Prva lopta u duelu CSKA i Crvene zvezde nije bila ni podbačena, a navijači šestostrukog šampiona Evrope su već uveliko kovali planove za Berlin. Uobičajene navijačke brige – gdje se smjestiti, koliko platiti hotel, kako najkraćim putem do hale, a najjeftinijim vazdušnim – do glavnog grada Njemačke… Račun bez krčmara? Nadmenost? Оmalovažavanje protivnika? Ništa od gore pomenutog. Neupućeni posmatrač bi mogao pogrešno da protumači ovakvo ponašanje pristalica crveno-plavih, a u suštini radi se o pukoj navici. Jednostavno, navijači bogatog kluba ogromnih aspiracija, koјеm je evroligaška titula svakogodišnji cilj i mjerilo uspješne sezone, doživljavaju vikend sredinom maja u nekom od viđenijih evropskih gradova kao svojevrstan ritual, neku vrstu hodočašća za koje se čovjek sprema čitavu godinu. Ili da budemo precizniji – već od trenutka kad se završi prethodni pohod na evropsku krunu. Zbog toga ne treba zamjeriti simpatizerima CSKA što nisu bolje popunili halu “Megasport” prilikom nedavnog Zvezdinog gostovanja (tek 6.702 gledaoca na prvoj utakmici; ukupno na oba moskovska meča bilo ih je manje nego zvezdaša 18. aprila u Kombank Areni) – za mnoge od njih “Operacija Berlin” je počela još prošlog maja u Madridu, kada je Vasilis Spanulis izrešetao koš armejaca u završnici polufinala Evrolige. U njihovoj projekciji okršaj sa Zvezdom je bio samo još jedna usputna stanica na putu do trinaestog Fajnal fora u posljednjih 14 godina. Sigurno je da bi jedan Fenerbahče, recimo, u plejofu privukao veći broj gledalaca u Moskvi, ali to suštinski ništa ne mijenja – jedina riječ koja proteklih mjeseci lebdi vazduhom u navijačkom kopu Itudisovih “oružanih snaga” je BERLIN.
Prije sedam godina Rusi su u velelepnoj berlinskoj O2 Areni (u međuvremenu “prekrštenoj” u Mercedes Benc Arenu) već napadali evropsku titulu, i za trofej im je nedostajao jedan precizan šut. Paralele s tom sezonom nameću se od trenutka kad je postalo jasno da “Armija” u četvrtfinalu ide na Zvezdu. Kao i 2009, Rusi su u plejofu savladali srpski klub sa 3-0 (tada je to bio Partizan), kao i 2009, u već “isprojektovanom” finalu divova, Moskovljanima opet može da se suprotstavi ekipa Željka Obradovića. Na kraju krajeva, pretposljednja prepreka na putu Moskovljana do vrha mogla bi ponovo da bude Barselona, pod uslovom da u majstorici savlada Lokomotivu. Vrijeme leti, a u berlinskim uspomenama navijača CSKA ostaje nezaboravna simultanka Ramunasa Šiškauskasa u polufinalu protiv Katalonaca koji su vodili skoro tri i po četvrtine – flegmatični Litvanac je tada postigao 18 (!) od posljednjih 26 poena svoje ekipe i odveo Ruse u finale. U borbi za trofej protiv Panatinaikosa, CSKA je početkom drugog poluvremena bio „klinički mrtav“ – atinski uragan je oduvao Ruse na naizgled nedostižnih 23 poena zaostatka, i činilo se da je pitanje pobjednika riješeno. Iz dubokog kanala „Armiju“ je počeo da čupa Tradžan Lengdon, ubrzo su se priključili i Holden, Hrjapa, Šiškauskas, Smodiš… Ostalo je istorija – 5,8 sekundi do kraja, dva poena viška za Atinjane, CSKA ima loptu sa strane i treba mu trojka da kruniše nevjerovatni comeback. Smodiš dodaje Šiškauskasu, Nikolas se „lijepi“ za devetku Moskovljana kao flaster, ali nakon par driblinga na perimetru Ramunas fintira i iz okreta odapinje trojku. Jako težak šut, lopta pogađa obruč i odbija se u polje, Obradović i Itudis u zagrljaju uz zvuk sirene, Pao je (ipak) šampion! CSKA je još jednom došao do bunara i ostao žedan…
