U vremenu kad su sva košarkaška takmičenja suspendovana zbog pandemije koronavirusa, odlučili smo da naše čitaoce častimo u skladu sa motom ovog portala – Za one koji čitaju košarku. Poklanjamo vam knjigu koju ćete moći da čitate u nastavcima. Reč je o 50 biografija najvećih igrača NBA lige, a koje su svojevremeno objavljene u knjizi “50 veličanstvenih” autora Vladimira Stankovića i Aleksandra Ostojića. Uživajte u čitanju!
***
Nema sumnje da je Bob Petit bio čvrstog morala i jakog karaktera kada je stoički u ranoj mladosti podneo škartiranja iz skolskih timova u bejzbolu i američkom fudbala zato što je bio – netalentovan. Nije se pokolebao ni kada mu je slabo krenulo u novom sportu, košarci. Voleo je sport iznad svega i bio je rešen da uspe po svaku cenu.
Zahvaljujući upornosti i visini ušao je u školski tim, ali prve godine koš je video “samo na slici”. Prve prave poene zabeležio je na jednom turniru 3na3 koji je organizovala crkva, i moglo bi se reći da je lokalni paroh bio jedan od trenera koji su uticali na karijeru buduće NBA zvezde. Uporan kakav je bio, Bob je svakodnevno trenirao sam, kad nije bilo pravog koša bacao je u svom dvorištu do iznemoglosti neku krpenjaču ručne izrade, iste “proizvodnje” bio je i “koš”.
Videvši fantastičnu volju svog sina, Robert Petit Senior, svojevremeno solidan igrač bejzbola i fudbala na Vestmisnter koledžu u Denveru, odlučio je da mu pomogne. Napravio je program u kome je tenis imao važno mesto zbog koordinacije pokreta, kao i tegovi za opšte jačanje. Napredak je bio brz i vidljiv, već u drugoj godini srednje škole Bob junior postao je važan igrač školske ekipe. Leto je proveo u “Kampu Dadli”, u blizini Njujorka, odakle se vratio još bolji. Više nije bio samo skakac već i sasvim solidan strelac. Kada je 1950. bio na maturi njegov koledž postao je šampion Amerike, a on je bio izabran za Ol star utakmicu u Mjureju (Kentaki) izmedju školskih timova Severa i Juga SAD.

Sa visinom od 206 cm bio je veoma interesantan igrač za mnoge univerzitete. Mogao je da bira, ali je na prilično iznenadjenje izabrao Luizijana Stejt, u to doba, početkom 50-ih godina, ne baš poznat po košarkaškoj tradiciji. Razlog je bila želja da bude što bliže rodnom Baton Ružu.
Ni sa njim u ekipu Luizijana Stejt nije napravila ništa značajno, ali je zato Bob bio sve zapaženiji. Igrao je na mestu centra i bio daleko najbolji skakač i strelac. Posle prve godine sreo se u jednom letnjem kampu sa Rejom Mejerom, trenerom koji je otkrio Džordža Majkana, i on mu je mnogo pomogao savetima. U dve poslednje godine studija ušao je u All American tim postavivši nekoliko rekorda. Prvo je Univerzitetu Džordžija Tek dao 45 poena, potom Džordžiji 50, da bi Luizijana koledžu ubacio i svih 60.

