Ako bi me neko pitao koja su, za mene, najveća iznenađenja na velikim košarkaškim takmičenjima bez mnogo dvoumljena odlučio bih se za dva koja su se desila iste godine, u razmaku od nekoliko meseci. Prvo je u aprilu te 1993. Limož Bože Maljkovića osvojio klupsku Evroligu iako je na F4, igran u Atini, došao kao totalni autsajder u konkrenciji Reala, Benetona i PAOK-a, a onda je 4. jula 1993. Nemačka postala prvak Evrope.
Nemce je na tron doveo Svetislav-Kari Pešić, naš trener, kome je to bila kruna šestogodišnjeg rada sa nemačkim nacionalnim timom. Pre nego što se vratim tom takmičenju i trijumfu Nemačke, da podsetim kako je popularni Kari uopšte stigao na kormilo nemačkog tima. Kao trener Bosne bio je selektor mlađih kategorija Jugoslavije, sa kadetima i juniorima osvajao je evropska prvenstva 1985. i 1986. a dok je na Igmanu spremao istu generaciju za juniorski Mundijal u Bormiju 1987. u njegovoj sobi zazvonio je telefon. Čovek sa druge strane “žice” predstavio se kao Branimir Volfert, naš čovek koji je dugo radio u Nemačkoj. Rekao je da zove u ime Košarkaške federacije Nemačke koja bi želela da on, Pešić, bude novi selektor. Kari mi je pričao da je u prvi mah pomislio da ga neko od drugara “loži”, da zove sa recepcije ili iz Sarajeva dok se društvo smeje. Oprezan kakav jeste, Kari pita može li malo da razmisli pa da se čuju za dan-dva… Da skratim, poziv je bio stvaran a kada je posle trijumfa u Bormiju shvatio da ipak neće postati selektor A reprezentacije Jugoslavije, čemu se nadao, Pešić je odlučio da “aktivira” poziv iz Nemačke.
Početak nije bio lak. Nemačka se nije kvalifikovala za Evropsko prvenstvo u Zagrebu 1989. na kome je učestvovalo samo 8 ekipa. Nemci su u grupi imali samo jednu pobedu i 5 poraza, dva od Jugoslavije (101-114,116-78). Ništa bolje nije bilo ni za EP 1991, Nemačka je opet izostala uz dva nova ubedljiva poraza od Jugoslavije u kvalifikacionoj grupi. Prvi rezultati Pešićevog rada videli su se na kvalifikacionom turniru za Olimpijske igre u Barseloni 1992. Nemačka je u grupi u Mursiji bila prva sa 5-0, pobedila je Hrvatsku, Grčku, Rumuniju, Portugal i Island a bodovi iz duela sa Hrvatskom preneti su i u finalnu grupu koja se igrala u Saragosi. Sa tri pobede (protiv Izraela, Italije i Čehoslovačke) i tri poraza (u duelima sa Slovenijom, Litvanijom i Zajednicom nezavisnih država) Nemačka je bila četvrta i zajedno sa Litvanijom, Hrvatskom i ZND izvadila olimpijsku vizu. Sećam se da mi je tokom turnira u Saragosi Pešić omogućio intervju sa Detlefom Šrempfom, u to vreme najvećom zvezdom nemačkog tima. Na Igrama u Barseloni Nemačka je bila 7. a onda je došlo Evropsko prvenstvo 1993. kome je bila domaćin.
Nemačka je igrala u Berlinu i prošla u drugu fazu pobedama protiv Belgije i Slovenije, i porazom od Estonije. U nastavku takmičenja Nemci su prvo izgubili od Francuske (56-64), zatim od Hrvatske (63-70) a ispadanja ih je spasila pobeda nad Turskom (77-64). Sa tri poraza i promenljivom igrom Nemačka nikako nije bila favorit za titulu, ali u četvrtfinalu je počelo košarkaško čudo: Nemaćka je izbacila Španiju (79-77) uz blistavu partiju Kristijana Velpa (23 poena), onda je u polufinalu nadmašila Grčku (76-73) uz ponovo najefikasnijeg Velpa (15 poena) a 4. jula 1993. u Olimpijskoj hali u Minhenu čudo je kompletirano trijumfom u finalu protiv Rusije 71-70! U poslednjih 5 sekundi ušlo se sa vođstvom Rusije 70-68, ali napad su imali Nemci. Lopta je dodata Velpu koji je zakucao uz faul Mihajlova! Semafor je pokazivao da se igra još 3,8 sekundi, rezultat je bio izjednačen. Velp je hladnokrvno pogodio dodatno slobodno bacanje a pokušaj Vladimira Gorina ostao je samo pokušaj, prvak Evrope postala je Nemačka.
Kari Pešić je od tog dana “bog” u Nemačkoj, autoritet čije se mišljenje traži i sluša. Posle tog trijumfa, svestan da ga je nemoguće ponoviti, ostavio je selekciju Nemačke i posvetio se radu u klubovima, imao je lepe rezultate sa Albom, Kelnom i kasnije Bajernom, plus titula prvaka Evrope sa Barselonom 2003. Na Evropski tron ponovo se popeo 2001. ali sa Jugoslavijom. Jedini je trener koji je bio prvak Evrope sa dve reprezentacije.
Za istoriju je ostalo zapisano:
Minhen, 4. juli 1993. Olimpijska dvorana. Sudije: Betankro (Španija) i Picilkas (Grčka).. Gledalaca: 10.800.
NEMAČKA: Kai Nirnberger 14 (1-1), Mihael Koh 6, Henig Harniš 13 (3-6), Hansi Gnad 6 (2-4), Ginter Benke 2 (0-3), Henrik Redl, Kristian Velp 18 (2-6), Stefan Bek 2, Majk Jakel 10 (2-3). Selektor: Svetislav Pešić.
RUSIJA: Sergej Bazarevič 14 (4-5), Sergej Babkov 24 (6-8), Sergej Panov 6 (1-2), Mihail Mihajlov 14 (4-4), Dimitri Šukarev 4 (2-4), Vladimir Gorin, Vasili Karjasov , Andrej Fetisov 8 (2-4). Selektor: Juri Selihov.
MVP šampionata bio je Kristian Velp, a uz njega u najboljoj petorci našli su se još Bazarevič, Viljakampa, Hristodulu i Rađa. Velp je, na žalost, umro 1. marta 2015. u 51. godini. Ne sećam se da li je bio u Bajeru, Albi ili Olimpijakosu kada sam u Barseloni radio intervju sa njim, ali pamtim njegove reči o značaju Pešićevog rada za nemačku košarku i, naravno, o akciji 2+1 koja je bila vredna titule prvaka Evrope i obeležila njegovu karijeru iako je tri godine proveo i u NBA.
Photo: Privatna arhiva
