Nanosekunda. Kako kaže sam Bil Volton u autobiografiji Back from the Dead, upravo toliko mu je bilo potrebno da prihvati ponudu selektora američke reprezentacije Hala Fišera da bude dio tima koji će da predstavlja SAD na SP 1970. u Jugoslaviji.
Za razliku od Bila, njegovom ocu i direktoru škole Helix High School ta ideja se uopšte nije dopala, ali narodski rečeno – nisu se pitali. Bili nije mario za očeva negativna iskustva iz armije, a tromjesečno odsustvo iz škole uoči mature ga nije plašilo jer je bio natprosječno inteligentan i pun samopouzdanja da će propušteno lako da nadoknadi.
Vojska mu je poslala avionsku kartu, sjeo je u avion za Njujork i već narednog dana bio na parketu hale u vojnoj bazi Fort Hamilton u Bruklinu. Fišer je zaboravio da saopšti Voltonu jednu „sitnicu“ – mjesto u timu Biliju niko ne garantuje, moraće da ga izbori na treninzima. Osim njega, tu su bila još 24 momka, košarkaški poluprofesionalci u vojničkim uniformama.
Prvi Bilijev susret s Fišerom ostavio je neizbrisiv trag u sjećanju budućeg stanovnika Kuće slavnih. Prema Voltonovim riječima, bio je to vulgaran, drzak, osion čovjek, prostačina koja sramoti oficirski poziv. Maltene uvijek pripit, a počesto i trešten od alkohola, za pojasom je uvijek nosio čuturu iz koje je svako malo potezao, a vika i psovke su mu bile glavne alatke u komunikaciji s pulenima. „U poređenju s njim Bob Najt je izgledao kao Majka Tereza“, prisjeća se Volton. Riječi kojima se Fišer prvi put obratio okupljenim kandidatima za reprezentaciju Bili je upamtio za sva vremena.
„Lično ću da vas pošaljem u Vijetnam!“
„Gospodo, ja sam trener. Ovdje je 25 kretena, a u MOM timu ima samo 12 mjesta. Tri nedjelje ćete biti na probi. Igraćemo svaki dan, od jutra do mraka. Na kraju ću da odaberem dvanaestoricu. Oni koji izbore mjesto u timu će da polete sa mnom prvom klasom u Evropu. Ostaloj trinaestorici seronja dajem do znanja – ja sam pukovnik američke armije. Mi trenutno ratujemo u Jugoistočnoj Aziji i lično ću da potpišem papire da vas pošalju na ratište u Vijetnam. Jeste me razumjeli? U danima koji dolaze ću da vidim ko među vama zaista želi da bude u MOM košarkaškom timu“, ispalio je Fišer u jednom dahu, a zatim potegao iz čuture.

Ovaj pukovnik kojeg Volton naziva „najstrašnijom i najgorom osobom“ koju je ikada sreo u životu, bio je sušta suprotnost trenerskim velikanima poput Džona Vudena, Džeka Remzija, Kej Si Džonsa i drugih stratega uz koje je riđokosi centar tokom karijere sazrijevao ne samo kao košarkaš, nego i kao čovjek.
Svakodnevno maltretiranje i ponižavanje od strane ovog neuravnoteženog siledžije sa epoletama njegovi izabranici su stoički podnosili, uključujući najmlađeg među njima. Nakon salve Fišerovih psovki i uvreda na Voltonov račun, bivši Vudenov pulen Keni Vašington, dvostruki šampion NCAA u dresu UCLA Bruinsa, prišao bi mladom dugajliji, zagrlio ga i prošaptao: „Ne brini, Bili. Džoni Vuden je potpuno drugačiji od ovog manijaka“. Riječi podrške golobradom debitantu su pružali i Tal Brodi, Art Vilmor i Darnel Hilman, a na kraju Fišerovog drilovanja sva petorica su ušla u sastav američke selekcije i poletjela u Evropu.
Prije dolaska u Jugoslaviju, Amerikanci su na „proputovanju“ kroz Njemačku, Francusku i Italiju odigrali niz egzibicionih utakmica protiv lokalnih timova i reprezentacija, a neposredno uoči početka takmičenja put ih je nanio u Zadar. Evropska turneja Voltonu se jako dopala – svaki dan neki nov, lijep grad, sjajan doček, krcate hale, oduševljeni navijači… Atmosfera kakva se samo poželjeti može, ali šta vrijedi kad Fišer jednostavno nije primjećivao svoju mladu zvijezdu. Volton je ostao „prikucan“ za klupu tokom čitave turneje i nije upisao ni jednu jedinu minutu na parketu… sve do dolaska u Zadar.