Na draftu ga je dobio tim Milvoki Houks, a trener Red Holcman odmah mu je rekao da će igrati krilo smatrajući da je prenizak i preslab za centra. Tim pre što je Milvoki imao Čaka Šera, džina od 210 cm i 130 kila. Pre nego što je potpisao ugovor Bob je naljutio vlasnika ekipe Ben Kernera, koji mu je ponudio 30.000 dolara, zatrazivši 5.000 dolara više. Kerner je u prvi mah odbio, ali se kasnije predomislio i prihvatio Bobov zahtev. Nikada se nije pokajao. Tokom leta, još pre nego što je došao u letnji kamp Milvokija, Bob je žestoko radio spremajući se za novu ulogu, što mu je omogućilo da odigra odlično i postane debitant godine u NBA. Štaviše, bio je izabran za Ol star, što je bila posledica 20,4 poena po meču i 13,8 skokova.
Na kraju njegove prve NBA sezone vlasnik tima Bob Kerner odlučio je da premesti tim pošto je bejzbol ekipa Bravs, pristigla iz Bostona, sasvim osvojila navijače. Izabran je Sent Luis u kome će Bob Petit provesti narednih 10 godina i postići najveće uspehe. U prvoj sezoni u novom gradu Petit je postao najbolji strelac lige sa 25,7 poena, ali i najbolji skakač sa prosekom 16,2 skoka. Sent Luis je završio kao treći u svojoj grupi i sve je upućivalo na zaključak da će narednih godina imati još značajniju ulogu. Naredne godine bio je šampion Istočne konferencije, da bi 1957/58 osvojio titulu NBA šampiona savladavši u finalu moćni tim Bostona sa 4-2. Ključni čovek šeste utakmice bio je Bob Petit, na 15-ak sekundi pre kraja postigao je svoj 50. poen za pobedu Sent Luisa od 110-109. Dao je 19 od 21 poslednjih poena svog tima! Bio je treći strelac lige (24,6), iz Jardlija (Detroit) sa 27,8 i Šejsa (Sirakjuz) sa 24,9, kao i drugi skakač sa 17, 4 uhvaćene lopte, iza Bila Rasela (Boston) koji je imao prosek od 22,7. Petit je bio duša tima, ali su tituli prvaka znatno doprineli i Klif Hagan (19,9 poena). Ed Mekoli (14,2) i Slejter Martin (12,0). Jedini put kada je u sezoni napravio specifični dabl-dabl, više od 20 poena i skokova, bilo je 1960/61 kada je imao 27,9 poena i 20,3 skoka

NBA statističari su izračunali da je sa 125 kopči, kojima je bio “krpljen” tokom karijere, jedan od igrača koji je dobio najviše udaraca, ali je retko kad propuštao utakmicu. Kao i Majkan, znao je da igra sa gipsom, sa naprslim kostima i povredama svih vrsta. Jednom je u poluvremenu meča sa Boston Seltiksima ušiven sa 14 kopči da bi u nastavku dao 18 poena .Uoči Ol star utakmice 1958. naprsla mu je kost na ruci, ali ga ni to nije sprečilo da zaigra, postigne 28 poena i uhvati 26 lopti, što mu je, naravno, donelo titulu najboljeg igrača.
Ušao je u istoriju NBA kao prvi dobitnik MVP priznanja, prvi igrač sa 20.000 postignutih poena. Kada se povukao 1965. bio je vodeći strelac NBA sa 20.880 poena i drugi skakač sa 12.849 uhvaćenih lopti.
Po završetku igračke karijere pune 23 godine radio je kao bankarski činovnik. Pre devet godina umrla mu je supruga Kerol, sa kojom ima troje dece. Živi u rodnom Baton Ružu, ima 87 godina i deset unučadi.

Biografija
Ime:Robert Lee Petit Jr.
Rodjen:12.12.1932. u Baton Ružu, Luizijana
Visina:2,06 m.
Univerzitet: Luizijana Stejt
Draft: 1954. (drugi pik, Milvoki Houks)
NBA: Milvoki Houks (54/55), Sent Luis (55-65).
Broj poena u regularnoj sezoni: 20.880 (26,4)
Broj poena u plej-ofu :2.240 (14,8)
Skokovi: 12.849+ 1.204=14.053 (16,0)
Utakmice: 880 (792+88)
Ol star: 11 puta (55-65, 234 poena)
Priznanja: šampion NBA 56/58, najbolji igrač 1956. i 1959, debitamt godine 1955, deset puta uzastopno u prvoj petorci (55-64), najbolji igrač Ol satr 56, 58. i 62. dok je 1959. titulu podelio sa Eldžinom Bejlorom, biran u idealne timove NBA povodom 25, 35 i 50 godina NBA.
Kuća slavnih: od 1970.
Photo: NBA
1 komentar
cjenim ga kao igraca znao se boriti protiv wilta i russela malo tko je onda to mogao nakon njegovog umirovljena st louis j izgubio kosarkaski tim