Ovih dana prolaze, odbrojavaju se dani, 50 godina, pola vijeka od kako smo se rastali. Kao i svake godine, obišao sam, posjetio vječna počivališta drugara, velikih prijatelja, saigrača iz davnih šezdesetih godina, u našem plavom, ,,klonferskom” OKK Beogradu.  Uglavnom odlazim na groblje sam, nekako mi tako odgovara, jednostavno kao da se nasamo bolje ,,ispričamo”, podsjetimo na davnašnje zajedničke trenutke. I ovaj put ,,pričali” smo o nekim našim zajedničkim trenucima, bitisanjima, o kojima, mislim da nisam nigdje do sada nikome spominjao.

Pa, evo za ovaj put nekih od tih sjećanja…                                                                                                                                            

Na Trajka Rajkovića                                                                                                             

Kad mi je trener reprezentacije Ranko Žeravica saopštio u hotel “Sport” u Zagrebu, 5. maja 1970, pred početak Prvenstva svijeta u Ljubljani, da sam ja 13. igrač, da sam prva rezerva (i da mogu na voz za Beograd), Trajko i ja smo se pozdravili i teško rastali. Jer poslednjih godinu dana bili smo nerazdvojni, zajedno na svim treninizima i utakmicama i našeg OKK Beograda i reprezentacije. Međutim, rastanak je bio samo fizički, jednostavno bili smo cijelo vrijeme trajanja Šampionata u kontaktu, na vezi. Pred svaku utakmicu mi se javljao, čak mi je slao  ,,T“ – razglednice bez poštanske marke, pokušavajući da me oraspoloži. Znao je da mi je bilo teško.

Po osvajanju zlatne medalje, čim je došao u Beograd, našao me na treningu da mi prenese iz prve ruke svoje ,,zlatne” utiske  i, nažalost, poslednji put smo se tada vidjeli. Evo kako su izgledale njegove ,,T” dopisnice – razglednice:

Na Žućka – Radivoja Koraća                                                                                                  Kad nas je napustio i otišao trbuhom za kruhom 1967. da igra po Belgiji i Italiji, nije nas zaboravljao. Kad god bi došao u Beograd viđali bi se ili na treningu, ili na njegovom – Žućkovom ćošku, na početku Knez Mihajlove ulice. Prema meni je bio posebno osjetljiv, kako je uvjek govorio da se rukujemo našim ,,ljevicama”, i da mi uruči ,,dogovorno” njegovu garderobu. Malo iznošenu, polovnu, a vrlo često i najnoviju (džempere i cipele-mokasinke) po čemu je bio poznat nadaleko (tad sam živio u studenskom domu). Pored toga znao je da volim dobru muziku, birao mi je po Evropi najnovije LP ploče koje i dan danas ljubomorno čuvam:

Trajko i Žućko, NEKA VAM JE VEČNA SLAVA!   

Voli vas Vaš  Koki

Photo: Privatni album