Uoči utakmice s domaćinom, koji je tih godina zajedno s ljubljanskom Olimpijom i OKK Beogradom “drmao” jugoslovenskom košarkom, u taboru Zadrana desio se jedan kuriozitet. Američka selekcija je bila na ručku kad je Fišer prišao Voltonu. Oči su mu kao i obično bile zakrvavljene dok je pogledom poremećene osobe „streljao“ svoju žrtvu. Bili, već naviknut na viku i psovke ovog nazovi trenera, je bio spreman da otrpi još jedan izliv bijesa. Već je bio oguglao na sve i strpljivo čekao kraj jugoslovenske epizode, maštajući o povratku kući. Ali ovog puta Fišerov nastup je bio nešto drugačiji.
„Hej, Bili, u vezi ove utakmice koju igramo večeras…“, počeo je pukovnik.
Nije valjda da ću da zaigram, pomislio je Bili.
„Centri našeg protivnika su pozvani u reprezentaciju Jugoslavije, pa u ekipi nije ostala nijedna petica“, nastavio je Fišer.
Voltonu ništa nije bilo jasno.
„Bili, da li bi mogao da odigraš večeras za našeg rivala?”
“Yes! PLEASE”, uzviknuo je Volton. Bio je željan igre, pa makar i u dresu protivnika.
„Ćosa“ iz Kalifornije
U tom trenutku nije ni slutio da će na parketu zamijeniti košarkašku legendu, briljantnog Krešimira Ćosića, budućeg MVP-ja u selekciji „zlatnih“ momaka koji će tog proljeća donijeti Jugoslaviji prvu titulu svjetskog šampiona.Godinu dana ranije Ćosić je napustio Zadar i postao student američkog Brigham Young Univerziteta u Provu, država Juta.
U dresu koji mu je bio premalen (“kao za klinca od 12 godina“, reći će u intervjuu Adrijanu Vodžnarovskom), s novim saigračima čiji jezik nije znao, Bili Volton je istrčao na parket „Jazina“ pun elana i energije, oran da dokaže Fišeru da zaslužuje minutažu u američkoj selekciji.
Atmosfera u hali bila je fantastična, tribine su „ključale“, a Zadrani, predvođeni mlađanim novajlijom, bacili rukavicu daleko jačem protivniku.
„Bila je to nadrealna scena. Stavili smo reprezentaciju SAD na prave muke, a kako je vrijeme odmicalo publika je bila sve glasnija i ‘luđa’. Igrao sam sjajno, uništavao momke s kojima sam prethodnih deset nedjelja trenirao svakog dana“, ističe Volton u autobiografiji i dodaje da je te večeri protiv svojih zemljaka vukao i pomalo kvarne poteze.
„Pored toga što je bio zao čovjek, Hal Fišer je znao svaki prljav trik koji poznaju čovjek i đavo. Ponosio se time što je učio svoje igrače da igraju prljavo, da udare rivala, podmetnu mu koljeno, podapnu nogu, obore ga na patos, šutnu u međunožje i prođu nekažnjeno. To je bila njegova igra. To je bio njegov život“, dodaje Volton.
Kako sam kaže, te večeri u ulozi spasioca Zadra odlučio je da diktatoru na klupi Amerikanaca odgovori koristeći njegove metode. Publika je s oduševljenjem reagovala na Voltonove „podvale“ u reketu u kojima je znalački koristio laktove, koljena, kukove, stopala, šake, a nisu zaostajali ni jugoslovenski arbitri koji mladom centru nisu svirnuli ni jednu jedinu ličnu tokom čitave utakmice!
Svoju zadarsku partiju Volton će kasnije nazvati jednom od najboljih utakmica u karijeri. Cijelo veče je trpao koš Amerikanaca i sakupljao skokove, a na kojim brojevima je stao ne zna ni sam – statistika nije sačuvana, ostala su samo sjećanja. Igralo se koš za koš, bilo je neizvjesno do same završnice u kojoj su Amerikanci „na mišiće“ jedva izborili pobjedu s košem razlike. Uspomene blijede, pa Volton nije siguran da li se igrao produžetak, ali to suštinski ništa ne mijenja – selekcija SAD je JEDVA savladala Zadar, odlučila je jedna lopta.
Za temperamentne pristalice domaćina tijesan poraz bio je ravan trijumfu, Zadar je bio moralni pobjednik, a riđokosi klinac u okraćalom dresu – njihov novi junak! Uletjeli su u teren, rastrgli Voltonov dres, digli junošu na ramena i nosili ga gradskim ulicama, glasno skandirajući njegovo ime!
Fišerova osveta bila je okrutna. Od utakmice u Zadru, pa do samog završetka svjetskog prvenstva s Voltonom nije progovorio ni riječ. Srednjoškolac s brojem 5 na leđima u Jugoslaviji je ipak izašao na parket, doduše, minute je dobijao „na kašičicu“ – u šest utakmica ubacio je svega 22 poena, a u posljednja tri duela protiv jakih reprezentacija Italije, Jugoslavije i Brazila nije uopšte ulazio u igru. Amerikanci su izgubili sve tri utakmice i neslavno okončali svoj nastup, zauzevši tek peto mjesto. Mnogo godina kasnije članovi te selekcije, uključujući i glavnog junaka ove priče, na jednom zajedničkom okupljanju došli su do zaključka da bi BEZ trenera sigurno osvojili titulu.

