja sam svoju najveću i najintenzivniju ljubav prema Radničkom proživio sezone iduće kad je momčad došla sve do finala Kupa pobjednika kupova.

Proljeće i zimu ’77 pamtim po nervnoj tenziji i nestvarnom putovanju Radničkog nadomak zvijezda. Proljeće i zimu ’77 pamtim i po svemirskim partijama Srećka Jarića koji je demolirao Huventud u polufinalu takmičenja, nakon što je Radnički osvojio svoju grupu u kojoj su bili i Olimpija iz Milana, Spartak iz Lenjingrada i praška Slavija. Finale Kupa kupova te godine odigrano je na Palma de Majorci, 29. marta, i to je bila jedna od najuzbudljivijih tekmi koje sam imao priliku vidjeti. Protivnikom Radničkog bila je talijanska imperija iz Kantua. Utakmica neizvjesna do zadnjih sekundi, Mek pod košem kao oktopod (29 poena, dominacija u reketu), Dugi staložen (14 poena), ali jope mi najupečatljiviji ostade Srećko (30 komada). Njegov stil bio mi je tad znatno zanimljiviji i atraktivniji od neprimetnog i korisnog Marovićevog načina igre. Kakve bombe je Jarić ubacivao – tad mi se činilo iz svlačionice – kakve šeretske finte je prodavao legendama Marcoratiju i Rekalkatiju. Meni je izgledalo da nije falija nijedan šut te večeri (a nije bilo tako), ali nekako se isfaulira minut-dva pre kraja i Radnički je završio susret pola koša udaljen od besmrtnosti pobjednika. Još se jasno sjećam da sam, živčano potpuno rastrojen nakon nesretnog poraza, danima nakon toga šutirao beskonačne dalekometne pokušaje na košu koji mi je visio iza kuće, pokušavajuć’ imitirati Srećka.

 

Njega se ustvari i najbolje sićan od svih legendi Radničkog – Jarić je prvi sportista uopšte kojeg sam video da pije alkohol. Sjećam se i kad. Mjesto radnje bila je terasa nekog dalmatinskog hotela (Vodice, mislim), vreme radnje – tripujem još prije no što je Srećko pristupio Šibenci. Na terasi – koncert Miše Kovača koji je još tad konstatirao da nema razloga da živi, a ja u društvu svog starog i ujaka; njih dvojica pod solidnim gasom obećaše mi 100 maraka ako u pauzi između pjesama odem do bine i dobacim Miši da je derpe (isprika gej populaciji). Kako još dotad nisam vidio takvu količinu šuške, ja se nekako odvažim i zatrčim se do Miše, doviknem mu piskutavim glasom koji još nije mutirao da je tetkica, on me ni ne pogleda, ja se okrenem da bežim, ali Mišo trzne nogom poput Brus Lija i napuca me špicom svoje skupe talijanske cipele posrid dupeta, tako da se još i sad sjećam trtičnih mi uspomena. Dok su stari i ujak umirali od smeha, ja zaradio svojih 100 marki, samo par stolova dalje sjedio je Srećko sa nekom svojom veselom ekipom, okružen praznim bocama piva.

Zadnji evropski krik tog Radničkog kojeg pamtim zbio se u sezoni ’79, ali nije išlo dalje od grupe Kupa kupova đe su elimirani od strane snažne Barcelone i Bolonje koju je predvodio Krešo Ćosić. Dugi je Barsi uvalija 38 ( po JUS-u to vam je okruglo 40 braćo) na gostovanju u Španiji, i to je bio neki maksimum mogućnosti. Kako su sedamdesete postajale osamdesete, rasula se ta legendarna ekipa, Dugom i Tvigiju izgubija sam trag, Jarić je otiša igrat u Šibenik, a Mek je igrao u Radnički do ’83 mislim, do ispadanja iz našeg najprestižnijeg košarkaškog takmičenja.

A Radnički? I pored toga što je tad ispao iz mojih kontemplacija na par decenija, ostao je na životu. Ostao je u uspomenama brojnim, uspomenama bogatijim od ovih mojih, šturih, selektivnih i nezrelih. Ostalo je da živi djelo avangardnog artiste, trenera Pive Ivkovića i ove sedmorke njegovih najvećih igrača koji su se, svi do jednog, nagurali u moj Stojadin (101 najveći Yu košarkaš). Da bi spasilo se tim s Crvenog krsta od nezaborava, uloge će odigrati i oni mnogo mlađi od mene; neki od njih zaletiće se vrlo skoro do RTS-a, proći kompletnu video-arhivu, izdvojiti sve bitno i sitno o Radničkom, složiti neki relevantan dokument jedne epohe, a ja –eto, baš i ne bih želio da krepam pre nego što to ugleda svjetlo dana. Đeco, šta se čeka?

Photo: YouTube

Možda će vas interesovati

1 komentar

Aleksandar September 6, 2016 - 23:07

Souly, objavi vec jednom u nekom tekstu tvojih 101 najboljih kosarkasa Jugoslavije. Voleo bih da vidim taj spisak, jer u mnogo cemu se slazem sa tobom, pa i u izboru najboljih timova stare Juge.

Odgovori

Ostavite komentar