Dobih mučninu u želucu kad je 126 miliona teški Al Horford promašio otvoreno polaganje za pobjedu u Hjustonu, pa evo sjedoh da napišem ovaj tekst, valja da se malo smirim.
Otkad je Tramp neočekivano odnio pobjedu na izborima ljudi su ovdje postali osjetno nervozniji, ili mi se samo tako čini. I to zbog naoko trivijalnih stvari. Osjeti se nešto u zraku nalik onome poslije pobjede klero-nacional(istič)nih stranki na našim prvim demokratskim izborima pred rat, ovaj devedesetih. Možda pretjerujem, ali bojim se – daleko bilo – da ne bude “od Amerike to što bi od Sarajeva”, kao što to pjesnik Masa Mor reče. U masi ili moru zabrinjavajućih primjera u poslijednjih skoro mjesec dana koje bih mogao navesti, najeklantantnijem sam bio svjedok jutros držeći mokar kišobran pred liftom u zgradi u kojoj radim. Propustih napunjen lift i ulazim prvi u sljedeći, iza sredovječnog čovjeka koji nosi ruksak sa znakom NY Rendžersa. Samo što se vrata lifta počeše zatvarati pojavi se ruka koja mahnu ispred foto ćelije i zaustavi vrata koja se opet otvoriše, a mlad momak sa afro frizurom stade na vrata i pričuva ih dobrih 20-tak sekundi dok se do lifta ne dogega debeloguza crnkinja. Konačno svo četvero krenusmo naviše uz kolutanje očiju onog navijača Rendžersa koji je stajao u liftu meni preko puta, a oči nam se sretoše na djelić sekunde. Crnac i crnkinja izađoše već na drugom spratu bez riječi, a nestrpljivi navijač Rendžersa, još dok su se vrata zatvarala, rezignirano procijedi šokantnu frazu “fuckin niggers” tražeći valjda i moje odobravanje. Ja, naravno, ne rekoh ništa. Pomislih samo kako je tek u Kentakiju, gdje živjeh kad sam tek došao u Ameriku prije skoro dvije decenije, kad je sad ovako u sred liberalnog Menhetna. Elem, svako ima svoje razloge za nezadovoljnost i negodovanje.
Nervozni Kazins
Primjera kolektivnog i individualnog ludila ima na raznim stranama, iz raznih razloga, pa i u košarci. Jedan od mojih najboljih jarana neki dan me podsjeti na citat o košarci iz Andrićevih “Znakova pored puta”. Govori o igračkim, timskim kvalitetima koji su povezani s ljudskim naravima. Sinoć sam, zahvaljujući vezama na poslu dobio džaba dvije karte da gledam mrske mi Nikse protiv Divčevih Kingsa, sa sjedištima u astronomski skupoj sekciji “Medison Skver Gardena” sa gospodom koja tu dođu da ubiju vrijeme i najedu se džank hrane sjedeći tek nekoliko redova od parketa. Sjediti tako blizu je “cool” ali ima i negativnih posljedica. Nakon što sam ta skoro tri sata između ostalog izbliza s leđa buljio u svjetlo plavo drečavo odijelo Volta Frejzera, ali i bio primoran da gledam tersluk Markusa Kazinsa koji je na parketu prznica bez premca, pomislio sam u sebi u par navrata: “Koji sam kreten da sam nakačen čitav život na ovaj cirkus zvan NBA, umjesto da prodam karte i odnesem ženi pare opravdavajući samododijeljeni status all star papučara, ili barem da umjesto basketa odvedem ženu na neku fensi večeru za dvoje – kad već ne podnosim Nikse?”.
Kazins je od prvog podbacivanja lopte sumanuto komunicirao sa sudijama gestikulirajući nakon već prvog šuta koji je pogodio i nedosuđenog kontakta s protivničkim igračem, a poslije par oštrijih duela sa Joakimom Noom pokrenuo i verbalnu lavinu psovki svojstvenih ovom već par sezona nesumnjivo najboljem centru na svijetu. Bijah sretan da je utakmica počela dovoljno kasno, pa nisam poveo svog petogodišnjeg sina da sluša Kazinsa sa nekoliko metara udaljenosti. Poslije par incidentnih situacija pred sami kraj, Kazins je nekoliko puta vadio štitnik za zube i ponavljao riječi “cracker ass motherf**kers” upućene Porzingisu i, što je još čudnije, Noi. Potpuno nesankcionisan od trojice slučajno afro-američkih sudija. Kreker, usput budi rečeno, je pogrdna riječ koju crnci koriste za bijelce, oni koji ih vole kao Bajro mater, mada startni tandem iz prednje linije Niksa s američkim bijelcima ima manje veze nego što bi Bajro htio imati s materom. Čini mi se da je Kazins pomalo davao oduška nekim sopstvenim reverzibilno rasističkim kompleksima koji, eto, nažalost postoje i među NBA zvijedama. Da li zbog pobjede Trampa ili ne, nebitno je. U svakom slučaju nek’ je sa srećom Divcu i Peđi sa tako blentavim liderom tima. Ja bih ga nekome utrapio da sam na njihovom mjestu već za deset dana kad počne sezona trejdova, samo se nadam ne Seltiksima.
Nego, toliko o američkim rasnim trzavicama, pa da se konačno posvetim pisanju o košarci. Nakon otprilike četvrtine NBA regularne sezone još je rano da se donose neki čvrsti zaključci jer tokom duge sezone štošta još može da se promjeni, osim valjda promjene prgave naravi Demarkusa Kazinsa. Super-tm Voriorsa na Zapadu i Lebronovi Kavsi na Istoku su očekivano dominantni, uz par neočekivanih poraza, a moji Seltiksi su na žalost manje-više gdje su bili i prošle sezone.