Američka reprezentacija na SP 1970. godine. Bil Volton (5) је bio omiljena „meta“ selektora Hala Fišera (prvi slijeva u drugom redu)
Fijasko u Jugoslaviji, međutim, nije značio i kraj „druženja“ američkih reprezentativaca sa selektorom kojeg su zdušno prezirali. Po završetku šampionata Fišer je šokirao pulene viješću da je već ugovorio novu turneju egzibicionih utakmica u Grčkoj i u nekoliko afričkih zemalja. Prijedlog je izazvao kolektivni bunt – svi do jednog, momci su bili siti osornog pijanca i ekipa se vratila kući. Dok su preuzimali prtljag na njujorškom aerodromu, Fišer je prišao Voltonu i pružio mu ruku na rastanku. Mumlao je nešto nalik na riječi zahvalnosti, pa zatim ućutao vidjevši da Volton zuri u njega i ne želi da se rukuje. Na kraju tromjesečne torture školarac koji je ušao u anale košarke kao najmlađi učesnik svjetskog prvenstva je samo kratko procijedio „Fuck you“.
Trideset i kusur godina kasnije Volton je dobio telefonski poziv. S druge strane žice bio je Fišer. Teško bolestan, na samrti, zvao je iz bolnice da se oprosti sa svojim nekadašnjim pulenom. Rekao je Bilu da žali zbog svega što se dogodilo između njih i da je siguran da bi Amerikanci u Ljubljani osvojili titulu da mu je dao veću šansu.
„Ćutao sam i grizao jezik dok nije prokrvario. Rekao sam mu da je sve u redu, da sam prešao preko toga i krenuo dalje. Kad je veza prekinuta i kad je zavladala potpuna tišina, nisam bio siguran da vjerujem u to što sam upravo rekao“, rezimira Volton.
Negativno iskustvo s Fišerom je do te mjere uticalo na Voltona da je uoči Olimpijskih igara 1972. godine u Minhenu on, u tom trenutku najbolji amaterski centar svijeta i prva perjanica najmoćnije studentske ekipe u istoriji košarke, Olimpijskom komitetu SAD postavio ultimatum – spreman je da putuje u Njemačku, doći će na početak priprema fizički spreman, ali ne želi da igra prijateljske utakmice. Činovnici su rekli „ne“, pa su Amerikanci ostali uskraćeni za najboljeg igrača, a Sovjeti „iskoristili gužvu“ i prekinuli zlatni niz košarkaša SAD na Olimpijadama.
Tako je Bil „izvisio“ u trci za jedinim trofejom koji mu nedostaje u blistavoj karijeri. Dva puta je bio prvak NCAA, zajedno s Morisom Lukasom vodio Portland Trejlblejzerse do prve i zasad jedine NBA titule, a na zalasku karijere, maltene uništene mnogobrojnim povredama, bio dio po mnogima najboljeg tima u istoriji NBA, Boston Seltiksa iz pobjedničke sezone 1985/86. Šampionsko prstenje, zvanje jednog od 50 najvećih u analima NBA, mjesto u Kući slavnih… sva ta dostignuća dobijaju još više na težini ako se zna da je Voltonov put do ovih visina bio posut trnjem.

Bolno iskustvo talentovanog sedamnaestogodišnjaka samo je ojačalo njegov duh da istraje i odoli mnogo većim iskušenjima koja su ga čekala u nastavku karijere. Da li se sjećao jugoslovenske epizode kasnije, kada nakon brojnih operacija stopala nije mogao da hoda, a kamoli da igra košarku? Možda, a čak i da nije ona je ostala utkana u njegov karakter nepokolebljivog borca koji ne odustaje dok postoji barem tračak nade za povratak. Nije se predao i nagrada je konačno stigla – gazio je tridesetčetvrtu kada je kao najbolji šesti igrač lige s „Keltima“ osvojio NBA titulu. Mada će se formalno povući tek četiri godine kasnije, taj trijumf Bostona bio je kruna nesvakidašnje karijere. Duplo stariji od dječaka koji je jednom davno u „Jazinama“ obukao dres lokalne ekipe, drugom NBA titulom je de fakto stavio tačku na svoj košarkaški opus. Nama koji smo navijali za „plave“ i obožavali Kiću, Moku, Ćosu, Kinđeta i Praju, ostavio je jednu divnu priču koja sigurno neće pasti u zaborav.
(Kraj)
Photo: Printscreen i privatni album
2 komentari
Zadar, 08.05.1970.
“U dvorani u Jazinama večeras je u prijateljskom susretu reprezentacija USA sa 86 : 68 ( 41 : 33 ) pobijedila košarkaše “Zadra”. Pred 2.500 gledalaca sudili su Oblak (Ljubljana) i Paleka (Zadar). Najviše koševa za Zadar postigao je Amerikanac Walton koji je umjesto Jelovca pojačao domaću ekipu. On je postigao 26 koševa.”
🙂