Sedam godina kasnije, učitelj i učenik bi opet mogli da budu sudionici berlinskog finala, ali ovog puta kao rivali. Obradović juri svoj deveti trofej, Itudis – prvi kao šef stručnog štaba, a zajedno s njim i produženje ugovora s ruskim divom. Međutim, koliko god navijači crveno-plavih bili zagledani u Aleksanderplac, i prepušteni maštanjima o sedmoj tituli, njihovoj pažnji sigurno nije promakla divovska borba u kojoj je CSKA uz teške muke izborio vizu za Berlin. Zvezda je u tri meča uradila toliko toga dobrog da i pored naizgled glatkih i uvjerljivih 3-0 na kraju serije Itudis sigurno nema miran san uoči odlučujućih okršaja za zvanje evropskog prvaka. Momci Dejana Radonjića su najbolji napad na kontinentu iz prvog pokušaja spustili ispod uobičajene norme Moskovljana od 92 poena, a u naredna dva navrata nisu dozvolili renomiranom protivniku da pređe ni 80. U drugom meču Beograđani su vodili dobrim dijelom utakmice, a u završnici i bukvalno držali za vrat domaćina koji od uvođenja formata 2-2-1 u četvrtfinalu još nijednom nije poražen na svom parketu. Ostavićemo kondicional lingvistima, ali zaista ne smijem ni da pomislim kako bi izgledao sudar s ruskom mašinom u Kombank Areni da Stefana Jovića u Moskvi nije omeo klizav parket, i da je ona lopta ipak prošla kroz obruč. U toj istoj utakmici agresivna odbrana crveno-bijelih našla je recept i za nezaustavljivi tandem Teodosić-De Kolo (ukupno 22 poena i 4 asistencije, uz 8 izgubljenih lopti!), ali je prevagu donio fenomenalni Hajns. U beogradskom obračunu Miler i društvo su natjerali goste da “prodaju” čak 22 lopte i do samog finiša strepe, mada su uoči zadnje dionice imali velikih 12 poena prednosti. U presudnim trenucima crveno-bijelima je falila sigurna ruka i koncentracija u odbrani kad su protivnika častili otvorenim šutevima za tri poena. Za razliku od nekih drugih ekipa, CSKA takve poklone prihvata objeručke. Kvintesencija napadačke moći Moskovljana je bio “tropotezni mat” pred kraj treće četvrtine – Teodosić, tobože zagledan u južnu tribinu, kao na tacni isporučuje no look pass Džeksonu koji prodire uz čeonu liniju, a omaleni Amerikanac kratkim dodavanjem nalazi u reketu Voronceviča kojem preostaje samo da položi loptu u obruč. Šta reći, majstorluk.
Bez obzira na poraz, Zvezda je izvukla ogroman kapital iz duela s “Armijom” – 120 minuta rovovske borbe protiv istinskog diva imaju neprocjenjivu vrijednost. Takvo iskustvo se ne kupuje, može se samo steći na parketu. 0-3 ostaje zapisano u analima, ali važnije je nešto drugo – sljedeći put u identičnoj situaciji biće to druga Zvezda: mudrija, staloženija, iskusnija, sa više rutine i samopouzdanja, i manje treme i respekta. Ove sezone je rušila velike, u nekim narednim padaće i najveći.
U isto vrijeme, Itudisov beogradski notes prepun je upitnika uoči bitaka u Berlinu. Ko će iznijeti teret u reketu bez jake klasične petice? Kako poboljšati kontrolu lopte protiv agresivne odbrane? Kako smanjiti broj lakih poena protivnika iz tranzicije? Kako, na kraju krajeva, psihološki pripremiti pulene za još jedan juriš na trofej nakon tolikih “ćoraka” iz prethodnih sezona? CSKA nije našao adekvatnu zamjenu Saši Kaunu, i to je najveći problem ove ekipe. Maleroznog Frilenda povrede su omele da ispolji svoj maksimum, a Fajnal for će propustiti zbog operacije ramena. Povratak rekonvalescenata Hrjape i Korobkova se bliži, ali vremena za ulazak u top formu je sve manje. Novajlija Lazarev je dobijao simboličnu minutažu, pružao šarolike predstave i srozao indeks korisnosti u minus. Hajns obavlja lavovski dio posla, međutim, u hipotetičkom finalu protiv Turaka teško da će moći sam da izađe na kraj s tandemom Judo-Veseli (pod uslovom da se Čeh do tada oporavi).
Grčkom strategu armejaca nije lako. Vrijeme curi, kadrovske opcije su ograničene, breme očekivanja ima težinu lavine, a bilo koje mjesto osim prvog je neuspjeh. U proteklih sedam sušnih godina CSKA su trenirali Mesina, Pašutin, Vujošević, Šakulin (kratkotrajno, kao v.d.), Kazlauskas, pa opet Mesina, i na kraju Itudis. Berlin mu je druga „meč lopta“ na evropskoj sceni, što je samo po sebi privilegija – neki njegovi prethodnici su otpušteni već nakon prvog kiksa. Ako „Armija“ opet bude pucala ćorcima, treću šansu teško da će dobiti.
Photo: Euroleague