Blaž Kotarac: Adio Mare, adio prijatelju, adio kapitenu moj!
- April 30, 2019
- 2 comments
- Blaž Kotarac
- Posted in Blog
Prije nekoliko dana preminuo je u 77. godini ZORAN MAROEVIĆ (27.04.1942 – 24.04.2019). I šta reći, već da je ovaj naš nasušni život, od danas do sutra, čudo jedno. Nekom daje, nekom uzima, nekog raduje, a opet, nekog žalosti, a čovjek ništa ne može, kako mu je suđeno tako će mu i biti…
Umjesto da se ovih dana vidimo, dogovorimo i možda krenemo na zajedničko – a šta drugo već – košarkaško druženje, stiže mi tužna vijest, rečeno u našem žargonu, neočekivani pas, direktno u grudi, srce, baš tako… ,,Neočekivani pas “ je izraz preko kojeg smo se Mare i ja davno, davno upoznali i počeli da kažem i igrati i sarađivati, družiti se sve do današnjih dana… Eh, prijatelju moj, a zašto?
I, šta ću, kao da ništa drugo i ne znam, kad mi dođe teško, otvorim još nesređeni, veliki album sa našim, košarkaškim fotosima, našim dugogodišnjim košarkaškim, bitisanjima. Zagledam se u jednu pa drugu pa… nema broja, nikako da stanem, jer dosta toga smo zajedno pregrmili.
A počelo je ovako:
OKK Beograd u sezoni 1966.godine.
Gledam u ovaj fotos i nešto razmišljam kako smo samo bili ludo hrabri, Mare-Zoran (Maroević) i Boša (Tanjević) iz Sarajeva, Kole (Grubor) iz Sremske Mitrovice i ja – Koki (Kotarac) iz Banja Luke, da neke davne 1965. bez prezanja, straha, zakucamo na vrata tada velikog košarkaškog kluba OKK ,Beograda, te godine košarkaškog šampiona, prvaka one nam velike EX YU!
A u ,,plavoj avliji“ sve legenda do legende: Žućko (Korać), Sija (Nikolić), Rico (Gordić), Trajko (Rajković), Guta (Tošić), Ivačko (Ivačković), Momo (Pazman), Cvele (Cvetić), Vlade (Đurović), sve reprezentativci što seniorski, što juniorski! A još na odsluženju vojnog roka Đakica (Rajković), Bruno (Pavelić), Buša (Stanković), Bojkić. Ama – konkurencija do neba! Mi onako da kažem ljubopitljivi, ali i puni sebe, a oni, oni pravi beogradski boemi. Em su nas dočekali, em prihvatili a i mi, opet, pokazali da nešto i znamo, ono košarkaški i… Eto nas zasluženo u istoj ekipi u našem, plavom, OKK ,Beogradu i kasnije. I u doživotnom druženju, prijateljstvu, kumstvu, sve do današnjih dana! .
Ljetne sezone 1966. i 1967. Uh, teške dvije sezone i za nas i za naš OKK. A kako i neće, kad je bilo malo, malo pa neko u vojsku, ili iz vojske, ili povrede, obaveze poslovne, porodične, pa i napuštanje igranja. Maltene, mislim, da je na svaku utakmicu istrčavao drugačiji sastav, i kako je vreme prolazilo tako se i naš igrački sastav uobličavao, stabilizovao a na čelo njega stao, onako kakav je i bio, energičan, sa velikim autoritetom, pa boga mi i preke naravi, raširenih ruku preko cjelog terena – naš Mare, Maki, Zoki, naš veliki kapiten – Zoran Maroević! E, tu negdje počinje i naša prava zajednička igračka karijera i u klubu i u reprezentaciji. A, naša velika i uigrana saradnja, pa, upravo je i počela preko neočekivanog pasa!
Bilo je to ovako: igrali smo na otvorenom terenu, u našoj Avliji, protiv Zadra, 27.oktobra 1967. U jednom od napada zatvorio me Krešo (Ćosić), i ja, ne znajući šta ću, iznenada vratim loptu Maretu, ona ga pogodi u glavu ili grudi, ne sjećam se, i ode u aut. Elem, posle toga, u tajmautu, prilazi mi Mare i onako kako je on znao, dubokim glasom i sa namrgođenim, smrknutim obrvama kaže: “Slušaj ti mali, da se mi odmah dogovorimo. Od danas i u buduće kad smo u odbrani ti mi samo na korak natjeraj, usmjeri tvog igrača prema meni, i dalje je on moja briga (a toje bila ona prava ,,banana“, pravo u publiku). A u napadu ja ću ti dodati svaku loptu i, molim te, radi šta znaš i umiješ s njom, samo mi je slučajno ne vraćaj jer si onda završio sa igranjem”.
Prihvatio ja dogovor i, bogami, naigrali smo se i on i ja šest-sedam sezona. Sve do sezone 1971/72.
Bio je veliki i dobar odbrambeni igrač, a ja – pa nadavao sam se pored Makija, neskromno rečeno, na stotine da ne kažem hiljade koševa! Evo, gledajući ove ,albumske fotose…
…maltene, nema ni jedna a da Maki i ja nismo jedan pored drugog, usko sarađujući, bilo da smo u odbrani ili napadu! Da ne zaboravim, odigrali smo Mare i ja zajedno preko 50-ak utakmica za našu reprezentaciju, našu EX YU, i uspješno, bar ja tako mislim.
I, kao što to biva u našim životima, dođe vreme i Mare i ja se igrački raziđosmo. Ode on u sarajevski Željo, u njegovo Sarajevo, i morali smo po prvi put da se nađemo u suprotnim ulogama. Sreća, bila je samo jedna sezona, dvije utakmice, i na kraju smo bili zadovoljni. Ja nekako ispunio moju normu (dvadesetak koševa), a Maki, pa… puko mi dve-tri banane!
Evo na kraju sa jedne od tih utakmica za mene drage mi fotografije:
Posle igračke karijere, nastavili smo se družiti, jednostavno životni putevi su nam se često ukrštali i poslovno i porodično, pa sve do onih, ili bolje rečeno do ovih, jučerašnjih, predivnih zajedničkih, veteranskih druženja kod naše Danke sa Petlova Brda.
I, na kraju, dok smo ono zajedno igrali, poslije svake sezone kad krenemo na par dana da kažem odmora, predaha, ja prema mojoj Banja Luci a Mare prema njegovom Koločepu nadomak Dubrovnika, pozdravljali smo se “do skorog viđenja”, sa našim poznatim pozdravom… Nažalost Maki, ovaj put nije tako… Ttužno je,……
ADIO MARE, ADIO DRUŽE, ADIO PRIATELJU
NEKA TI JE VJEČNA SLAVA KAPITENU MOJ!
Jako dirljivo.Sjecam se Vas i Vaseg OKK Beograda.Zdravi i veseli bili.
Jako dirljivo.Sjecam se dobro Vas i Vaseg OKK Beograda.Sretni i veseli bili!