Gledam jutros sa svoje terase u atinskom kvartu Paleo Faliro na obližnje brdašce, koje natkriljuje halu “Mira i prijateljstva”, i deluje mi kao da sunce nema mnogo veze sa sjajem kojim zrači taj najstariji deo Pireja. Pitam se da li se samo meni čini da su svi kućerci, načičkani na kaskadama od zaliva Mikro Limano ka vrhu, sve do crkve Sv. Ilije proroka, zagledani u SEF – betonski simbol crveno-belih pobeda?
Da ima merača stepena ponosa u ljudskim dušama, Pirej bi danas bio rekorder. Da je nekako merljiva količina sreće, iz luke Pirej bi danas moglo da se izveze hiljade tona čiste neprskane sreće. Nigde nije zapisano, ali Olimpijakos postoji zbog Pireja, a dobar deo duhovnog života Pireja u nadležnosti je Olimpijakosa.
Nije najvažnije što je Olimpijakos pobedio Efes i plasirao se na još jedan završni turnir. Nije važno ni da li će Olimpijakos u Istanbulu napraviti još jedno iznenađenje, kao onda sa Dudom na klupi i Spanulisom & Printizisom u pobedničkoj poslednjoj sekundi. Baš sa istim tim CSKA, koji ga čeka u ovogodišnjem polufinalu. Kad se živi u zemlji mitova i legendi realnost nije na nekoj posebnoj ceni, ali Olimpijakos je toliko puta poništavao te „viđene kombinacije“.
Dakle, šta je u stvari ovde bitno?
Hemija!
Nema naučnika ni laboratorije koja će ustanoviti ili podstaći postojanje te božanske čestice koja se zapati u glavama grupe ljudi, ali golim okom je vidljivo ima li te hemije, ili je nema.
Kod igrača Olimpijakosa je stvar jasna. Ima je, a glavni “osumnjičeni” za infekciju je sigurno Vasilis Spanulis. I onda kad igra, i kad je povređen, kada donosi pobede, čak i onda kada pravi greške u seriji i ne može da pogodi, mada se to retko događa.
On je Gazda. To znaju svi navijači, igrači, treneri, čak i braća Anegolupolos, vlasnici kluba.
On emituje energiju koja Printizisa, Mandzarisa, Papanikolaoua, Agravanisa, Papapetrua čini makar 30% boljim igračima, a Birča, Janga,Grina, Milutinova ponekad većim Pirejcima i Grcima od onih napred pomenutih.
Osim dobro plaćenog posla ovde se zaista radi, ako baš treba, i o pravom sportskom ratu za klupske boje, grb i Grad!
Nema predaje i ne postoji način da se štit i mač bace do poslednjeg atoma snage. Sve dok postoji ona božanska čestica.
Spanulis ne priča mnogo, ali njegova energija dopire do ostalih igrača, do poslednjeg gledaoca na tribinama SEF-a i direktno utiče na nivo adrenalina. Tačno ono kad je neko prosečnog izgleda, ali je faca i voda glavne ribe, a u društvu ima makar petorica lepših, znaju i gitaru da sviraju!
E, zato je Spanulisov Olimpijakos to što jeste. Čak i u situaciji kada mu je budžet znatno tanji nego velikom broju evroligaša. Ima vođu, Leonidasa! Nije bitno kolike su i kako naoružane legije na suprotnoj strani. Oni znaju da njihov komandant može nešto što niko drugi ne može, znaju ko su i kakvi su, a još bolje koliko su spremni da se bore.
Zbog svega toga Olimpijakos ne može da izgubi u Istanbulu, jer je već pobedio.
Stigao je do destinacije koju je malo ko u klubu ozbiljno predviđao.
Idu svojim „grčkim“ putem, i mole se bogovima na Olimpu da Vasilis na parketu potraje još neko vreme.
Photo: Twitter