Povratak u sedamdesete
Pročitah tekst Vlade Stankovića na ovom sajtu koji opisa utakmicu sa rekordnim brojem poena, sa naglaskom na odbrani koja je omogućila ofanzivnu eksploziju, pa ne mogu da ne primjetim da je ova NBA sezona, što se prosječnog broja poena tiče, potpuno vratila NBA u neka vremena iz 70-ih ili 80-ih kad je 120 poena u prosjeku bila normalna stvar. Ovogodišnji GSW su opetovano statistička anomalija, i prvi tim nakon Gervinovih Spursa ili Nagetsa Aleksa Ingliša iz prve polovine 80-ih, praktično nasljednika stila defunktirane ABA lige, koji su postizali 120 poena po utakmici uz šut iz igre preko 50 odsto. Mislio sam da bolje od prošle sezone, kad su postizali oko 115 nisu mogli, ali izgleda da se kompatibilnost Duranta sa trojkom Kari-Tompson-Grin za sada uopšte ne dovodi u pitanje. Mada se po broju dozvoljenih poena protivniku to ne bi dalo naslutiti, odbrana koju Voriorsi igraju jedan je od glavnih razloga za ovako efikasan napad. Tompson, Grin i Igudala su defanzivna elita lige, to je bio i Bogut prošle godine ali je zamijenjen defanzivno ne puno lošijim Pačulijom, a veliki broj za protivnički tim prekinutih odbrambenih situacija i odutzetih lopti jedna je od bitnih karika ofanzivnog uspjeha Voriorsa. Sa 9,6 krađa lopti po utakmici Voriorsi opet prednjače i na prvom su mjestu, a takve solidne kleptomanske sposobnosti tima, uz takođe solidan defanzivni skok, omogućavaju im mnogo lakih poena. Drugi značajan podatak za dominaciju je da su nenadmašni u šutu za 3 poena već evo treću godinu.
Prije nego što sam se intenzivno nakačio na američku košarku, kao klinac tih sretnih 80-ih uživao sam u igri dva Dražena, prvo Dalipagića, pa onda Petrovića, smatrao ih kao nešto neprevaziđeno. Obojica su ofanzivno bili terminatori, ne sjećam se da su ikad imali napadački lošu utakmicu. U očima djeteta broj postignutih koševa, a pogotovo onih iza tadašnje linije za tri poena, bio je najprivlačnija stvar. Tada je Cibona žarila i palila šutem za 3 poena vanjskih igrača braće Petrović, Cvjetičanina i Ušića. Premda je takva igra smatrana za kockanje, trice su im nesumnjivo bile najjače oružje i to je bio neki moj magnet koji me je privukao ovoj igri.
NBA danas postaje sve niža i brža, trend igre sa “stretch” četvorkama je standard, a ne izuzetak kao u godinama do sada, a ove sezone se prangija za 3 poena u pojačanoj mjeri i to ne samo u Voriorsima, nego i u mnogim drugim timovima koji slijede uspješan model Golden Stejta. Kao primjer, u sezoni 1999/00 Sakramento Kingsi su probili zid od 20 pokušaja po utakmici, što se smatralo suludim, a Roketsi trenutno pokušavaju više od 37 trica po utakmici! Voriorsi su im odmah za petama, a takođe i moji Seltiksi. U nedavnoj utakmici Hjuston Roketsi i Voriorsi su ispucali čak 88 trica kombinovano u međusobnom dvoboju, a sami Dantonijevi Roketsi čak 50 u utakmici par dana prije toga! Pristalica statističke analitike, GM Hjustona Deril Mori, je doveo Dantonija da preslika ono što je radio u Finksu prije desetak godina, a ja sam mišljenja da je Dantoni bio toliko pod uticajem dva Dražena iz svojih igračkih dana da naprosto ne zna i neće da gaji drugačiji stil.
Takozvani “Small Ball” ide i korak dalje, gdje i taj jedini igrač prednje linije u petorci u današnjoj NBA, makar bio visok i preko 210 cm, ima zeleno svjetlo od trenera da šutira iza linije 7,26 metara. Revolucionarna promjena je statstički prisutna i kod gore spomenutog Demarkusa Kazinsa, koji je prošle godine ispaljivao 0,67 trojki po utakmici, a ove čak 4,4. Ali još naglašenija je kod nekih igrača koji ama baš nikad nisu šutirali trojke, kao što je Bruk Lopez koji je imao 0,06 pokušaja za 3 prošle sezone, a sad ima čak šest po utakmici! Frapantna razlika, rekao bih neviđena dosad. Čak i Porzingis pokušava češće – 5,7 ispaljenih trojki u poređenju sa 3,4 prošle sezone, Karl Tauns 4 uprema 1,1, Mark Gasol 3,5 naspram 0,11 a Obrva Dejvis 2,3 naprema 0,52 lane pokušane trice. Evo, upravo bacam pogled na TV i Klej Tompson izlazi iz igre 1,22 pred kraj treće četvrtine u utakmici protiv Indijane sa postignutih 60 poena, a Voriorsi su postigli već 113. Sam Tompson osam trojki. Opet napadaju 150 poena sa rezervnim igračima.
Kud plovi ovaj brod?
Photo: NBA


1 komentar
[…] Darko Dželetović: Kud plovi ovaj NBA brod? […]